Krjesovi su na Svetoga Ivana Svitnjaka zapalili Stilje, Prapatnice i Orah, župe vrgoračkog kraja, i još se požar ne smiruje; toga im je dana dugogodišnji župnik don Marin Marčić s oltara najavio da ih po dekretu splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića napušta. Nastupio je šok, iz crkve su izašli plačući. A onda su se ozbiljno naljutili, još nedavno im je nadbiskup obećao da ga neće micati, a sada mu je dosudio nastavak službe u Muću Donjem. S jedne granice, ove s mostarskom biskupijom, na granicu sa šibenskom biskupijom. Župljani su se organizirali, prikupili 1800 potpisa za ostanak župnika, protestirali u medijima, pokušali apelirati u Ordinarijatu, na koncu su namjeravali održati i prosvjed pred Biskupovom palačom koji su otkazali na don Marinovu zamolbu.
Vidio sam različitih župa i župnika, gdje se pastir i stado manje ili više ljube, ali ovakva privrženost ovih vjernika svome župniku rijetko se sreće. Doznali su da namjeravamo načiniti priču o don Marinu, pa su nas dočekali pred župnom kućom u Prapatnicama, njih dvadesetak; da su imali vremena, kažu, došlo bi ih svih šest stotina, ali i mnogi iz Vrgorca i Hercegovine koji su tijekom 26 godina don Marinove službe dolazili po duhovnu i materijalnu pomoć poštovanom dušobrižniku.
– Kad je don Marin kao mladi svećenik došao u župu, u crkve je išlo dvoje, troje ljudi, sada idu svi, a na školski vjeronauk sto posto dice. On je duhovni magnet, više i nije samo svećenik, on je član svake naše obitelji – kazuju nam za uvod, a dug je popis obnovljene sakralne baštine koju je don Marin doveo u red.
Čim je stigao, iz temelja je obnovio najstariju crkvu u kraju, svetoga Marka u Gornjem Orahu, koju je zatekao potpuno srušenu, obraslu dračom i bršljanom. Zadnja misa u njoj održana je 1914., kad je zbog ruševnosti napuštena. Don Marin je za sredstva koja su nedostajala podigao kredit od 50 tisuća kuna i vraćao ga od vjeroučiteljske plaće, a radili su i župljani; prva ruka mu je bio Zlatan Polić, dok su ostatak financirali donatori koje je okupio. Nanovo ju je restauriranu blagoslovio nadbiskup Marin Barišić 2014. godine. Obnovio je don Marin i oronulu crkvu svetoga Ilije u Orah Bubnjima, kojoj je pridodan i zvonik.
Nikad na odmoru
Promijenjen je krov i renovirana crkva svetoga Roka u Prapatnicama, a ondje je Nadbiskupija "pripomogla" novim kupama, koje su nakon postavljanja "proklizale" pa ih je trebalo opet zamijeniti novima, te crkva svetoga Ivana Krstitelja u Stiljima. Kad je došao, sve četiri crkve bile su u neuvjetnom stanju, na Orahu se misa održavala u župnoj kući (!), sve su bile bez struje (!), a sad su im na ponos, čak i klimatizirane, što je i u gradu teško naći. Opremio ih je zvonima i satnim mehanizmima. Uređen je i križni put u kamenjaru od crkve u Stiljima do velike špilje na Piskavcu, 260 dana se radilo i obnovljen je konjski put, sve kamene kapele s prikazom postaja u kaljenom staklu. Onda su izgrađene ili obnovljene kapele: sv. Nikole u Kašću, Gospe od Zdravlja i svetoga Josipa u Turkićima, Gospina u Šimunovićima i Bogorodičina u Turićima, svete Kate i Gospe od Zdravlja u Prapatnicama, te na Orahu Svete Obitelji. U staroj župnoj kući na Orahu dom je našla terapijska zajednica Ivana XXIII.
– Dovoljno je bilo da s oltara spomene "Hoćemo li?", ljudi bi priskočili, ništa pod njegovim vodstvom nije bilo teško – objašnjava nam Miro Vegar (47), prihvaćajući činjenicu da nadbiskup ima pravo premještati svećenike (uz dogovor), ali postoji i Božja pravda.
– Što je prelomilo, nemamo pojma. Samo znamo da nas nije želio ni primiti kad smo se prijavili za razgovor, a Rotary je primio i snimali su se za novine. S nama je govorio samo pastoralni vikar Nedjeljko Ančić, koji nije ni znao da je don Marin teško bolestan – pored toga što nema štitnjaču, srčani je bolesnik. Stvarno se bojim kako će ovo podnijeti. Znamo da ga je teško pogodilo, premda pokušava ostati miran – navodi Tiho Tolj (55), ističući kako je don Marin izgradio i župnu grobnicu u Stiljima vođen željom da se u njoj ukopa i on i svatko tko nema gdje...
– Nenabrojivo je koliko bismo o njemu mogli govoriti, sirotinji bi pokrio sprovodne troškove, bolesnike bez ikoga vozio je u ambulantu, podmirio bi sve župne troškove iz svoga džepa – nabrajaju Tiho i Miro.
Kao ružan san
– Za hranu nismo imali, a on nam je pomoga, izvuka nas je iz krize i velikih problema. Dvadeset i četiri sata na dan bio nam je na raspolaganju, nikad na godišnji odmor nije otišao, kad otiđu na odmor okolni svećenici, on ih mijenja drage volje. A koliko je samo humanitarne pomoći podijelio u ratu... – spominje Joze Tolj (26), dok Damir Granić Brzi (39) kaže kako sva sela plaču na spomen don Marinova odlaska.
– On ti je brat, obitelj, svećenik, neman riči. Došla sam ovde 1974., kad nas je bilo troje u crkvi, osamdesetih godina petero, a sad svi. Šta više triba govorit, pa kad ga neko i uvridi, samo mahne rukon i kaže: pripusti sve Bogu – ispričala nam je kroz suze Vlasta Vuković (62).
Pitamo ih kako će onda biti don Marinovu nasljedniku, don Ivanu Đonliću, koji stiže iz Splita.
– Ne znamo, neka mu Bog bude u pomoći. Ovdje je moga opstat samo crnostrik (poskok), kamen, mi i don Marin. Nije čovik kriv niti imamo šta protiv njega, ali mi i dalje tražimo da nadbiskup usliši naše molbe i ostavi nam don Marina. Nije ga ni mogao premještati bez da on pristane, a ipak mu je ispisao dekret – nezadovoljni su župljani.
– A što ste se okupili, al mislite da će me doć otet Mućani? – smije se don Marin (57), rodom Poljičanin iz Krila Jesenica, koji se očito ludo zaljubio u ovaj graničarski kraj.
– A što ću vam reći, jest, teško mi je, preteško, ali naučio sam slušat, pa i kada je odluka protiv moje volje.
– A očito su i u Donjem Muću velike potrebe, pa vas nakon ovolikih pothvata trebaju i tamo?
– E sinko, nije meni više trideset godina, potrošilo se dosta snage ovdje, ali od svega sam najponosniji na godine vjeronauka.
Kad vidim ove ljude da se skupljaju oko kuće, dođu mi suze. Kao da je mrtvac u kući... Još sve mislim da je neki ružan san, da nije istina – tužan je i don Marin iako krije žalost, pa šalom tješi svoje župljane.
Poveo nas je do staroga Svetog Marka na Orahu, najdraže mu obnovljene crkve na koju je jako ponosan. Poželio je samo poljubiti joj prag. I pustio suzu.
A za nama svugdje ide desetak župljana, kao da im se teško i minute odvojiti od župnika. Čudno je to, neviđeno. Šapću nam da župnik ne čuje:
– Nadbiskup je naš pastir, ali pastir triba koji put poslušat svoje stado. Ovako nije pošteno, biskup nam čupa dušu!