Rekonstrukcija palače Ivanišević, koja je pod zaštitom konzervatora, na neki je način otvorila Pandorinu kutiju.
Naime, proteklog smo tjedna, pišući o bespravnoj rekonstrukciji palače (bespravnoj jer se gradilo protivno naputku konzervatora, op.a.), odgovor čekali i od Grada Makarske. I dočekali smo ga od dogradonačelnika Joze Vranješa, koji je ponovno odlučio komunicirati s novinarima.
Vranješ kaže kako je tu bitno nekoliko činjenica. Zgrada je privatno vlasništvo; to je, kaže, broj jedan.
Pod broj dva je činjenica da je investitor ishodio građevinsku dozvolu kojoj je morala prethoditi suglasnost konzervatora. Građevinska, dakle, podrazumijeva zeleno svjetlo konzervatora, argumentira Vranješ.
I pod tri, komunalni redari imaju ovlasti jedino uputiti prijavu Građevinskoj inspekciji.
– Što se tiče Grada, mi trebamo napraviti sve što je u našoj moći, ako se radi o privatnom vlasništvu, onda zakon treba biti brz i efikasan i natjerati vlasnika da poštuje kulturno dobro. To je zapravo vlasništvo sviju nas i konzervatori ga sigurno nisu zaštitili bezveze – osvrnuo se Vranješ na ulogu Grada oko brige za baroknu palaču staru više od tri stoljeća.
Međutim, analiza stanja u prostoru Antonije Vodanović, povjesničarke umjetnosti i predsjednice Udruge "Kačić", potvrđuje da se desetljećima nije učinilo ništa i da je prostor uvelike devastiran.
Koliko Grad skrbi za objekte pod zaštitom konzervatora, najbolje svjedoči izgled stare gradske jezgre, ali i neki drugi projekti kojima je rukovodio sam Grad. S ovom ili onom političkom garniturom na vlasti...
Primjer nepoštovanja konzervatora, koji su, po mišljenju nekih, možda prekruti i nedovoljno otvoreni za nove ideje, jest upravo uređenje dvorane Arte. Uređenje na dvorani, koja i oku laika izgleda prilično sklepano, protezalo se, naime, kroz tri mandata...
Da stvar bude gora, što nam je potvrdila splitska konzervatorica Anita Gamulin, ni konzervatore nitko nije pitao za mišljenje i prostor u zgradi koja je pod zaštitom Ministarstva kulture, nadograđivan je i preuređivan po dobrom, starom, balkanskom običaju, naime, po principu "sam svoj majstor".
– Sa žaljenjem moram reći da je dvorana dovršena bez suglasnosti našeg odjela. Ranije provedeni radovi su prejudicirali ovo nesretno rješenje, ali se uz konzultacije i dogovor sigurno moglo napraviti više – rekla nam je Gamulin.
Tko je kriv?
Tko je kriv za traljava rješenja? Kako već rekosmo, već u startu je jasno da odgovornost ne preuzima nitko jer su na projektu radile tri posljednje gradske uprave. A kako se ono veli, puno baba, kilavo dijete.
Počeli su, dakle, radovi na projektu u vrijeme Marka Ožića Bebeka, čija je gradska uprava brigu o projektu prepustila Željku Vlahi, ravnatelju Glazbene škole. Glazbena škola je od resornog Ministarstva dobivala novac za uređenje škole i sama je ulagala po svom nahođenju.
– Kad smo došli na vlast 2013. godine, uređenje se radilo bez projekta i bez troškovnika. Kad sam ušao u prostor, pitao sam se gdje je otišlo tih 700-800 tisuća kuna. Odmah smo angažirali arhitekta Gorana Juričića, koji je preuzeo projekt.
Nije točno da nismo kontaktirali konzervatore, jer jesmo. Nisu ih kontaktirali naši prethodnici, koji su uređenje potpuno prepustili ravnatelju Glazbene škole. Ravnatelj Vlaho nam je poslije govorio kako nisu odmah znali što će i kako će, pa se tako radilo u etapama i otišlo je jako puno novca dok nismo mi kao Grad preuzeli projekt – tvrdi bivši gradonačelnik Tonći Bilić, čija uprava ni sama nije privela dvoranu svrsi.
To su učinili njihovi nasljednici u gradskim foteljama. Oni, pak, upiru prstom u Bilićevu garnituru.
– Dvorana Arte je rađena protivno naputcima konzervatora, čak je Anita Gamulin tražila da radimo rekonstrukciju dvorane, ali to bi značilo trošenje proračunskog novca, što u ovom trenutku nismo u stanju, a i porezni bi nas obveznici razapeli zbog toga.
Dvorana izgleda neukusno, a na ulazu stoji granitna ploča koja sigurno ne odgovara vremenskom razdoblju iz kojega potječe zgrada. Možda je nekome to lijepo, ali stilski ne pripada – kazat će Vranješ, koji ponosno dodaje da su preuređenje Gradske knjižnice napravili kako spada.
– Ma, mi smo zbog dvorane Arte i imali veliki pritisak od konzervatorice Gamulin jer se stalno vraćala na tu dvoranu. Svaki dan smo po dva puta komunicirali s njom, čak smo lajsne za vrata birali 15 dana, a stolar koji je radio te lajsne morao je posebno prilagođavati nož za obradu – veli Vranješ.
Gradska sramota
U dvoranu je "utučeno" najmanje dva milijuna kuna. U prvom naletu, dok je rukovodio Vlaho, prema Bilićevim je tvrdnjama otišlo do 800 tisuća, a kasnije po troškovniku još 1,3 milijuna kuna. Što smo dobili?
Dobili smo multifunkcionalnu dvoranu oskudnoga kapaciteta koja služi za gradske predstave (neadekvatna, ali bolje nema), za vrtićke priredbe, za koncerte, za probe Folklornog ansambla "Tempet", koji znaju pauzirati i po deset dana jer je dvorana potrebna nekom drugom.
Dobili smo dvoranu koja je, nevješto i neuvjerljivo, zamijenila ulogu nekadašnjeg Gradskog kina. Dobili smo dvoranu čije je konačno estetsko rješenje vrlo dvojbene kvalitete, pa će arhitekti u šali reći da pripada neobaroku.
Dobili smo dvoranu koja nije preuređena po naputcima konzervatora, iako je projekt gradski, pa je sramota time još veća. Dobili smo dvoranu u kojoj su radovi očito izvedeni nekvalitetno jer, kako doznajemo, čak i nakon (ponovne) sanacije s početkom pedagoške godine 2018./2019., budući da su zidovi strašno vlažili, vlaga se opet vratila...
A jedna takva dvorana nije rađena prije 30 godina, pa da kažemo: bolje ikakva nego nikakva. Ne, završena je koncem 2017. godine. Prije dvije godine, kada je svijet već odlučno zakoračio u 21. stoljeće, mi smo dobili dvoranu za koju je svima jasno da bi ju trebalo opet iz temelja raditi.
No, ovaj put nema državnog novca, a posegnuti u gradski proračun zbog rekonstrukcije nakon svega dvije godine bilo bi, slažemo se s Vranješom, glupo. Mudro bi bilo razmišljati o novoj kulturnoj infrastrukturi. I o tome povremeno priupitati Grad. Zadnji put prije mjesec i pol, ali odgovora od Vranješa nismo na taj upit dobili.
Uglavnom, kako slike govore više od tisuću riječi, prestat ćemo ih nabacivati u pokušaju da prikažemo sav apsurd dvorane Arte i uputiti vas da pogledate još jednom fotografije dvorane koja je rađena šest godina i u koju je uloženo više od dva milijuna kuna, koja je završena 2017. godine i koja vapi za novom sanacijom.