Ovaj Dalmatinac može se pohvaliti da je uspio u dijaspori, no odlučio se vratiti doma: Posao je krenuo dobro, kupili smo i svoju kuću. Ali, ne teče med i mlijeko na Novom Zelandu...

Svaki dan slušamo i čitamo stotine priča, mladi odlaze vani, ali, na žalost, i cijele obitelji s djecom, u potrazi za boljom budućnošću, pakiraju kufere i puni autobusi i avioni kreću za Njemačku i Irsku. Oni najhrabriji odlaze i u prekooceanske zemlje.

Prema nekim procjenama, Hrvatska je u zadnjih pet, šest godina izgubila 300.000 stanovnika, masovno iseljavanje posebno je pogodilo Slavoniju i Dalmatinsku zagoru, a u posljednje vrijeme i područje zapadne Hercegovine.

Gotovo da nema kuće u tim krajevima koja nema nekoga u Irskoj ili Njemačkoj. I onda kad čujete da se netko želi vratiti iz Novog Zelenda, s drugog kraja svijeta - gdje minimalna satnica iznosi 15 dolara ili 64,5 kuna i možete pristojno zaraditi, a ako znate neki zanat, satnica vam se onda kreće od 25 do 35 dolara (107,5 do 150,50 kuna) - pomalo to s nevjericom gledate, ali ima i takvih.

Jedan od njih je 52-godišnji Pavo Dropulić iz Podprologa, pored Vrgorca. Jedna lasta ne čini proljeće, ali raduje. Pavo je kao i stotine naših iseljenika otišao trbuhom za kruhom, na drugi kraj svijeta.

Brao jabuke

- Ja i supruga smo 1993. godine otišli sa sigurnog posla iz Zagreba u Novi Zeland kod moje rodbine. Posudili smo pet tisuća dolara za put, sjeli u avion i došli tamo. Nije nam bilo lako, ja sam u to vrijeme i studirao u Zagrebu. Kad smo došli tamo, nije nas čekalo med i mlijeko, brao sam jabuke tri mjeseca za satnicu od 6,25 novozelandskih dolara.

Kiša je padala danima, mislio sam da izvire iz zemlje. Poslije sam prešao u jedan dućan raditi. Nekad sam znao raditi i po 17 sati dnevno kako bih nešto zaradio i osamostalio se. Malo, pomalo micalo se to - priča nam Dropulić.

A onda je krajem devedesetih iskoristio subvencije tamošnje vlade, koja je poticala ljude na otvaranje malih obrta s 20.000 dolara.

- Pokrenuo sam obrt za čišćenje kuća, zgrada i ureda. U međuvremenu sam dolazio i u Zagreb, gdje sam diplomirao i stekao zvanje diplomiranog inženjera tekstilne tehnologije. No, bez obzira na to zvanje, ja sam sa suprugom radio i čistio urede tamo. Posao je krenuo dobro, kupili smo i svoju kuću. Sad nas ima šest u firmi - otkriva Dropulić.

No, želja za povratkom godinama je tinjala, ali kako se to uvijek događa, dođe obitelj, djeca i sve to nekako poremeti planove za povratak.

Djeca se ne vraćaju

- Imam dva sina, oba su zaposlena i žive tamo. Govore hrvatski, ali oženili su Novozelanđanke. Oni se sad sigurno neće vratiti, ali ja i supruga hoćemo.

Već godinama pokušavam pokrenuti neki posao u Hrvatskoj, kako bih digao tamo sidro i vratio se. Sad sam otvorio agenciju za čišćenje apartmana na Makarskom primorju, imam četvero zaposlenih i mislim da bi to mogao biti razlog za naš konačni povratak. Posla već ima, krećem s radom početkom lipnja - veli Dropulić.

Hrvatska dijaspora dosta je brojna u zemlji "Gospodara prstenova", no prepuštena je sama sebi - dodaje on.

- Mislim da Hrvata, prve, druge i treće generacije na Sjevernom otoku ima oko 30.000. Najviše u Aucklandu i okolici, dosta ih ima i iz Vrgoračke krajine, sigurno oko 300. Treba istaknuti kako su to ljudi koji dobro žive i osigurali su svoju egzistenciju, ali još uvijek ih vuče želja za Hrvatskom kao i mene. To naša država i Vlada trebaju iskoristiti.

Međutim, mi više nemamo konzulat u Aucklandu, on je ukinut. Dolazi konzul iz Australije. Zašto? Osim toga, taj konzul trebao bi nuditi našoj dijaspori neke programe kako bi uložili svoj novac u domovinu. No, od toga nema ništa, sami se snalazimo i borimo ako želimo nešto otvoriti i pokrenuti u Hrvatskoj.

Umjesto da nam naša veleposlanstva i konzulati nude neke programe za ulaganje, mi smo prepušteni sami sebi. Dosta je ljudi pokušalo, opeklo se s ulaganjem, ali bez obzira na to, i dalje su spremni uložiti novac u dobar program - ističe Dropulić.

Mlade je teško vratiti s dobro plaćenih poslova, ali nada postoji za one malo starije - smatra ovaj Vrgorčanin.

- Budimo realni, teško ćemo vratiti mlađu generaciju. No, možemo vratiti moju i nešto stariju, ako budemo mudri. Plaće za nekvalificirane radnike iznose oko 2400 novozelandskih dolara. Dok se satnica kvalificiranoj radnoj snazi kreće od 25 do 35 dolara, odnosno 4000 - 6000 dolara.

Što se tiče liječnika i IT stručnjaka, to su top-zanimanja, njihova su primanja od 13.000 do 16.000 dolara. Bez obzira na ove svote, ne teče med i mlijeko na Novom Zelandu. Cijene nekretnina otišle su u nebo zadnjih godina. Dvosoban stan od 70 metara četvornih u pristojnom kvartu dođe 500.000 dolara, a u elitnom on se penje i do milijun dolara.

Treba dosta muke i rada uložiti da bi se kupila nekretnina. Već sad dosta naših umirovljenika živi šest mjeseci tamo, a šest u Hrvatskoj. Nije baš sve crno u Hrvatskoj - zaključio je Dropulić.