Solinski asistenti u nastavi 'spasili' prvašiće Krešu i Marina: Cijeli je razred naučio znakovni jezik!

Odavno nisam vidjela toliko veselja pred odlazak u školu kao kod prvašića Kreše i Marina dok iščekuju zvono ispred osmoljetke "Kraljica Jelena" u Solinu. Pogotovo od listopada, kada su im se preko Udruge roditelja djece s teškoćama u razvoju "Moje dijete" iz Solina pridružili Roko i Jelena, pomoćnici u nastavi. Sretni su zbog toga svi, i djeca, i roditelji, učiteljice, ravnateljica i svi drugi učenici.

Dopratile su ih njihove mame, obje Ivane, i njima osmijeh ne silazi s lica dok nam govore kako ih je dobivanje pomoćnika usrećilo i olakšalo im svakodnevicu.

- Želim naglasiti koliko je Udruga “Moje dijete” tu jako bitna – ističe Krešimirova mama Ivana Jelavić Čičić.
- Preko škole sam tražila pomoćnika i nisam ga dobila, mada je Ministarstvo obećavalo da će ga sva potrebita djeca dobiti. Školi svaka čast, pomogla je u dokumentaciji, nije kriva što Ministarstvo nije odobrilo. I tu nam je uskočila udruga “Moje dijete” i gospođa Ljubica Milković, koja je savjetovala kako pomoćnika dobiti na drugi način. Tih prvih mjesec dana škole bilo je jako teško, zamislite kako je biti u sredini u kojoj ne razumijete što se oko vas događa, jer on još osvještava zvukove – pojašnjava Krešina mama Ivana.

Osmogodišnji Krešimir Jelavić Čičić ima oštećenje sluha i pužnicu koja mu pomaže da čuje, no bez znakovnog jezika koji koristi sada i u školi to ne bi to bilo dovoljno.

- Uistinu je bilo teško u početku, pogotovo kada se nađete u sredini s 28 djece koja se tek upoznaju sa školom, ne znaju još sjesti, dignuti ruku, svi govore u isti glas... U tim prvim trenucima najteže je zapravo bilo Kreši. Ja sam prošla dva tečaja znakovnog jezika, no u tome vi tek učite osnove, falilo mi je finesa, detalja... Počeli smo na satovima razredne zajednice, onda smo uz učenje abecede lagano krenuli i sa znakovima. No, uz naš najbolji trud ipak je jače krenulo kada je došla asistentica – potvrđuje i učiteljica Marijana Nađvinski, kojoj je ovo četvrta generacija đaka.

Tako je 25-godišnja asistentica Jelena Barić, buduća ekonomistica iz Klisa, znakovnom jeziku poučila i sve druge učenike.

- Oni su to zaista rado prihvatili. Prvo je bilo da su me djeca pitala da prenesem Kreši ono što su mu htjeli kazati, a onda su se počeli zanimati kako bi to i sami rekli. U početku smo kroz male radionice krenuli od jednostavnih primjera poput: Zaboravio sam pernicu. Imaš li mi posuditi crvenu bojicu? Hvala! Nema na čemu! i slično – veli Jelena, koja je inače prevoditeljica znakovnog jezika i već je radila s gluhim osobama, no ovo joj je prvo iskustvo kao asistentici. Studentica je četvrte godine ekonomije i voljela bi da se ovaj val koji su pokrenuli i nastavi, bez obzira hoće li ona dogodine biti tu.

- Krešin napredak je velik, on dobiva petice, on prvi, kaže mi Jelena, riješi neke zadatke, znači, on može pokazati svoj kapacitet – ponosna je mama na sve to lijepo što se događa njezinu Kreši.

- Moram pohvaliti udrugu koja mu je osigurala asistenta, učiteljicu koja mu je potpora, ja vam ne mogu opisati koliko, i Jelenu, koja je stvarno poveznica svega, baš svega. Ne samo koliko daje Kreši, ona je animirala cijeli razred, školu... Druga djeca dođu kući i pričaju na "znakovni", pa i njihovi roditelji kada dođu u školu komuniciraju tako sada s Krešom, pozdravljaju ga... Ja vam ne mogu opisati koliko to meni znači, koliko njemu znači – govori nam Krešina mama puna emocija.

Sve to svojim primjerom potvrđuje i mama drugog prvašića Marina Govorka, koji od svoje druge godine ima spinalnu mišićnu atrofiju, pa su mu u školi ipak potrebna kolica i pomoć asistenta Roka Čule. On mu pomaže spremiti knjige, popeti se na kat ako treba, odvesti ga do WC... a tek da vidite koja je to radost i trka preko velikog odmora s vršnjacima u dvorištu...

- Ne mogu vam opisati koliko su svi divni prema nama i koliko se trude svi u školi, njegova učiteljica, udruga, asistent, djeca, roditelji... Ma, svi redom, ne znam koga bih izdvojila. I nakon škole zovu kući i pitaju treba li pomoći oko domaćeg, zovu ga na rođendane... - s veseljem će mama Ivana Govorko, ističući kako se naslušala gorkih iskustava mama iz nekih drugih sredina pa ovim primjerom želi pokazati kako se ipak može bolje.

- Roko i Marin izvrsno komuniciraju. Više se u razredu i ne primijeti da je asistent tu, dogovaraju se motima ili utiho – potvrđuje i Marinova učiteljica Dubravka Mišadin.

- Boljeg nisam mogao naći – reći će vam Marin spremno o svom asistentu Roku koji ide s Marinom i na rođendane, toliko su se povezali. A Roku se sviđa ovaj posao, završio je klasičnu nadbiskupsku gimnaziju, iz Splita je, ima dvadeset godina i dok malo, kaže, promisli što će dalje studirati, odlučio je biti pomoćnikom u nastavi.
Marin, kako čujemo, voli odmor, no, ipak još više voli nastavu, posebno matematiku, kaže ovaj prvašić odlikaš.

- Volim školu i jednog ću dana biti učitelj – veli otvoreni i duhoviti sedmoipolgodišnjak Marin, koji, osim što voli plivati u splitskom klubu “Mornar”, obožava i etnogrupu u školi i zavičajni govor. Nije mogao dočekati da naš intervju završi pa da krene u razred, na sat vjeronauka, gdje smo tako fotografirali I.d s učiteljicom Dubravkom i vjeroučiteljicom Anđom Dževrnja Viro. Učenici u glas poručuju kako im je Marin superprijatelj i da se vole igrati s njim na odmoru.

- U početku je stvarno bilo teško, ja i suprug sjedili bismo ispred učionice i čekali da ga izvedemo na odmor. Dok nije bilo asistenta, zauzela se za spremanje knjiga i Marinova razredna kolegica Melita - kazuje mama.

- U upoznavanju s djecom nisam bila usamljena, pomagale su potporom stručne službe škole, ravnateljica, sami roditelji, a puno nam je olakšao dolazak asistenta budući da se teško posvetiti samo jednom učeniku. No, ovo iskustvo nas je sve obogatilo. Učimo jedni od drugih. Kao što Marin uči od nas, tako i ja učim od njega, i cijeli razred. Mi smo postali jedna interaktivna sredina, no trebamo na tome raditi i dalje. Marin ima jaku empatiju za drugu djecu, a onda se ni druga djeca ne štede, oni žele uzvratiti na sličan ili isti način. On je nas svih otvorio, da izražavamo više emocija. Kada je prvi put došao s puta iz Zagreba i pričao školarcima dogovodštine, padali su zagrljaji... Zagrljaj je postao nešto neophodno, gotovo svakodnevno dobiješ zagrljaj od nekoga – radosna je učiteljica Dubravka.

I u susjednom "c" razredu kod Kreše djeca su jedva dočekala da nam na znakovnom jeziku zaplješću i pokažu kako se kaže prijatelj, jer oni su zasta svi dobri prijatelji.

Asistente plaća Europa
Koliko nam je poznato, i za sljedeću školsku godinu Ministarstvo će raspisati natječaj za financiranje rada pomoćnika u nastavi, najprije za osnivače škola (županije i gradove), i to novcem iz EU fondova. Znači, škole već sada trebaju znati kojim učenicima u sljedećoj školskoj godini treba potpora pomoćnika u nastavi, a kompletiranu dokumentaciju o učeniku trebaju uputiti osnivaču kako bi on bio spreman kada MZOS raspiše natječaj, koji, naravno, treba biti finaliziran do početka sljedeće 2016./2017. Tada bi se trebalo znati koji su učenici ostvarili mogućnost dobivanja usluga pomoćnika u nastavi. Ako se pokaže potreba da svi kojima trebaju pomoćnici na ovaj način nisu dobili tu mogućnost, vjerojatno će se, kao i prethodnih godina, raspisati i natječaj za udruge – poručuje Ljubica Milković iz Uduge “Moje dijete”.

- Ovdje je izvor financiranja lutrijski novac, a osnivači su financirani iz europskog socijalnog fonda. Nažalost, zadnje dvije godina svjedoci smo da se mi udruge dovodimo u neprilike jer se natječaj za ovu potporu raspisuje kada je već započela školska godina i određuje nam se rok od 15 dana da pripremimo kompletnu natječajnu dokumentaciju koju osnivači pripremaju nekoliko mjeseci. Stoga se nadamo da će ovaj natječaj, ako bude raspisan za udruge, ove godine biti na vrijeme raspisan, odnosno da će osnivači zajedno s MZOS-om odraditi svoj posao do kolovoza. Nadamo se da će ubuduće ovaj oblik potpore učenicima s teškoćama biti riješen u sustavu odgoja i obrazovanja, gdje bi educirani pomoćnici bili isključivo zaposlenici škola – zaključuje Milković.