Dalmacija Split županija

na najvišem vrhu

Zameteni i potpuno izolirani na 1762 metra nadmorske visine: ovo je najviše radno mjesto u Hrvatskoj, a pogled s njega ostavlja bez daha

na najvišem vrhu

Kruh, friško ulovljena riba, brašno i sol – to je ono što nam treba. Ostalo imamo gore – govori Goran Mucić Josipu Samcu dok obavljaju redovitu spizu u Makarskoj prije početka svake svoje smjene na Sv. Juri na Biokovu.

Frane Perasović, Lorenc Palit, Goran Mucić, Josip Samac i Duje Blašković petorka je koja radi u objektu "Odašiljača i veza" na najvišem vrhu planine Biokovo i koja se brine za uredno emitiranje radijskih i televizijskih programa.
Makaranin Goran Mucić već 31 godinu i Josip Samac iz Kaštela već 22 godine uspješno rade na najvišem radnom mjestu u Hrvatskoj – na 1762 metra nadmorske visine.

– Gdje imamo struje, a gdje nemamo, gdje su bili kvarovi ako ih je bilo i što su radili zadnja četiri dana, koliko im je trajala smjena – informacije su koje dobijemo od kolega na preuzimanju smjene koja traje četiri dana – kaže nam Josip Samac.
Međutim, zna se dogoditi da smjena potraje i duže.

 

Praksa je da ostaju na vrhu Biokova sve dok se vrijeme ne smiri, a cesta ne postane barem dijelom prohodna. Dijelom prohodna, naglašavaju nam, jer što nije rijetkost da su automobilom išli do velikog zavoja koji interno nazivaju "četvorka", a na kojem obično stavljaju lance na gume, ili "imotske okuke", a onda s naprtnjačama na leđima nastavili planinariti prema svojem cilju. Čekaju ih još tri, četiri kilometra, koja prođu uz pomoć sigurnosnih konopa koji im označavaju dokle seže put, a gdje nastupa provalija. Imaju oni i svoju vikendicu koja im služi za odmor i izmjenu mokre odjeće te za pripremu za nastavak puta.

Da bi po snijegu pješice prešli posljednjih 300 metara od "imotske okuke" do Sv. Jure, nekad im je potrebno i više od sat.

Ako su uvjeti izrazito ekstremni već od polaska na smjenu, tada ispred Samca i Mucića voze pripadnici Hrvatske gorske službe spašavanja i ralica dokle ide. Međutim, ove godine još uvijek nisu doživjeli takve uvjete. Posljednji slični bili su u siječnju 2017. godine, kad su zabilježene velike hladnoće i jaki udari vjetra koji su pomeli sve pred sobom čak i dolje na nizini u Makarskoj. Da bi zadržali dobru kondiciju, ovi ljudi na svojim radnim mjestima imaju i mini teretanu te opremu za stolni tenis, koji ponekad odigraju, ali samo kad mijenjaju smjenu i kad ih je više od minimalno potrebnih u objektu. Jer pravilo je da uvijek netko bude za kontrolnim pultom.

Sva petorica slažu se da imaju jako zanimljiv posao, koji nikad nije monoton.

– Zbog vremenskih uvjeta, groma, jakog vjetra i sličnog, zna doći do smetnji i mi smo tu da ih otklonimo. U vrijeme analognog signala posao je znao biti puno zahtjevniji, pogotovo jer su uređaji bili stariji i više su se kvarili. Tehnika je sada puno stabilnija i manje je osjetljiva na udare groma – objašnjava Samac.

Okvirno pokrivaju područje sve od Šibenika do Neretve i dio otoka. Da bi sve dobro funkcioniralo, bitno je da u svakom segmentu posla imaju čvrstu podršku svoga poslodavca.

 

– Vrhunski smo opremljeni za rad u ovim uvjetima. Sve što ima HGSS, imamo i nas petorica zaposlenih. Kompletna odijela, skije, cipele, automobil koji je prilagođen za ovakve uvjete, koji vuče na sva četiri kotača, naravno i lance, zimske gume i sve ostalo što je potrebno. Svaki od nas često prolazi i specijalističke preglede, bez kojih ne bismo mogli raditi ovdje. Kao što ste vidjeli, imamo i sve što nam je potrebno za održavanje dobre fizičke kondicije, koja je kod nas puno važnija nego na ostalim radnim mjestima. Mi imamo posebne uvjete rada – malo detaljnije govori Samac.

Dva kompjutora, dva televizora, četiri ekrana, oprema je u kontrolnoj prostoriji uređenoj kao dnevni boravak. Smjene su im 12-12 – dok jedan spava, drugi dežura 12 sati. Zahvaljujući njima i ovakvim smjenama, možemo bez "snijega" na televizoru pogledati omiljenu sapunicu ili film.

– Ovaj uređaj koji nalikuje na ormar je digitalni odašiljač koji u sebi ima četiri programa. Kod analognog emitiranja bila su potrebna četiri ovakva "ormara", sada je potrebno puno manje prostora i za svaki imamo još jedan rezervni na koji se u slučaju kvara za 20-ak sekundi prebacuju sve radnje – doznajemo od Samca, koji je inače za vrijeme svojeg 20-godišnjeg rada na Svetome Juri završio čak tri fakulteta, a pri kraju je i četvrti. Tako je postao inženjer elektrotehnike, inženjer zaštite na radu, inženjer zaštite od požara, a sada piše specijalistički rad nakon čije će obrane postati i stručni specijalist zaštite okoliša. Gotovo četiri diplome je 52-godišnji Josip uspio dobiti s ovakvim zahtjevnim poslom i četvero djece.

 

– Učio sam kad nije bila moja 12-satna smjena, a ispite sam normalno polagao na fakultetima koje sam pohađao kad nisam bio na dužnosti – dodaje.

Da bi se netko mogao zaposliti na "Odašiljaču", potrebno je imati najmanje srednju tehničku školu, a za više funkcije i rad s odašiljačima potrebno je biti inženjer elektronike ili energetike. Prilaz tornju zabranjen je osobama koje nisu zaposlenici tvrtke, a nas su pustili uz prethodno zatraženo odobrenje za posjet za reportažu. Pogled s tornja, koji je malo tko u životu imao priliku vidjeti, izvanredan je i puca sve do Italije, a vidi se preko desetak europskih planina. Sve je to impresivno, naglašava Mucić s najdužim radnim stažem na Juri, međutim, najljepši je pogled koji puca u smjeru njegova rodnog Zagvozda.
Upitali smo ih što supruge i djeca misle o njihovim poslovima.

– Dok su nam djeca bila mala, vjerujem da je ženi bilo teško. Pogotovo jer imamo i blizance, s kojima je sigurno bilo posla kad sam nekoliko dana bio na smjeni. Zato sad kad im dosadim, znaju reći da mi je vrijeme da odem na posao – kaže Samac, na što se Mucić ubacuje.

– Ja tu na objektu kuham svaki drugi dan, a da ne bih morao i doma, obavezno "slučajno" odmah prvi dan pustim da mi nešto zagori. Tako da me žena i djeca automatski eliminiraju iz kuhinje. Žena me nekad voli, a nekad daje đavlu. Nakon tri dana na planini zvat će da dođem kući, a sad je jedva dočekala da odem – grohotom se smije Mucić.

Najekstremniji uvjeti: udari juga 282 km na sat

– Pet mjeseci u godini nema snijega, a znalo se dogoditi da padne i u lipnju. Mi kažemo da je žega popustila onog trena kada je temperatura pala na minus 10.
Prošle zime je u siječnju zabilježena temperatura od -26 stupnjeva Celzijevih, a najjači udari juga, koje je za nas na odašiljaču najopasnije, bili su 282 km/h. Tada se sve trese i sve oko nas vibrira od vjetra, i tada nema spavanja. To nisu sigurni uvjeti za promjene i izmjenu smjena. Tada ne riskiramo, nego ostanemo koji dan duže na poslu, dok se vremenski uvjeti ne stabiliziraju i mećava se ne smiri – kaže Samac.

Domovinski rat: radilo se i pod raketiranjem

– Bilo je prije svega zanimljivo, ali i "čupavo" tada raditi. Imali smo veliku volju za radom i vladalo je jedinstvo. Ponosan sam što sam tada radio i na sve koji su tada radili sa mnom. Imali smo prekid programa svakog dana od 20 do 9 sati, a jednom je bio i kompletan prekid programa nakon 7-8 raketiranja. Ovo je bilo zapaljeno, razrušeno, bez struje i agregata, ali svi smo ekipno dolazili svaki dan, krpili što su rakete uništile i nastavljali raditi – ponosno se sjeća Goran Mucić. Ponosna su to bila vremena, dodaje.
– Bez medija si odmah izgubio rat. Zato smo znali koliko je važno da, bez obzira na sve, svakog dana iznova idemo popravljati srušeno – kaže za kraj.

 

Naslovnica Split županija