Imam i ja svoje anđele – reći će vam sedamnaestogodišnja Moira Mileta iz Staroga Grada na otoku Hvaru, nakon što ju je prošle godine u srpnju iznenada pogodila velika bolest. Otkriven joj je tumor na mozgu, te je hitno morala na operativni zahvat koji je bio veoma zahtjevan i neizvjestan.
Nakon operacije nije mogla hodati, niti sama jesti, a kamoli pisati, ali nakon samo šest mjeseci rehabilitacije postala je prvakinja svoje škole, Opće gimnazije u Jelsi. Bila je tako najbolja iz njemačkog jezika, a potom je uslijedilo županijsko natjecanje i osvojeno drugo mjesto.
U prvom polugodištu je tek učila ponovo čitati i pisati, a u drugom je već postigla ovakav uspjeh!
Priču o toj hrabrosti i volji nam je počela sama kazivati.
- Došla sam u prvi srednje, to mi je bio velik doživljaj. Novi ljudi, ma, sve novo. Dobila sam odličan razred, super prijatelje. Počeli smo se družiti, izlaziti. Ma, bilo mi je fenomenalno, jedva sam čekala sve to ponoviti iduće godine, a onda me ovo "udari"... - pokazuje rukom Moira jer dalje više ne može govoriti, steglo joj se grlo, krenule suze... Potom se malo umirila, pa opet nastavila, ali riječi opet ne izlaze kako bi ona htjela.
Svi smo na trenutak zašutjeli pod težinom njezina uzdaha.
Tišinu je prekinula mama Sibela.
- Idemo dalje! Dijagnoza je iza tebe, a naprijed ti je život - hrabri je mama Sibela svojim odlučnim rečenicama pred kojima nema oklijevanja.
- Zaista si hrabra djevojka! U tako kratkom razdoblju si se nakon bolnice vratila u školu, mnogo si postigla - želim i ja izraziti divljenje njezinom uspjehu dok razgovaramo u dnevnome boravku njihove kuće u centru Staroga Grada.
- Nisam hrabra bila ja, nego moja mama. Majka je bila moja snaga. Ona me je digla. Njoj sam za sve zahvalna - opet će puna emocija Moira, upućujući poglede majci za svu ljubav i snagu koju joj daje.
Sibela ne želi plač, a niti kakav orden za hrabrost, niti išta više u životu osim života svoje kćeri, svoje djece, svoje obitelji.
- Svaka majka je hrabra, svaka na svoj način - kaže Sibela.
- To su tako dramatični trenuci. Prije toga u životu misliš: "Ajme da mi je auto, da mi je stan, posal, jer nisam trenutno zaposlena... Daj ovo, daj ono, a ono odjednom vam se sve preokrene. Kažeš sebi: "Evo, sad umri i daj njoj život." Tri dana smo ja i suprug Ivo spavali u autu ispred bolnice na Firulama, čekajući da joj se stanje stabilizira. Imala sam osjećaj kao da sam u tunelu, kao da se sve udaljilo od mene, pa se opet približilo.
Onda je odjednom zavladao nenormalni mir, kao da mi je netko šapnuo, kao neko čudo: "Sve će biti dobro. Polako, korak po korak..." Bilo je teško, ali dobili smo najveći blagoslov, ovo je još jače povezalo cijelu obitelj - ističe Sibela, koja kao i Moira iz sveg srca želi zahvaliti svima koji su joj pomogli, a prije svega njezinim dragim anđelima, kako im tepa Moira.
Posebno tako ističu podršku starogradskog dogradonačelnika, prof. dr. sc. Vedrana Deletisa, doktora medicinskih znanosti, koji im je jako puno pomogao, kao i našeg poznatog neurokirurga, prof. dr. sc. Darka Chudyja, koji je Moiru operirao u KB-u Dubrava u Zagrebu.
- Oni su vam moj dragi anđeli čuvari, ponovo bi ih zagrlila – govori nam Moira.
- Nikoga od njih nisam poznavala, dogradonačelnika sam znala iz viđenja po mjestu, čula sam da je renomirani neuroznanstvenik te da se na Hvar vratio iz Sjedinjenih Američkih Država gdje je dugo godina radio. I to je sve, a oni su nam ponudili takvu bezrezervnu podršku kako bi pomogli Moiri u ozdravljenju. Tu su zaista ljudi velike dobrote - ističe Sibela, tražeći riječi kojima bi opisala njihovu ne samo stručnost nego i toplinu kojom zrače.
- Teško se svega toga prisjećati, patnje djeteta koje je tek otkrivalo život i mladost - nastavlja majka.
- Moira se vratila iz Francuske gdje je sa školom sudjelovala u "Erasmus" programu, a onda je na ljeto počela raditi kao pomoćna konobarica u "Lavandi". Svi vam mladi ovdje žele ljeti raditi preko đačkog servisa da zarade za džeparac. Naglo su je zaboljela leđa. Mislila sam da joj je to neka upala, stalno pere tu dugu kosu, u kući radi klima, znate kako to ide u toj dobi, mlade cure moraju uvijek biti sređene... A onda, najednom, stižu nam najgore vijesti. Magnetska rezonanca je pokazala tumor i bila je potrebna hitna operacija. U Splitu su nas pripremili da postoji mogućnost da je maligan, ali nakon operacije u Zagrebu biopsija je pokazala kako se ipak radi o dobroćudnom tumoru - astrocitomu.
Srećom, nakon operacije nije joj bila potrebna terapija, osim antibiotika, ali se probudila s oduzetom lijevom stranom i paralizom lica. Nije mogla govoriti, nismo razumjeli što priča, nije mogla hodati - teško je majci i ponavljati kako je to sve tada izgledalo.
- Od svega mi je najteže palo što nisam mogla u školu - ne dvoji ni trena Moira u odgovoru koje su joj bile prve misli nakon svega.
- Kada se sjetim da to dijete nije moglo hodati, a kamoli držati olovku u ruci. Uslijedila je fizikalna terapija, svaki dan vježbe, bazen. Ajmo, digni ruku, digni nogu... Mrzi me, al' vježbaj - govorila bi joj. Nije voljela bazen, ni kupanje, koliko smo samo vremena u njemu provele -... nasmijale su se na to obje, pogotovo kad smo otišli do hotela "Arkada", uz obalu i more, na fotografiranje u prirodu.
- Bilo je puno dramatičnih trenutaka, ali sam rekla kako ne dolaze u obzir antidepresivi niti tablete za spavanje. Puno smo razgovarale, šetale, bile smo same, fokusirane jedna na drugu. Bilo je dosta padova, ali dosta i uspona i smijeha - veli majka.
- Mama je jako duhovita, pa to nije bilo teško - nadodaje Moira.
- Nisam joj dala samo ležati, nego sam je poticala: "Ajmo se dignit, doručkovat, tuširat, popit kafu..." Uredila bi je kao lutku - opisuje Sibela, ističući kako su u Krapinskim toplicama bile dva mjeseca, a mnogo im je u svemu značila i pomoć Bobath terapeutkinje Sanje iz Krapinskih toplica.
- Nakon šest tjedana toplica, što sad? - upitala se Sibela.
- Nisam se htjela vratiti, kako će to dijete kad vidi svoje prijatelje koji vode uobičajen život, a ona ne može ni pisati, ne može se uređivati kao sve mlade cure. Nazvala sam supruga Ivota i rekla: Mi ne bi još na Hvar, vratit ćemo se kad Moira bude spremna.
U međuvremenu je zvala Sibelina sestra Tea koja živi u Švicarskoj. Njezin suprug Domenico Semeraro je zubni tehničar i poviše njegovog laboratorija radi i liječnik interne medicine Giuseppe Spattola. On je pozvao Moiru na tretmane akupunkture, prvo obične, a kasnije laserske.
- Ne samo što je bio jako ljubazan, nego nije htio uopće naplatiti - ističe Sibela.
- I tako smo početkom listopada došli u Švicarsku, a Moira prvo što hoće, to su knjige za ovu školsku godinu. Ne može više dobro čitati, ne zna pisati, ne vidi dobro, a ona hoće - knjige... I, ajde, kupili smo knjige. Uzeli smo onu pisanku A za osnovnu školu, pa svaki dan povlačili crte, kao što dijete radi u prvom razredu. Pa kako kako ćemo formirati slova, kako ćemo napisati slovo A... I onda nakon prvih akupunktura vidila se velika razlika u ravnoteži.
- Moja sestra i ja smo joj pisale prve zadaće, jedno pet, šest domaćih mi, a onda je ona počela pisati iduće. Sporo, ali sigurno. Pisala bi sama, pa bi znala često brisati i nervirati se. Tako bi sjedila satima i učila. Govorila sam joj kako joj je to opterećenje za mozak i da ne mora ovu godinu ići u školu, ali njoj je glavna motivacija bila - vratiti se u školu - opisuje mama kćerkinu volju, ističući kako su je akupunkture uz posebnu prehranu doslovno digle na noge. Itekako je bila važna i prehrana, kažu, izbacili su škrob i ugljikohidrate, sve šećere...
- Ajde, ponekad uzmem malo čokolade, volim nutelu! - slatko će mlada otočanka s kojom ćemo uskoro i do njezinog razreda u Jelsu. Škola je poslijepodne u dva sata. Inače ide autobusom s društvom, ali danas će je majka voziti, pa ćemo zajedno.
"Tko fali? Zapisali nismo. Nitko, profesori. Od danas svi smo", poručili su to na velikom plakatu njezini vršnjaci iz razreda kada se Moira vratila u školsku klupu, a tako su je dočekali i danas, svi redom nasmijani.
- Krasna su to sve djeca - naglašava i mama Sibela.
- Zaista imam odličan razred. Prijateljice su mi pokazivale što imamo za zadaću, svaki dan su me pitale kako sam. Padala sam ponekad u depresiju, a oni su suosjećali sa mnom, govorili mi da se ne brinem, hrabrili me. A, kada sam se vratila nisu me gledali čudno, naprotiv, nisu se makli od mene - ne treba Moira ni naglašavati koliko joj to znači, kao i pažnja njezinog momka, maturanta Antonia.
- On mi je bio velika podrška - veli Moira dok pristiže Antonio, te je hvata za ruku kako bi zajedno prošetali barem do dvorišta školske zgrade.
Važno je da su sada zajedno, kaže dok ide potom svatko u svoju učionicu.
- Iako mi dobro leže jezici, posebno njemački koji učim od pete godine, nisam očekivala da ću biti baš druga na županijskom natjecanju. Jednostavno obožavam taj predmet, a i profesorica mi je uvijek prava pozitiva - reći će Moira o svojoj mentorici Ivani Aviani Čubre. Osim profesorice njemačkog, na Moirine uspjehe iznimno je ponosan i profesor Saša Paduan, ravnatelj Srednje škole Hvar, pod koju spada Opća gimnazija u Jelsi, svi njezini profesori i djelatnici škole, kao i voditeljica Opće gimnazije u Jelsi Marija Novak.
- Moira se puno daje, želi biti kao i drugi, bori se za život kao prava lavica i sve odradi vrhunski. Djeca su je lijepo dočekala i mi smo joj dali jedan impuls, kažemo joj kako se ni zbog čega ne treba brinuti, samo se treba prvo oporaviti. Mi kao škola moramo biti tu za sve njih, moramo živjeti za tu mladost - poručuje voditeljica, a u atriju susrećemo još jednu profesoricu koju Moira često spominje.
- Divna je, prava krijesnica, obožavamo je, vjerujem da će sve biti dobro - kazuje nam o svojoj učenici s velikim osmijehom i Franka Peronja, profesorica hrvatskog jezika. Uz njih su još mnogi koje Moira spominje i zahvaljuje im na podršci.
- Tu je i moj razrednik iz snova, Danijel Beserminji, pa Dijana Salamunić iz engleskog jezika, Linda Kuničić, profesorica iz osnovne škole... Ma, nema tko za mene nije pitao i slao mi poruke. Hvala im svima - kazuje gimnazijalka, a onda kreće dalje hrabro, zaista kao prava lavica, kujući planove za daljnje obrazovanje.
- Jako sam pedantna i volim da mi je sve uredno i složeno. Iako volim crtati i imam nekog umjetničkog dara, ipak sam razmišljala da bi jednog dana mogla na medicinu, postati kardiolog ili plastični kirurg, a sada, nakon ovog svega, željela bih studirati baš neurokirurgiju. Evo, i u srednjoj školi smo počeli učiti o mozgu. Možda i ja jednog dana postanem anđeo čuvar kao moji liječnici - drago bi bilo Moiri.
U ozdravljenju joj sada puno pomaže i odbojka koju je igrala u školi.
- Nije mi isprva bilo lako. Pogodilo me kad sam vidjela da ne mogu uvijek točno udariti loptu, jer vidim ponekad dvije slike i ne mogu uvijek dobro procijeniti, ali sve sam bolja... I liječnici su mi rekli da će mi pomoći u rehabilitaciji ako sam nešto prije trenirala - kazuje srednjoškolka.
- Za sve treba vremena, tako i mi idemo korak po korak - dodaje mama Sibela, ističući kako će Moira biti sve bolja jer ima punu podršku uže i šire obitelji, posebno baka, djedova, tate Ive, braće s kojima je, kaže, posebno vezana.
Matij ima dvadeset godina i student je na Kemijsko-tehnološkom fakultetu u Splitu, a Izak je godinu mlađi od Moire, ove godine je krenuo u srednju.
Jedva ih je, kaže, dočekala vidjeti.
- Puno su mi nedostajali - govori Moira, a ne smije zaboraviti ni Dixija, njihovog psića, ljubimca koji neumorno i umiljato skakuće oko nje.
- I moja rodica Svjetlana Buratović Deletis iz Staroga Grada nam je puno, puno pomogla, a uključili su se i rođaci iz Norveške, iz Osla, i Zagreba, bilo je pravo zajedništvo - ne želi Sibela nikoga zaboraviti.
- Hvala Bogu, sad je naša Moira opet s nama. Zahvaljujući majci sve se može - laknulo je i baki Mimi, koja od jutra neumorno sprema specijalitete za svoju unučicu, a i nas, goste.
- Kad je moja prijateljica iz Engleske bila ovdje na ljetovanju, kaže da je od hrvatskih riječi najviše zapamtila: Jedi, jedi, jedi... Tako naša baka uvijek govori - od milja će ona o svojoj baki.
Moira je 10. ožujka napunila sedamnaest godina, ali proslava, kaže, tek slijedi. U obližnjim Pitvama, odakle je rodom tata Ivo.
Ove subote ima rođendansku zabavu, treba pozvati prijatelje, spržiti muziku, smisliti što će odjenuti, koju šminku staviti, možda će se čak odlučiti i vježbati malo ravnotežu u novim cipelama, na petama...
- Dođite i vi! - poziva nas srdačno Moira, ta divna djevojka prekrasnih očiju. Očiju punih pitanja i mladenačkih strahova, ali što je najvažnije i - nade.