- U veljači 1942. dobio sam poziv za domobranstvo i ostavio kuću, a nas je 12 bilo u familiji i dobro stanje i blago, pa kreni priko Knina, Zadra, Karlovca u Varaždin. U šesti misec su nam rekli da idemo u 9. domobransku pukovniju u Zagreb. Tek posli po godine dobili smo uniforme i na glavi fesove turske, znaš šta je fes? U Zagrebu smo sili u vagone i osvanuli u Beču, odakle su nas vozili po vojnim logorima na obuku.
Šest miseci obuke, i stavilo me u pješadiju, pa nas vratilo u Zagreb. Dobili smo njemačke uniforme, na ramenu hrvatsku šahovnicu, a na reveru njemačku oznaku. Završili smo ti u 369. hrvatskoj diviziji, koja se nazivala i “Vražja” po 42. domobranskoj pukovniji iz Prvoga rata. Sve Hrvati i Bosanci, jedno 12 iljada nas, a zapovjednici Nijemci.
’Jadno i krvavo u BiH’
Tako san doša u Pavelićevu vojsku, a on me proda Itleru! Nakon šta smo izvršili paradu u Zagrebu, prvu pušku smo opalili u Sunji, a odande završili na Kozari, koju smo osvojili – sjeća se Miljenko, te svoju ratnu priču nastavlja po cijeloj Bosni.Marširali su i ratovali, većinom protiv partizana i četnika od Kladuše, preko Bihaća, Grmeča, Jajca, Glamoča, Višegrada, Nevesinja, Neretve, Gackog polja, Stoca... Kaže, u civile se nisu dirali, a velike gubitke pretrpjeli su od partizana na Sutjesci, u Vukovom Klancu i kod Mostara početkom 1945. godine. Najveći vojni uspjeh bio im je 1943. protiv ozrenskih četnika.
- U Bosni je bilo gadno, nema koje vojske nije bilo, ljudi po selima bojali su se najviše četnika i ustaša, kako bi prošli jedni ubiju Srbe, drugi Hrvate. Jadrno i krvavo – kaže Brčić.
Ispričao nam je svoj ratni put poput savršenog kroničara, slikovito i u najmanje detalje: i kako su im partizani u Jajcu podmetnuli čiket u fumar, i kako su zatekli puno gumno koža koje su partizani kiselili za opanke, i kako su upali u selo puno tifusara, sjeća se i zaprega punih mrtvaca i miniranog mosta na Neretvi koji su prešli po vagonima i puntiželama, kako je četnicima na glavu pala granata iz njemačkog minobacača s kojim nisu znali rukovati, i kako je jedan češki zapovjednik koji je došao nakon Švabe dvaput sklapao pakt s četnicima i dvaput su ih izdali i s njihovim oružjem pucali po legionarima...
- Na Romaniji smo zatekli gužvu, svih vojska, četnika najmanje deset vrsta, ljotićevci, nedićevci, kraljevi, pa ustaša, partizana, svaki sebe čuva i svaki na svakoga puca. Tako nas je vrtilo vamo-tamo. Kod Kaknja u drugi misec 1944. sam uvatija trbušni tifus i upalu potrbušnice, plaurita se reče. Završija tri miseca u bolnici u Sarajevu, dovelo me onin motoron njemačkim šta ima karijolu sa strane za čovika, znaš. Vratilo me nazad, a bližija se i kraj rata. Tako smo ti doli u Dalmaciju stigli u Drač i Janjinu.
Naši iz Pete čete uspostavili su vezu s partizanima, ali dozna je za to njemački zapovjednik. Odma nan ih je pet-šest strijeljalo, a ja i ostali završili u zatvoru. A iz zatvora na frontu, Široki Brig, pa u Mostarsko blato. Tamo me ranilo u lakat, metak je još u ruci. Završija san u Zagreb u bolnici na misec dana. Opet u jedinicu s poštedon, i na Čazmu. A tamo Rusi, šesti svibnja 1945. je to bilo. Navalili Rusi, a mi biž – približava se Miljenko kraju rata, kad je s kolonama svih vojski koje su gubile rat i njegovoj postrojbi određeno povlačenje, preko Krapine u Celje pa za Austriju.
’Ubijena dica ko anđeli mi dolaze u san’
- Dođosmo tako i na Bleiburško polje, a tamo naroda, da si iglu s neba bacija ne bi imala di past. Našli smo se prid engleskin tenkovima, sve jedan do drugoga. Ujutro se javlja: otpust, rat je završio! E sad, svak za se, i nazad, put Dravograda. Putem su me skinuli, od jednoga partizana dobija san – četničke dronjke, onda znaš di je bija dosad.Hodamo mi, hodamo, kad je počelo... Pucaju po civilima, po ženama i dici, ko god zastane. Oficiri Ozne na konjima se deru... Nikad tu mrtvu dicu neću zaboravit, ko anđeli mi dolaze u san... Opet me zaustavilo, pridaj uniformu, ja dadem i ovu novu i kažem: “Evo, ti si sad vojnik, a ja rob!” I opet san osta u četničkin dronjcima – priča Miljenko, koji je s nekoliko tisuća kolonaša završio na ledini kraj Drave. Čudo mu je spasilo glavu.
’Neću molit milost’
- Ovi iz Ozne naredili da tu stanemo, da ćemo noćit, al’ vidim ja sve okolo raspoređuju mitraljeze. I udare po nama, a ja se bacija ispod par mrtvih, ni pero mi nije palo s glave. Oznaši su priko nas tili natirat konje, ali konji neće da gaze mrtve! Al’ prošli su drugi zarobljenici i kad se pružila prilika ja iskočin i upadnen u kolonu. Čuja san kako one ranjene dokrajčuju metkom...Pa u Zagreb u Prečko u logor, ja završija u žicu broj 8, a one iz 1 i 2 pobilo je isti dan. U toj žici sreja sam brata Antu, on je bija činovnik pri diviziji u Sarajevu, i nikad ga više nismo vidili. Jedan mi kaže da je bija bolničar na Rebru, pita razumin li se u sanitet, pa da se prijavimo, možda nas i uzmu. A ja u Austriji na obuci učija sanitet, nešto san zna. Ajde, dozovemo oficira i upali nam. I tako smo dočekali Titovu amnestiju – priča Brčić, koji je doma u Galu zatekao majku, bratovu ženu i osmero njihove djece.
- Ničega u kući osim kupusa i kumpira. Pa me diglo u Jugoslavensku vojsku, poslalo na granicu s Grčkom. Onda opet doma. Za svaku stvar koja se događala u selu privodilo me na Udbu: neko razbija spomenik, ukra kukuruz, zatvore mene. Al’ imali smo stanja i radija san poljoprivredu, podiga bratovu dicu, neko vrime zaposlija san se u “Melioraciji“, a kad je počeja rat deset miseci san bija u Hrvatskoj vojsci. Živija san od 1600 kuna opskrbine, i nikoga ništa nisam pita...
- Kako ćete sad?
- Neću molit milost. Dok god mi bratova dica mogu dat koricu kruva, bit ću zadovoljan.
‘Nema ni lipe od Nove godine’Za Miljenka se brine Paula Brčić, njegova pranevista, koja je i sama nezaposlena s troje djece, samo suprug radi. - On ni lipe nema od Nove godine. Predali smo sinjskom Centru za socijalnu skrb molbu za tuđu pomoć, al’ nikakva rješenja nismo dobili. Koliko znamo, da bi dobija ovu novu zajamčenu minimalnu naknadu, triba bi sve imanje pripisat državi, pa da onda dobiva 800 kuna misečno – kaže Paula. Predsjednik Mjesnog odbora Gale i vijećnik Općine Otok Marko Mravak navodi kako će pokrenuti akciju pomoći za ugroženu starinu Miljenka Brčića. |
Jakov Đonlić: Pobili su cilo selo, 385 ljudi!Među Voštančanima koji u subotu nisu propustili prisjetiti se zla koje je to selo pogodilo prije 70 godina i koji su još jednom došli odati počast žrtvama, bio je i 82-godišnji Jakov Đonlić, jedan od rijetkih koji su toga krvavog 29. ožujka 1944. godine preživjeli pokolj doslovno izlazeći ispod mrtvih. Još vitalna starina koji živi u Splitu, a mirovinu je zaradio poslije 35 godina provedenih na radu u Njemačkoj, rado je pristao za “Slobodnu” ispričati priču kako se prije 70 godina ponovno rodio.- Pred večer dan ranije u selo je došla njemačka vojska. Svi su bili u njemačkim uniformama i uglavnom su govorili njemački, ali neki su govorili i našim jezikom. Mi smo još za dana vidjeli dim dolje od Grubišića, ali nismo znali što se događalo. Nitko nam nije došao kazati što je. A i kako će itko doći kad su ih sve pobili? Vojska je oko sela napravila obruč. Nitko nije mogao izići. Sutradan osvanulo jutro. Dan je bio sunčan. U moga oca bilo je nekoliko košnica pčela. Vojnici su vadili med, a ja oko njih. Što ću, dijete, kao da sam ja što znao. Kad najednom, vidim, nema nigdje nikoga. Ni jednog moga vršnjaka. Vidim kod moje kuće okupljen sav svijet, svi susjedi. Među njima moja mater, braća i sestra. Ja sam doletio k njima. Ali vjerujte, to pamtim dobro, sve vrijeme sam smišljao kako bih pobjegao. Prije ičega. Sve me vuklo da bježim, pripovijeda Jakov. Nastavio je, ne čekajući pitanje: - Tukli su nas kundacima i tako su nas ipak utjerali u kuću. Punu. Nabili nas više od stotinu. Na gredama je bilo oko metar slame i popeo sam se gore, a ono nakon desetak minuta na vratima se pojavi vojnik zamotane glave s mitraljezom “šarcem” u rukama. Otvorio vatru i ne prestaje. Nije to ni dugo trajalo. Čula se samo pucnjava. Nitko nije žalio, niti zajaukao. Jedanput se pojavi vatra. Zapali se. Kad sam vidio da gori kažem sebi “Idem bježati”. Skotrljao sam se dolje na mrtva tijela. Došao sam do vrata, ali ne mogu ih otvoriti. Pali mrtvi na vrata i zapriječili ih. U tom trenutku zovnu me susjed, godinu stariji od mene. Veli mi: “Jakove, i ja ću vani”. “Dobro”, odgovorim mu ja sklanjajući s vrata mrtve. Otkučio sam vrata i izvukao se vani. Stražari su me mogli ubiti, ali nisu htjeli. Susjeda koji je izišao poslije mene dočekali su i ubili na vratima. Ja sam trčao kozjom stazom gore prema Gradini. Za mnom je potrčao jedan vojnik. Pucao je 5-6 puta. Uspio sam mu pobjeći. Otišao sam na vrh brda. Odatle sam gledao u selo. Vidio sam uskoro da vojska odlazi iz našeg sela i okuplja se dolje kod crkve i pomalo odlazi. A ja onda na Gornje Voštane. Gore sam ja imao dva ujaka i otišao sam njima – u dahu je ispričao Jakov. Koliko je ubijenih iz vaše kuće? - Ubili su mi majku, dva brata i sestru. Što je bilo s vašim ocem? - Njemu i skoro svim mlađim ljudima koje su zatekli Njemci su odmah nakon dolaska u selo, dan ranije, dali da nose municiju u Liskovaču. Tako je on ostao živ. Nekima su dali da nose samo po jednu ili dvije deke. Ti koji su ih slali tako su ih spasili. A koliki je bio ukupni broj žrtava u selu? - Ljude su nabili u tri kuće i pobili. Sakupili su svu čeljad iz Babića, Akrapa, Đonlića i Ćaleta. Tri kuće pune, nabijene kao šipak. Ukupno su ubili 385 ljudi. Koliko vas je preživjelo? - Ja sam jedini preživjeli iz kuće u kojoj sam bio. U drugoj kući je ostalo živih desetak. U kući je bio trap. Oni ušli u trap, a po njima pali mrtvi pa su Njemci mislili da su sve pobili. Je li bilo kakve druge vojske osim njemačke? - Za vrijeme samog pokolja nije. Prije su dolazili partizani, ali oni su pobjegli prije nego su došli Nijemci. U selo su došle različite njemačke vojske. Jesu li svi ubijali? - Nisu. Oni što su došli dan ranije nisu pucali u ljude. Samo su okružili selo i postavili stražu. Nije se moglo napustiti selo. Ma, možda se i moglo pomalo, ali ne masovno. Oni što su došli sutradan od Grubišića, oni su pucali i palili. Vi ste radni vijek proveli na radu u Njemačkoj? - Jesam, bio sam tamo više od 30 godina, do mirovine. Jeste li pričali Nijemcima o zlu koje su vam napravili njemački vojnici? - Jesam, malo, nekima. Nisu vjerovali, a kad bi se uvjerili govorili su da im je žao. Vi ste u ime Đonlića položili vijenac, a onda ste stali rame uz rame s njemačkim veleposlanikom Hansom Peterom Annanom. - Lijepo je što je taj gospodin došao. Nisu Nijemci loši ljudi. Zlo nije radio njemački narod, već pojedinci među njima. |
Dr. don Josip Dukić: Partizani su pobjegli s položaja i ostavili narod da ga se pokoljeObilježena je 70. obljetnica masovnog stradanja civila na području Poljica i Cetinske krajine, gdje su pripadnici njemačke 7. SS divizije “Prinz Eugen” između 26. i 30. ožujka 1944. bez milosti pobili najmanje 1531 osobu, a Hrvatski sabor nije prihvatio pokroviteljstvo nad komemoracijom. Gradonačelnika Trilja Ivana Šipića i načelnika Otoka Branka Samardžića iznenadio je dopis, s potpisom predsjednika Sabora Josipa Leke, koji konstatira kako “nije u mogućnosti prihvatiti molbu za pokroviteljstvo”, jer taj “događaj još nije dovoljno povijesno istražen”.Pitali smo dr. sc. don Josipa Dukića, profesora crkvene povijesti Sveučilišta u Splitu i člana Komisije HBK-a i Konferencije BiH za hrvatski martirologij, što se zapravo dogodilo u potkamešničkim selima toga krvavog proljeća? Krvava zadaća - Cijela akcija isplanirana je u stožeru njemačkog V. SS korpusa, a krvavu zadaću izdao je zapovjednik general Arthur Phleps, dok je detalje razradio zapovjednik 118. lovačke divizije Joseph Kübler, koji je i zapovijedao operacijom. Za izvršenje akcije određena su: 3. bojna 14. pukovnije 7. SS divizije “Prinz Eugen”, bojna 118. lovačke divizije i bojna 369. pukovnije (hrvatske) pješačke “Vražje divizije”, koja se zna pogrešno poistovjetiti s divizijom “Prinz Eugen”. Pripadnici “pridruženih” postrojbi, domobrani i ustaše, ali i pripadnici 369. “Vražje divizije” nisu sudjelovali u pokolju. Zadatak “pridruženih” jedinica bio je usmjeren na borbu protiv partizanskih postrojbi. Prema vojnim izvješćima, domobrani, ustaše i pripadnici “Vražje divizije” odgovorni su za palež i pljačku u nekim selima, za ubojstvo dvoje civila i nekoliko partizana. Da su sudjelovali u pokolju, teško da bi im to partizani poslije rata oprostili, kazat će dr. don Dukić. No, čini se da je nedovoljno istražena i uloga pripadnika partizanskih postrojbi u ovom slučaju... - U vrijeme pokolja, u blizini Doca Donjeg i potkamešničkih sela bili su Mosorski i Dinarski partizanski odredi i Deseta dalmatinska brigada. Oni su u krucijalnom trenutku napustili svoje položaje, pobjegli u škrape Mosora i Kamešnice i ostavili narod da ga se pokolje. Paradoksalno ili ne, radilo se o ‘Narodnooslobodilačkoj vojsci’, smatra dr. don Dukić. Fra Stankova obitelj prva stradala u Otoku Dukićeve tvrdnje potvrđuje i sadržaj dopisa partizanskoga Regionalnog obavještajnog centra “Cetina” (br. 197/44), upućen 2. travnja 1944. Štabu VIII. korpusa NOVJ: “Naše jedinice dale su slabiji otpor oko Otoka i Gale, ali su Nijemci (odnosno četnici i ostali banditi) pobili stanovništvo odreda. Dolazili su u selo i uvijek pitali ima li Srba u selu, a kad bi im seljaci odgovorili da nema, već da su sve Hrvati, nastalo je ubijanje žena, djece i staraca. (...) Narod je prestrašen, ogorčen na Nijemce... Na nas je zlovoljan, jer smatra da smo ga mogli braniti”. Poslijeratna komunistička vlast ovaj pokolj ipak je iskoristila za “bespoštednu borbu s klasnim i ideološkim neprijateljima”. - Na udaru su bili sinjski samostan i fra Stanko Milanović Litre, koje su okrivili kao glavne “suradnike” u pokolju. Međutim, i ustaški i partizanski dokumenti svjedoče da je u Otoku prva stradala upravo obitelj fra Stanka. Rezultati direktiva došli su na vidjelo poslije borbi na Aržanu, krajem svibnja 1944., kada su pripadnici Desete dalmatinske zarobili više od stotinu domobrana i civila, koje su poskidali gole, pobili i pobacali u Markovića jamu na Podima... Možda je baš to razlog zbog kojega je Predsjedništvo Sabora uskratilo pokroviteljstvo nad obilježavanjem ovih događaja?, zapitat će se na kraju dr. don Josip Dukić. |