Kada je s 23 godine uplovio u bračnu luku, Draško Talaja iz Brnaza kovao je životne planove i vjerovao da mu ništa ne može stati na put. A onda ga je bez ikakve najave život počeo bičevati. Sa suprugom Lucijom je 1983. godine izgubio novorođeno dijete, prvijenca kojemu su se toliko radovali. Godinu kasnije doživljava pogibiju oca. Supruga je ponovno zatrudnjela, ali su se opet pojavile komplikacije i liječnici su naložili strogo mirovanje...
- Odgojen sam u obitelji u kojoj su se poštivale dvije svetinje: nacionalna i vjerska pripadnost, koje se nigdje i nikada nisu smjele zatajiti. U oca Ante i majke Blaženke, rođene Tomašević, bilo nas je petero djece, tri sina i dvije kćerke. Obiteljski odgoj kojega je svojoj djeci, dakle i mome ocu, usadio moj djed Frano zvani Barun, naši roditelji prenijeli su svojoj djeci. Stoga poslije doživljenih obiteljskih tragedija nisam dvojio što mi je činiti. Puno više nego do tada, iako samo svi iz obitelji bili praktični vjernici, okrenuo sam se Gospi Sinjskoj. Dolazio sam do njenog oltara, molio je da mi dade mir i snagu, uticao joj se za sebe i svoju obitelj. Ja znam, vjerujem, da me Gospa uslišila! Svakodnevno, evo, već više od trideset godina Gospi Sinjskoj prinosim molitve, kratke ali od srca, i tako će biti sve dok budem u stanju doći u Gospinu crkvu i stati pred Gospin oltar. Znam da bih bez vjere i Gospe Sinjske pao pod životnim križem koji mi je sudbina dodijelila. Ovim riječima svoju priču počeo je 58-godišnji Draško Talaja, jedan od štovatelja Gospe Sinjske, običnih ljudi iz vjerničkog puka.
- Po zanimanju sam elektrotehničar. Više od 25 godina tehnički održavam elektrosustav Franjevačkog samostana i crkve Gospe Sinjske. Uz to, kada je potrebno pripomažem u tehničkoj pripremi održavanja svetih misa i sakupljanja milodara. To sam sebi postavio kao zadaću. Naše franjevce, čuvare Gospina svetišta, smatram braćom, poput rođene braće Ivana i Zdenka, a osjećam da i oni mene smatraju takvim – kaže Draško i nastavlja: Nakon što sam nekoliko godina svakodnevno dolazio pred Gospin oltar, dogodilo se da je građevinska tvrtka u kojoj sam bio zaposlen dobila izgradnju nove zgrade Sjemeništa. Mene je kao zaposlenika dopalo voditi poslove elektroinstalacija. Tako sam se još više zbližio s franjevcima koji su skrbili o održavanju cijelog kompleksa, a budući da u tako složenom kompleksu svakodnevno treba nešto popraviti ili zamijeniti, ponudio sam pomoć kao svoj vjernički doprinos. Tako je krenulo i, evo, traje, a ako Bog da potrajat će još dugo, sve dok me zdravlje bude služilo – veli Draško.
Naš sugovornik crkvu je fizički napustio u listopadu 1991. godine, kada je kao dragovoljac stupio u 126. brigadu HV-a. Samo privremeno, dok je na bojišnici obnašao vojne zadaće. Od tada je pripadnik Hrvatske vojske, danas u sastavu Opskrbne bojne, raspoređen na održavanju vojarne Kula u Sinju, u koju se vratila inženjerijska bojna iz sastava motorizirane brigade.
- Sa suprugom sam dobio troje zdrave djece, Antu, Franu i Anamariju. Sve tri trudnoće morala je preležati. Onda nam je prije deset godina došao novi križ. Supruga je teško oboljela, dobila je tumor na mozgu, bila potpuno nepokretna. Slijedile su operacije, rehabilitacije, nove terapije. Ona se čak bila vratila na posao. I danas je među nama. Ja vjerujem da je i to Božja volja, po zagovoru Gospe Sinjske. Isto kao i ishod s djecom. Majka im je teško oboljela kada im je najviše trebala. U tim okolnostima morao sam preuzeti ulogu oba roditelja. Danas sam vrlo ponosan jer sam Antu, Franu i Anamariju odgojio kao čestite ljude, prenio na njih osviještenost za ljubav prema Bogu i štovanju naše Gospe, a sve troje uspješno je završilo fakultete. Danas su mladi ljudi pred kojima je život – veli Draško i dodaje:
- Na jednoj strani zapalo me nositi teški križ. To je valjda bilo iskušenje kojemu sam bio podvrgnut. Kad mi je bilo najteže otišao bih nakratko pred Gospin oltar, pogledao u sliku naše Majke, izrekao kratku molitvu. To mi je donosilo mir, sabranost, davalo snagu. Na drugoj strani križa stizala je obilna nagrada. Vjerujem da mi je baš Gospa pomogla da u vrijeme teške bolesti i borbe za život svoje supruge smognem snage za kršćanski odgoj naše djece i da ih uspješno izvedem na životni put. U tome sam imao neupitnu potporu svoje šire obitelji, braće Ivana i Zdenka i sestara Marije i Tanje, ali i nevjerojatno velikog broja samozatajnih ljudi velikoga srca od kojih sam neke prvi put susretao.
Naš sugovornik je i iz alkarske obitelji u kojoj se ljubav prema sinjskoj viteškoj igri njeguje i prenosi s koljena na koljeno, evo, već četvrtu generaciju.
- Djed Frano i otac Ante bili su alkarski momci. Krenuo sam njihovim stopama i 1989. godine debitirao u momačkoj četi alkarske povorke. Uskoro sam postao zamjenik harambaše. Tu sam dužnost, a istovremeno sam bio u dva mandata član Nadzornog odbora, obnašao sve do 2010. godine, kada sam napustio alkarsku povorku. Iste godine kad sam odlazio, u alkarskoj povorci debitirao je moj sin Frano, ali ne kao alkarski momak već kao alkar. On je već nekoliko godina alkar kopljanik. Nadam se da će mu se posrećiti, molim za to Boga i našu Gospu, da na svom koplju bar jednom ponese plamenac slavodobitnika – kaže Draško.
Pitamo sugovornika je li mu ponekad teško ispunjavati preuzete obveze održavanja elektrosustava u sinjskoj crkvi i samostanu Gospinih čuvara?
- Ima dana kad se kao i svaki čovjek znam osjećati umorno. Čim dođem pred Gospin oltar, čim pogledam u sliku Gospe Sinjske, sve prolazi. To je za mene izvor, pumpa na kojoj se napajam duhovnom, ali i fizičkom snagom. S posebnim zadovoljstvom i pažnjom obavljam popravke oko Gospinog oltara, svjetala koja obasjavaju Sliku. Zahvalan sam braći franjevcima što su mi to omogućili. Posebno sam im zahvalan na nagradama. Na procesijama često mi daju ulogu križonoše ili Gospinog barjaktara, a puno puta su me na Veliki četvrtak, blagdan Gospodinove posljednje večere, odredili kao jednog od apostola. Svjedočenje vjere i promicanje ljubavi prema Gospi Sinjskoj shvatio sam kao svoje poslanje i tako će biti dok budem živ – zaključuje Draško.