Znaš, oduvijek sam bio onako antimilitarno raspoložen, a ipak sam krenuo u rat, smatrao sam da treba. Ali iznutra se nisam promijenio, nakon toliko godina teško mi je proći područjem gdje se događala Maslenička bitka. Strašna su to sjećanja, toliko prijatelja i suboraca je otišlo. Ni na godišnjice ne idem...
Neobično je to čuti od Boška Ramljaka (50), krupne čovječine, Sinjanina, umirovljenog satnika HV-a, 70-postotnog invalida, alkarskog harambaše i ovogodišnjeg kandidata za alkarskog vojvodu. No, razumljivo je, poznajući težinu i okolnosti operacije Maslenica iz siječnja 1993. godine, prevažne za daljnji tijek Domovinskog rata.
Hrvatska je do akcije Maslenica bila presječena, Dalmacija na kopnu odsječena od ostatka države, a stanovništvo dovedeno na rub očaja. Operaciju su planirali i izveli generali Janko Bobetko, Ante Gotovina, Ante Roso, Mirko Norac i Mladen Markač, angažirane su sve grane oružanih snaga, a sudjelovale su postrojbe tadašnjeg Zbornog područja Split: 4. gardijska brigada, 112. i 113., 126. brigada, 7. domobranska pukovnija, 40. inženjerijska bojna, 72. bojna VP, specijalne postrojbe MUP-a, dijelovi 9., 3., 2., i 1. gardijske brigade, dijelovi postrojbi GSHV-a, te Središnjica elektroničkog djelovanja Split, HRM i helikopteri HRZ-a.
Potpuna tajnost
Priprema akcije tekla je u potpunoj tajnosti, a neposredno prije napada iskopčani su svi telefoni na zadarskom području. Hrvatski napad započeo je snažnom topničkom pripremom u rano jutro 22. siječnja, a postrojbe HV-a napale su istodobno u više smjerova potiskujući neprijateljske snage prema Zemuniku, prometnicom Zadar-Maslenica prema Benkovcu, uz obalu prema Rovanjskoj i dalje prema Obrovcu, ovladavajući visovima na Velebitu.
Već prvoga dana oslobođeni su Rovanjska, Maslenica, Novsko ždrilo, Podgradina, Islam Latinski, Islam Grčki i Kašić, a sljedećih dana Babindub, zračna luka Zemunik, Crno, Murvica, Smoković, Paljuv, dijelovi Škabrnje i Podgradine, a strateški iznimno važno bilo je preuzimanje nadzora nad širim područjem Velike i Male Bobije, Tulovih greda i Malog Alana na Velebitu, odakle su hrvatske snage mogle kontrolirati Obrovac i Gračac. Glavni ciljevi operacije postignuti su već nakon 72 sata, ali zbog pritiska međunarodne zajednice i prijetnji sankcijama 25. siječnja je zaustavljeno napredovanje hrvatskih oružanih snaga nadomak Obrovca i Benkovca.
Boško Ramljak koji se u ljeto 1991. priključio sastavu MUP-a, potom 126. brigade, te 72. bojni Vojne policije, pa u Službi sigurnosti MORH-a u kojoj je ostao do "sječe ratnih kadrova", kad je umirovljen 2002. godine. S kolegama iz splitske Vojne policije je na zadarsko područje stigao s dubrovačkog bojišta petnaestak dana prije početka akcije.
Smješteni su u Starigrad Paklenicu, odakle su izviđali prema Masleničkome mostu, a sjeća se kako su tada dobili 20-milimetarske raketne bacače MGL. No, još uvijek nisu znali kakva se akcija sprema i što su joj krajnji ciljevi, a zbog tajnosti pripreme većinu vremena provodili su u civilnoj odjeći.
Dan prije početka akcije noću su prebačeni u Zadarska Poljica, gdje su im se pridružili pripadnici šibenske i zadarske vojne policije. Njih 127 podijeljeni su u borbene grupe; jedna je u zadatak dobila proboj pravcem Rovanjska – Dračevac – Maslenički most, a Boškova skupina Poličnik – Suhovare – Bašticu u kojoj je bilo smješteno zapovjedništvo JNA i krajinske vojske, te UNPROFOR-a.
Strašno granatiranje
– Od samog početka napredovanja bili smo izloženi strašnom granatiranju s utvrđenih četničkih položaja, a nadomak Baštice naišli smo na ogromno minsko polje. U Baštici, iz koje su se srpske snage povukle, zatekli smo veliku količinu pokradene poljoprivredne opreme, traktora, kombajna, različitih strojeva i najmještaja, očito otetih protjeranim Hrvatima, ali i fotografije na kojima su četnici slavili i pili s unproforcima, što smo odmah poslali u Zapovjedništvo.
Zanimljivo, zatekli smo kuhanu večeru koju smo mi pojeli, u takvoj brzini su pobjegli... Naša slijedeća zadaća bila je osvajanje sela Drače. Našli smo se u samom paklu, u zraku su se sudarale naše i njihove granate.
Zapeli smo na brdu Stošijina glava u kamenjaru bez zaklona, pod stalnom topničkom paljbom, nije se glava mogla podići, sve po velikoj hladnoći, bilo je šest, sedam ispod nule. Tamo sam i ranjen 23. siječnja, krhotina projektila VBR-a pogodila me u lijevu stranu leđa, a kolegu Marka Skelina u lijevu nogu. Izvukao me Nenad Markota, isti čovjek koji me izvlačio i dvije godine poslije, kad sam ranjen tijekom akcije Oluja – prisjeća se Boško, koji je dopremljen u zadarsku bolnicu, gdje je napravio nešto što bi se malo tko usudio.
– Nakon šest, sedam sati kad sam dobio liječničku skrb inzistirao sam da me puste iz bolnice, potpisao sam izjavu da izlazim na vlastitu odgovornost i vraćam se na bojište. Jednostavno, naboj je bio prevelik, nisam mogao ni zamisliti da ću preležati tako važnu akciju. Kasnije sam imao velikih problema, rana se upalila i posljedice ću valjda osjećati cijeli život, ali u tom trenutku nisam želio ni promisliti na nešto što će doći.
Svoje iz Vojne policije našao sam u Suhovarama i nastavio s njima prema planu. U Suhovarama smo zatekli dvije bake i jednog dida, a istovremeno je iz borbama zahvaćenog područja krenula kolona srpskih izbjeglica na traktorima izmiješanih s tenkovima i vojnim vozilima, tako su se četnici krili, među civilima.
Stigla je zapovijed generala Bobetka da se ta kolona propusti bez ometanja i tako je bilo – kaže Ramljak, dodavši da su se vojsci "Krajine" i jedinicama JNA pridružili i arkanovci, "Tigrovi" i "Vukovi", ali uzalud, želja, volja i upornost da se Dalmacija kopnenim putem poveže s ostatkom države bila je prevelika, a s Hrvatskom vojskom više nije bilo šale i uskoro je hrvatska zastava podignuta nad ruševinama Masleničkog mosta.
Zamalo izgubio ruku
– Premda sam prošao bojišta od 1991. do 1995. godine tvrdim kako je Maslenica bila jedna od najtežih bitaka – uvjeren je Ramljak, koji je sljedeći put ranjen u selu Malade kod Žitnića gelerom iz minobacača, prvog dana akcije Oluja. Zahvatilo ga je u desnu nadlakticu i lijevi lakat. Ponovno ga je izvukao isti kolega Nenad Markota i Davor Blažević Tigar, te je prebačen u šibensku bolnicu.
– Liječnik je razmišljao o rezanju ruke, no postojala je mogućnost da mi se u Splitu ona spasi. Tako je i bilo, a u splitskoj bolnici dr. Boschi i dr. Arsen Pavić uspjeli su nakon operacije koja je trajala pet i po sati. No, zbog komplikacija nakon dvanaest dana prebačen sam u bolnicu u Nashvilleu u SAD-u, liječenje je trajalo tri mjeseca, i još sam nekoliko puta operiran. Zahvalnost za taj put dugujem dr. Branimiru Čatipoviću, našem Sinjaninu čiji je otac bio alkar, a radi u Bostonu. Zadnju operaciju imao sam 1999. godine i moje ruke premda izgledaju ovako masivno, uvelike nemaju funkciju – objašnjava Boško Ramljak, koji nije želio u mirovinu usprkos teškim ozljedama, smatrajući da je greška slati branitelje u mirovinu umjesto da ih se integrira u društvo.
Pripovijeda po školama
– Smatram da su branitelji kao mladi ljudi mogli pridonijeti aktivnom ulogom u društvu u mnogim segmentima, bilo je važno samo da ostanu aktivni na koji god način. Dokaz njihova teškog stanja je i 3018 suicida razvojačenih branitelja, što je velika tragedija. Uvjeren sam, da su s tim ljudima razgovarali njihovi nekadašnji kolege koji su prošli ista ratna iskustva, mogle su se mnoge smrti izbjeći – zaključuje Boško Ramljak i još uvijek drži predavanja u školama na temu Domovinskog rata, kojega, po njemu, učenici premalo imaju u školskim satnicama, premda je iz njegova iskustva jasno da ih tematika iznimno zanima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....