Dalmacija Šibenik

in memoriam

Tužna vijest u trenu se pronijela Dalmacijom - umro je Željko Jerat; Mnogi će pamtiti tog nesvakidašnjeg čovjeka, široko ti sinje more, prijatelju

in memoriam

Jugo je u ponedjeljak olovno tešku vijest učas pronijelo Murterom: umro je Željko Jerat.

Vijest je u sekundama i minutama prokolala mjestom, otokom, Kornatima, šibenskim krajem, Dalmacijom, obalom s kraja na kraj, od Komiže do Raba i natrag, a onda i u strani svijet.

Jer, neumorni, blistavi duh Željka Jerata pokrivao je sve to: od vlastitih uvala djetinjstva, Murtera i kornatskih Vrulja, do gradskih metropola Europe.

Odakle uopće početi neku priču podsjećanja na čovjeka i život naoko bezgranične energije, neumorne akcije, beskrajne predanosti i odanosti svome kraju i njegovoj tradiciji, moru i Pučini pred čijim se licem tako teško, i tako jednostavno, kako smrt na kraju već djeluje, samo ugasio!?

Što uopće reći o čovjeku izvanserijskih osobina kakav je bio Željko Jerat?

Da je bio na svoju ruku – pa to je svatko u Murteru i ostatku svijeta dobro znao!

Da je to znala biti njegova golema prednost nad prosjekom – podrazumijevalo se svakome tko je govorio istim jezikom...

Onda kad su pretežno svi ostajali u gradovima svojih studija i završenih fakulteta – diplomirani inženjer strojarstva Željko Jerat (63) vratio se iz Zagreba u svoje malo misto.

Zadao posla kalafatima

S nekolicinom prijatelja i sumještana zavrtio je, ima tome sad već više od dva desetljeća, ideju prijatelja Vlade Skračića, priču o pomoračkim tradicijama na rutama Murter – Modrave – Kornati, tu čudesnu priču o drvenom brodu, betinskoj gajeti, o kaiću i leutu, i regatama na latinsko idro, i veslačkim isto, kojima je Jerat bio kapetanom punih dvadeset godina. Naposljetku i kao predsjednik dragocjene udruge "Latinsko idro".

Ono što je napravio za Murter u tih dvadeset godina za tradicijski brod gotovo da je nemjerljivo; probudilo je i šibenski otočni, i zadarski i kvarnerski kraj, i južne obale, stvorilo pravi pokret otpora zaboravu i plastici, i zadao malo više posla kalafatima. Rezultati su odjekivali sve do atlantskih i mediteranskih obala. Svugdje je dospijevao biti Željko Jerat!

"Jer ako ne pojdeš drugome, niko neće ni tebi dojti." To je bila njegova filozofija uspjeha s regatama koje su okupljale i povezale cijeli Jadran iz iste priče: na prvoj je regati u Murteru bilo sedam brodova, a dospjeli su do 77 brodova na startu. Priče koja je upravo na otoku Murteru, u Betini, doživjela i jedan vrlo lijep i sretan početak i kraj: uređenje Muzeja betinske gajete.

Usred svega toga stajala je Željkova vertikala. Njegove iznimne organizacijske sposobnosti, njegov samoprijegoran duh, ono njegovo iskonsko, elementarno, svojeglavo poštenje, i beskrajni entuzijazam u kojem se nije štedio – a bogme ni druge, ta ljubav za zavičaj, to znanje i spretnost na moru i svemu oko mora...

Davnih je dana osnovao svoju "Jarušicu", jedan od prvih čartera na ovim stranama, i tako stvorio za Murter dragocjena radna mjesta. Bio je i na čelu hrvatske Udruge čarteraša, bio je i na čelu murterske Turističke zajednice.

Sa Željkom Jeratom svaki je suradnik živio na sigurnom, svaki je partner znao na čemu je, svaki je prijatelj mirno spavao, čak i nakon nervoza i glavobolja koje je znao zadati.

Bio je odan, vjeran, iskren, požrtvovan, solidaran. Prije bi umro nego nekoga ostavio na cjedilu, izdao, omalovažio ili hotimice povrijedio, onako naizgled goropadan, i s onim svojim glasom od sto decibela...

Svaka je kuća u Vruljama, i koja nije imala brod, znala da će masline doć' do murterske uljare ako je Željko tu, sa svojim leutom. Nije bilo mora ni tereta koje njih dva, Željko i "Jaruh", nisu bili sposobni odraditi. A bogme ni regate na latinsko idro na kojoj nisu mogli pobijediti.

Čeka ga Ćiro

Nesvakidašnji je čovjek bio taj Željko Jerat.

Svoju je suprugu Lidiju učinio Murterkom sve živeći na relaciji sa Zagrebom, a troje djece, Jelenu, Anu i Grgu, naučio je timuniti ne samo na regatama, nego i u svojim životima u kojima su u Murteru bili fetivi Murterini, a u Zagrebu i drugdje ono što je tražila svakom svoja sudbina.

Ali ma gdje bili, zauvijek su, i ostat će, zatravljeni onim što im je, s materinim mlijekom, u srce utisnuo tata Željko: ljubav prema svome kraju, i u ruku timun broda.

Timun života nesretno je ispao iz Željkove ruke. Nesretno i beskrajno prerano! A on, mogao je živjeti samo tako kako je živio. Tako ili nikako.

I ne znam drugog završetka ovog, u odnosu na život kojeg se dotiče, površnog, siromašnog i prekratkog teksta osim stiha iz Arsenove pjesme: "Moj prijatelj je umro, da, umro je moj brat."

Široko ti sinje more, prijatelju. A gore, gore te čeka još jedna legenda, kalafat šjor Ćiro Burtina, pa ćete vi polako opet skupa, i sve ispočetka.

 

Naslovnica Šibenik