"Razgovaram s tumorom i kažem mu da je gotov, da ja imam više snage od njega i da ću ga pobijediti. Imam puno više oružja od njega, on se hrani mnome, a ja se hranim i borim uz pomoć svih tih silnih onkologa, prijatelja, sestara, lijekova. Pa kako mogu izgubiti?", pričala nam je tako u srpnju 2009. borkinja Zorica (Zorka) Juričević, Bračanka sinjskih korijena kojoj je dijagnosticiran tumor.
Tumor je pobijedila, ali život je donio nove nedaće, pa je tako 2. veljače Zorica zavijek zaklopila svoje oči.
Zorica je bila profesorica u tamošnjoj srednjoj školi, radila je i na Radio Braču, bila je skupa sa svojim pokojnim suprugom Zdenkom neizostavna na svim važnijim događajima na otoku.
Prijatelji i rodbina je poznaju kao zabavnu, društvenu i iznimno duhovitu ženu koja je i u najtežim trenucima drugima tjerala suze na oči od smijanja. Voljela je politiku, nije bilo dana da nije čitala svoju ‘Slobodnu‘, i to od prve do zadnje stranice.
Njen sin Nikša je napisao:
Zorica Juričević
1945. - 2023.
Tiho
Odjednom, tiho
Srce ti se ugasilo
Odjednom, tiho
Ruke su ti se ohladile
I usta su utihnula
Oči više nisu gledale
Ovaj svijet bez tebe
Odjednom je postao tako mali ...
Tako mali, tako siv
I bez velikog značenja
Tako prazan, tako tužan
Pun trpljenja
Zato jer mi nedostaješ
Grlim te u mislima
Toliko se trudim
pomiriti se s boli
Toliko se trudim
Disati bez tebe
Je li ti dobro tamo?
Na tom prekrasnom Nebu?
I ‘Slobodna‘ je pisala o Zorici, njenoj hrabrosti i nesalomljivom duhu:
− Brali smo masline i uhvatio me je svrbež ispod pazuha, u smjeru lijeve dojke. Napipala sam neku čudnu tvorbu, a budući da sam čitala o tome, znala sam da to nije dobar znak. Početkom siječnja ove godine otišla sam kod onkologinje dr. Nives Ilić, koja je utvrdila agresivni tumor dojke, a poslije je to potvrdila i biopsija. Nakon šoka, zapala sam u neko stanje razmišljanja − imala sam 65 godina, računala sam da je moj put došao kraju i odbijala sam liječenje, misleći da sam proživjela svoje: podigla sam dvoje djece, Anu i Nikšu, htjela sam izgurati još desetak godina, ali, eto, ne biramo kad ćemo se roditi, ni kada umrijeti... − kaže Zorica.
Nakon što ni nakon nagovaranja liječnika nije prihvaćala liječenje, u "obradu" ju je uzeo bračni par Ilić − Nives i Nenad, koji su je informirali, pa uskoro i "prisilili" na terapiju.
− Rekli su mi da je moj tumor − eh, kako to čudno zvuči "moj", kao da sam ga htjela − u obliku ježa, te je naokolo pustio antene koje su se zakvačile na tkivo i tako se hrani.
Ja sam onda rekla da sam napokon doznala zašto mi je loš program u kući, jer, eto, antene tumora ometaju televizijski signal. Kazali su i da sam uzgojila cijelo stablo od tumora i da će biti svašta ako se ne prihvatim liječenja: da bi se moglo sve to upaliti, pa da će curiti gnojni sekret, spominjali su i strašne bolove...
I nakon te traumatične "obrade" moje psihe, prihvatila sam liječenje i, evo, sedam mjeseci nakon toga i dalje plešem u tom "valceru", a koliko ću još plesati, ne znam − duhovita je ta Bračanka (rođena Jadrijević - Tomas), koja se jednoga hladnog jutra pred kraj siječnja pojavila i ispred splitske Onkologije.
− Stajala sam nekoliko minuta i pomislila sam: o, Bože, nitko ne došao u ovu zgradu. Čim sam ušla, iznenadila sam se − sve čisto, uredno, zidovi obojeni u vesele boje, a osoblje kao da je s drugog planeta.
Pozvali su me u sobu s dvadeset ljudi, svi u bijelim kutama, onako ozbiljni, ali ipak s licima nade i najvažnije − ulijevali su povjerenje da zaista znaju što govore i da žele pomoći. Rekli su mi sve o mojem neprijatelju tumoru.
Cijeli tekst Zoričine ispovijesti pročitajte OVDJE.
