Dalmacija Split županija

Dalmovnica: Komiža, misto di je lipota dobila ime

Govoriti o Komiži, pjevati o Komiži, pisati o Komiži – za to uistinu ne treba nekog osobitog povoda. Komiža je sama po sebi razlog za dobre vibracije, za pozitivnu navalu adrenalina koji – ma kako to paradoksalno izgledalo – smiruje i upućuje na “tihe misli” o pejsažu u kojem je ljepota, valjda, dobila ime. Upućuje na spoznaje o spoju čovjeka i mora i o onim nedokučivim tajnama velikog plavetnila koje se, tamo iza Biševa, spaja s nebom.

Ali, evo, taj se osobiti razlog ipak s vremena na vrijeme pojavi i Komižu “ponese” u sam epicentar ovdašnje i šire javnosti: ovaj put radi se, naime, o tome da ju je žiri Slobodne Dalmacije i Jadranskog osiguranja proglasio najlipšim malim mistom u Dalmaciji i tako joj pribavio titulu na koju će, sigurno, biti ponosni čak i oni Komižani koji se još nisu ni rodili. Nema sumnje, postalo je – otkad je mjesto zakićeno pobjedničkim lovorom u rečenom, zaista jedinstvenom, natjecanju – veoma prestižno čak i samo “slikati se s Komižom”, a kamoli biti Komižanin.

Žiri je, dakle, ocjenjivao i “bodovao” prirodni položaj mjesta, arhitekturu (očuvanost starog i dobro uklapanje novog), čistoću, hortikulturno uređenje te pojedine detalje, da bi formular na kraju pokazao kako je Komiža najlipša i najbolja, a da ni jedan punat nije morala zaraditi na račun onog nečeg posebnog i neopipljivog – možda stvorenog od legende, mita, morske pjene i riblje krljušti – što ona ima, a druga mjesta nemaju. Uostalom, koje je to mjesto – ne samo u Dalmaciji, nego bilo gdje u svijetu – izgrađeno od materijala koji nije, bar ne u prvom redu, ni kamen, ni beton, ni čelik, ni drvo. Nego je – srdela. Sve je u Komiži od srdele: kuće, crkva, tvrđava, brodovi, mul, lanterna, škola…

U njoj su, ma sto posto, i ljudi od srdele; pogledajte ih dobro, jer vam se možda samo čini da su ogrnuti, poput drugih, kožom, a ne lustrom i srebrom ribe hraniteljice. Čak i danas kad se bog Neptun odavno odselio iz Komiže i porat više ne daje po friškini, a srdele ni približno nema kao nekad, ona je u tom akvatoriju (kako to rogobatno zvuči) središnja točka kolektivne memorije, filozofije, pripovijedanja, poezije… Ukratko, ona je kraljica koja je i na ovom natječaju dala svome mjestu pobjedničku krunu ljepote, pošto je – sasvim sigurno – one sada daleke 1928. godine upravo ona, srdela, sročila i izdiktirala odluku o osnivanju Društva za poljepšavanje mjesta Komiže! Dugo to traje, ta briga o lipoti.

“Od svih ribara na svijetu/ Najbolji su ribari iz Komiže/ Od gradova svih na moru/ Komiža je moru najbliža/ Najbliže/. Danas je vrlo slavno/ Kako su ribari komiški davno/ Davno/ Spustili mreže sve do morskog dna/ Izvukli ulov iz bajke i sna/ Kamen-grad čudesan/ Kamen-grad zanosan/. U tren prvi bijahu zbunjeni/ Već u drugi ne budoše lijeni/ Neg zapeše i s tisuće ruku/ Na obalu morski grad izvuku./ Zatim su se u njemu nastanili./ … U svojoj “Dalmatinskoj skitanki”, lani objavljenoj u nakladničkoj kući “Bošković”, sjajni nekadašnji skitač Slobodne Dalmacije Bože V. Žigo ovako nam je otkrio – vjerojatno u tajnom dosluhu s nekim bićem iz beskrajne modrine – kako je nastala Komiža i zašto je tako čudesno lijepa.

Na morsku obalu izvukli su je ribari, kao ulov iz bajke i sna, jednom davno, da bi potom stoljećima plovili i lovili, danonoćno morem stražeć i gradove morske tražeć: “Vižitali sve su buže/ Oko škoja Palagruže/ po sto puta do Jabuke/ Sve na vesla, sve na ruke/ Ne bi li ih našli ipak/ Ali šipak./ Pa na jedra do San Pedra/ Atlantikom, Tihim, svuda/ Poznaje ih svaka lokva/ Ali nigdje novog čuda/ Samo rogač, smokva./ Danima su znali piljit/ Na Biševu po Modroj špilji/ Modra li je, divna li je/ Možda na dnu gradić krije/ Gdje se zlati, gdje se bljeska/ Ali ništa, šaka pijeska…” Jer, naravno, samo je jedna Komiža. “Komiža moru najbliža.”

A danas, Komiža je egzistencijalno “priključena” na turizam, nešto malo na poljoprivredu, lozu i rogač, a slabo na srdelu i, općenito, na slanu ribu. Nekad je na otoku radilo čak sedam tvornica ribljih konzervi, a Komižani su ih imali i na Braču, u Trogiru, Boki kotorskoj, u Španjolskoj, Portugalu, na talijanskoj Lampedusi, u kalifornijskom San Pedru… Svukud. A falkušu imaju i sad, odnosno imaju dr. Joška Božanića, koji strpljivošću Joba čuva tijelo i dušu toga broda, čuvajući govor i spašavajući od zaborava životni način Komiže.

I imaju – uz čast svima drugima – svoga pjesničkog barda Jakšu Fiamenga, koji je već “izrecitirao” kako želi počivati pod čempresima uz crkvu sv. Nikole, blizu Ranka Marinkovića, a tako je živ i još “raspjevan”. No dobro, i to je dio legende o Komiži, najlipšem dalmatinskom malom mistu.

MLADEN KRNIĆ
FOTO: IVO RAVLIĆ / CROPIX

Naslovnica Split županija