Dalmacija Split županija

stipin recept

Čovjek za kojeg sezona nikad ne prestaje otkriva tajnu svog uspjeha: zimi je menadžer u austrijskom hotelu, a ljeti vodi restoran na Hvaru

stipin recept

Mnogi koji su radili sa mnom u Alpama, novac su uložili u privatni posao i evo ih sada u Dalmaciji - kaže Stipe

Godinama smo čamili pred vratima Europske unije. Kukali kako, eto, još samo mi nemamo pravo tražiti posao u Njemačkoj, Švedskoj, Britaniji..., za razliku od, recimo, Poljaka ili Čeha koji su nam desetljećima gledali u leđa, imali niži standard od nas.

A onda je i Hrvatska postala punopravna članica EU-a, pa su i brklje za radnu snagu podignute, no umjesto da se u javnosti slavi činjenica da sad i naš radnik ima pravo birati gdje bi i po kojim uvjetima radio - rone se suze nad činjenicom da je pet posto stanovništva napustilo Hrvatsku trbuhom za kruhom. I, vele, neće se više nitko i nikada vratiti. A nije baš tako.

– Neki hoće, neki neće. Ljudi imaju pravo birati i to je prava stvar. Ja sam rođen u Njemačkoj, a odlučio sam živjeti ovdje, jer mislim da je kvaliteta života tu, na Hvaru, puno bolja nego gore, a kad se zbroje svi plusevi i minusi, prednosti i mane života tamo i ovdje – kaže mi Stipe Erceg (44), o kojem je "Slobodna" pisala ove zime u velikoj reportaži iz austrijskog Lecha.

'Slobodna' u jednom od najelitnijih zimovališta na svijetu, u kojem rade i brojni Hrvati: noćenje naplaćuju i po par tisuća eura, a nekad su bili siromašni doseljenici

Sjećate li se žene koja je dobila otkaz jer je pojela dvije fete pršuta? Sad je sreću našla u Alpama i radi za četiri puta veću plaću

Tamo smo ga zatekli na čelu tima luksuznog hotela "Post", u kojem odsjedaju najveće svjetske face - kraljevske glave, multimilijarderi, premijeri i predsjednici. Tu je Stipe "zapovijedao" jednom pravom malom kolonijom Hrvata – učio ih ugostiteljskom poslu, otvarao im nove vidike.

Bolji život

Sa Stipom sada ćakulamo u potpuno različitom ambijentu. U restoranu na Hvaru koji vodi zajedno sa suprugom Kristinom, za koju veli da je ona ta koja sve pokreće i zahvaljujući kojoj njihov obiteljski biznis počiva na pravim temeljima, za što joj je beskrajno zahvalan. A zašto je cijenjeni Erceg, hotelijerski menadžer koji je dugo radio i u prestižnom "Falkensteineru" i "Sunčanom Hvaru", hladne Alpe zamijenio sparnim škojem?

 

– Zato što sam imao tu mogućnost, a ona se zove slobodno kretanje radne snage po Europskoj uniji. Gore sam odradio zimsku sezonu, pet mjeseci, i vlasnik mi je rekao da me posao čeka i ove zime ako to želim. Ono što sam gore naučio, zaradio, iskustvo koje sam stekao, sad supruga i ja primjenjujemo vodeći vlastiti restoran. Mnogi koji su radili sa mnom u Lechu ove zime, zarađeni novac su uložili u privatni posao i evo ih sada u Dalmaciji – Stipe će, koji nam objašnjava da pravo izbora koje smo dobili ulaskom u EU svakome daje mogućnost da se odluči hoće li raditi ovdje, vani ili, kao on, jednostavno kombinirati jedno i drugo.

– Kristina i ja imamo četvero djece. Kvaliteta života na Hvaru, prvenstveno što se djece tiče, i onoga koji bismo imali u Njemačkoj gdje smo rođeni i ja i supruga – neusporediva je. Oni se ovdje igraju vani ne strahujući od automobila, plivaju, rone, jedre..., druže se sa svojom generacijom više nego bi se družili gore jer je život sporiji. Do posla se ne putuje tamo-vamo dva sata dnevno, u velikim gradovima obična kavica s prijateljima mora se dogovarati tri dana unaprijed, a ovdje ih popijete i tri u danu i obavite sve što ste trebali jer jednostavno imate više vremena – obrazlaže razloge ostanka u Hrvatskoj moj sugovornik, koji, dapače, ne misli da je raditi bilo gdje u Europskoj uniji loše.

Smanjiti namete

– Dapače, u principu se i bolje zaradi, nauči nešto novo, stekne iskustvo, i to stvarno onda može biti dobra podloga da ovdje otvorite svoj posao. Vi ste vidjeli koga smo mi i na koji način ove zime služili u hotelu "Post" u Lechu. To je sam vrh hotelijerske struke. I zašto ja sad ne bih na Hvaru, koji je raj na zemlji, i domaćima i gostima pružio istu takvu vrhunsku uslugu – optimistično će Stipe, koji, veli, ne želi prodavati pamet što bi ovdje sve trebalo popraviti da zadržimo više radne snage kući, no, kaže, dade se to sročiti u nekoliko rečenica.

 

– Smanjiti namete poduzetnicima i školovanje učiniti konkretnim, vratiti praksu u škole i dobro platiti učenike koji rade za vrijeme školovanja. U Njemačkoj djeca koja biraju zanate rade tijekom cijelog srednjoškolskog obrazovanja, a najbolje među njima nakon mature vlasnici tvrtki i obrta kod kojih su imali praksu – zaposle za stalno. U razdoblju od nekoliko godina tog iskušavanja, koje se uredno plaća, djeca shvate vole li ono za što su se opredijelili, a poduzetnici hoće li u njima jednog dana imati prave radnike – kazuje Stipe.

U nas je, nažalost, obrnuto. Ubijamo se od puste teorije, a kad jednom djevojka ili mladić dobiju prvi posao, poslodavac zaključi da ne znaju ništa i da ih sve mora učiti iz početka kroz konkretan rad. A za to često od svojih obaveza nema vremena.
– Ne smije se dogoditi da ja svoju kćer, koja je ovdje završila srednju turističku školu, učim kako flambirati palačinke ili da se u "Sunčanom Hvaru", gdje sam bio menadžer, djeca pojave na praksi nekoliko sati tjedno, pa jedni gule krumpir, a drugi ga frigaju, umjesto da se cijelo vrijeme uče poslu u kuhinji od početka do kraja – kaže Stipe.

Dobitna kombinacija

Ercega, podrijetlom iz Milošića kod Vrgorca, život je doveo na sunčani otok. Što je s njegovom generacijom iz Tübingena, Hrvatima rođenim u Njemačkoj?

– I za njih vrijedi ono što sam vam već rekao. Neki su birali ostati gore, drugi došli u Hrvatsku. Dio ih se razočarao, poslovi su im propali zbog neplaćanja i naših drugih poznatih boljki, ali ima i onih kao ja koji su ostali tu ili žive na relaciji Hrvatska – Njemačka. Konkretno, moja se cijela obitelj vratila tu.

Hrvatski radnici na mondenom skijalištu u Austriji: Ne vraćamo se kući, ovdje je i servir bolje plaćen nego u nas liječnik

Život kod kuće, naglasit će Stipe, ima svoje draži, pogotovo kad se stvara nešto zajednički, obiteljski. Supruga Kristina čvrsto drži uzde restorana, osamnaestogodišnja Ivana pomaže ocu i i majci uslužiti sve te goste, stariji sin Marino je pravi gastrokritičar, on je taj koji daje do znanja može li neko jelo na jelovnik ili ne može, mlađi Petar Toni infišan je u ribolov, a devetogodišnja Jana već svima šefuje.

– Ljeto je pred nama, treba odraditi sezonu kako treba, a ako se očekivanja i ne ispune, uvijek mogu u Austriju, u Lech. To je ta mogućnost, ta šansa koju prije, dok Hrvatska nije bila dio EU-a, nismo imali. Tko je želi iskoristiti, otići vani da bi nešto više naučio, zaradio, neće mu škoditi, pogotovo ako se za koju godinu vrati kući, uloži zarađeno i primijeni stečeno znanje. To je dobitna kombinacija.

 

 

Naslovnica Split županija