Zahvaljujući supetarskom hotelijeru, pedagogu, sportašu, političaru i novinaru Zdenku Juričeviću, poznati splitski novinar, književnik, humorist, putopisac i televizijski scenarist Miljenko Smoje bio je tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća redovan gost Supetra i otoka Brača. Međutim, Zdenkovo i Miljenkovo prijateljstvo datiralo je i desetljeće ranije. Upoznali su se kada je Zdenko ušao u "novinarske vode", izvještavajući kao dopisnik sa svog Brača za Slobodnu Dalmaciju i Radio Split.
U tom poslu, pri svakom Smojinom boravku na otoku surađivali su na mnogim redakcijskim zadacima. Posebno je bila slušana Zdenkova polusatna emisija 70-ih na Radio Splitu "Bračka kronika", koja je obilovala veoma zanimljivim i aktualnim zbivanjima na našem najvećem srednjodalmatinskom otoku.
U novinarstvu je Zdenko davao čitavog sebe, što su zapazile i druge novinske kuće, pa su ga za svog dopisnika angažirali i Vjesnik, Večernji list, te Sportske novosti. Zdenku je novinarstvo bio hobi. Bila je to njegova ljubav, ali kako nije mogao odoljeti ni izazovima turizma, koji je na Braču krenuo velikim koracima, on se morao odlučiti kojoj ljubavi se potpuno predati. Bio je to ipak turizam, pa je tako nakon petnaest plodnih godina, novinarstvu rekao – doviđenja.
Dva ‘doktora‘
Da, upravo tako, jer ranije spomenuto Zdenkovo prijateljstvo s Miljenkom Smojom nikada nije prekidano. Zahvaljujući već stečenom novinarskom iskustvu, za vrijeme već spomenutih intenzivnih Smojinih posjeta Braču, stari prijatelj Zdenko, sada kao turistički djelatnik, bio mu je stalno pri ruci. "Doktor" novinarstva i turizma zajedno s genijalnim Smojom činio je nerazdvojni dvojac čiji je nemjerljiv doprinos u predstavljanju javnosti otočnih zbivanja. Ta suradnja prerasla je u neraskidivo prijateljstvo.
Bio je to poslovni odnos protkan čak i obiteljskim druženjima. Nije bila rijetkost da Zdenko pozove na otok u svoj dom na bračku spizu Smoju i njegovu Lepu. Neopisiva je to bila uživancija uz bračke specijalitete koje je znalački pripremala vrijedna Zdenkova supruga Zorica.
Smoje je uživao u posjetima malim mjestima, susretima s "malim" ljudima, pa bi mu Zdenko izradio novinarski plan za pisanje o malim nepoznatim Bračanima. Ipak, kako naš narod reče, krv nije voda, Zdenko ga je s posebnim zadovoljstvom ugošćavao u svom rodnom Škripu na Braču. Zdenkovi roditelji Miko i Dore uvijek su se iskazali kao gostoljubivi domaćini. Specijalna "spiza" za Smoju bila je po domaćem, starinskom običaju, malo "zeja" ili "pijat sučivice", a nekada u jesen i zeca na "škripski" način. U tome su Miljenko i Lepa najviše guštali. Zdenkova mama Dore je, između ostalog, bila specijalist za pripremu zeca, a stari Miko Gallo meštar za "ulovit" ga.
Bio je strastveni lovac i jedan od najboljih na otoku Braču, o čemu je Smoje i pisao u svojim kolumnama... Škripski balotari i Smoje, ali nije to sve kad je riječ o Smojinim boravcima u Škripu, mjestašcu u unutrašnjosti otoka iz kojeg puca divan pogled na Brački kanal. Zdenko je znao veoma dobro što velikog novinara i pisca čini sretnim pa bi ga odveo na balote u škripski centar "Žardin" ili na "Pijacu".
Rijetko bi Smoje zaigrao balote, on bi uglavnom slušao i pisao. Nakon kasnoljetnih popodnevnih balota uslijedila bi lagana večerica, zna se, najčešće kod Zdenkovih roditelja Dore i Mike. I drugi mještani pozivali su Smoju i Zdenka kod sebe na druženje, čašu vina i večeru, malo pršuta i sira, slane srdele ili inćuna.
Turneje po otoku
Miljenko i Zdenko su tadašnjom Škodom de luxe, a kasnije Zastavom 101, popularno nazvanom "stojadin", po Braču prešli stotine kilometara. U više navrata obilazili su gotovo sva mjesta na otoku. Turneje po Braču imale su za cilj upoznavanje Smoje s malim ljudima, ribarima, težacima, zemljoradnicima, kamenoklesarima, stočarima i maslinarima.
To su bili Smojini brački putopisi, jer bi o njima pisao kolumne stvarnog života malih i velikih ljudi. Lijepo je prisjetiti se nekih likova o kojima je u svojim kronikama pisao Smoje: šjora Tomu Vlast i Toniju, pansion Ružica, iz Miraca, Lovru od baluna iz Postira, Ivu Mikelanđela, Tonća Baburu, Jakšu i doktora Milana iz Supetra, Dinka Arnu, Nikolu Miku Galla, Tonča Puču i Petrita od balota te Miću "političara", svi iz Škripa, Tadiju iz Gornjeg Humca, Miku Rafu Krkoćina iz Nerežišća, supetarskog šjor Pjerota postolara i još mnogo drugih Bračana. To su bili za širu javnost skroz nepoznati ljudi.
Smojina šetnica Banj - Riva
Nekoliko godina kasnije, za vrijeme ljetnih žega Zdenko bi Smoji i njegovoj nježnijoj polovici Lepi osigurao hotelski apartman, bungalov na prekrasnoj supetarskoj Punti svetog Nikole. Uz supetarsku puntu, bungalov je bio u uvali glavne supetarske plaže "Banj". Smoje je samim svojim dužim boravkom na otoku želio reći Bračanima koliko ih cijeni, voli, koliko su mu prirasli srcu. Zdenko je svemu tome umnogome doprinio. Jednom prigodom je rekao: "Dok sam ja direktor, Smoje ima uvijek osiguran smještaj".
Jer njegov boravak i pisanje o životu na otoku, o turizmu i hotelima kao značajnoj bračkoj djelatnosti naprosto je neprocjenjiv. Glavna Smojina šetnica bila je svako jutro uvala Banj, preko koje bi propješačio do kupališta "Vlačica", pa do supetarske rive na kavu u ranim jutarnjim satima. Uz kavu bi obavezno pročitao "Slobodnu", a najomiljenija mjesta su mu bila restoran "Mali most", slastičarnica "Galeb", zatim caffe bar "Bol" i restoran "Ribar" iza trajektne luke. Prvu jutarnju kavu Smoje i njegova nježnija polovica Lepa znali su popiti i kod svog prijatelja Ive Petrovića Mikelanđela i žene mu Anđelke, čija je kuća, a i njegov likovni atelje u podrumu nadomak same rive.
Neće Smoje ali hoće Zdenko
Zdenko bi katkada u večernjim satima na plaži Banj organizirao partiju balota pod reflektorima hotelskih zjogova. Smoje po običaju uglavnom ne bi igrao balote, gledao bi, slušao, komentirao i pisao. Neće Smoje, a hoće Zdenko, bio je odličan balotar po uzoru na oca Nikolu Miku. A osim toga imao je i jaku hotelsku momčad, činili su je "pašticjeri" i veliki balotari: Miće Vladislavić, Ivo Brtičević, Zore Petrinović, Jerko Dragičević Gabelot. Inače, Zdenko je bio svestrani sportaš, isticao se u nogometu, šahu, stolnom tenisu i balotama, a i skijanje mu nije bilo nepoznato. U bivšoj vojsci "zaradio" je diplomu učitelja skijanja.
Pobjede Zdenku nisu bile imperativ. Njemu je bilo najvažnije druženje i zabava s dobrim ljudima, te je svaki poraz podnosio kao pravi sportaš s poštovanjem, osmijehom i stiskom ruke pobjedniku.
Klape prijatelja na kominima
Nemoguće je opisati sve uspomene i druženja Miljenka i Zdenka, ali red je neke ipak spomenuti. Marendini, ručkovi, večere u Supetru kod Ive Bežmeka, Tonča Babure i Jakše Hržića ostali su u dugom sjećanju. Na prekrasnom potkrovlju i terasi s kominom Ive Petrovića uvijek je bilo veselo. Veseloj družini uz Zdenka i Smoju nekada su se na terasi znali pridružiti glumci Boris Dvornik, Fabijan Šovagović te Antun Vrdoljak, operni pjevači Getruda Munitić i Krunoslav Cigoj, nogometni menadžer Ante Kuzmić Bekin, pjesnik Štefe Pulišelić, nogometaš Vinko Depolo...
Pa Bračani Stjepan Terzić, Pero Omerović, Ivo Petrović, Jakša Hržić, Frane Matulić, Ivica Duvnjak, Frane Lukšić, Lovre Kalašić, Mario Matas, Damir Marinelić i mnogi drugi...
"NIMA ZDENKA, NIMA NI FEŠTE...
"Bila je to velika klapa dobrih ljudi i prijatelja, međutim, nažalost iako najmlađi među njima, prvi ih je iznenada 1989. godine u četrdeset sedmom ljetu života napustio Zdenko. Turističke sezone 1989. Smoje nije dolazio na Brač. Tog ljeta Ivo Petrović i Smoje u supetarskim kalama nisu organizirali "tradicionalnu" Mikelanđelovu ljetnu izložbu slika, tu pučku feštu. Zdenkovi vjerni prijatelji imali su objašnjenje: "Kako ćemo slaviti bez Zdenka, nema Zdenka, nema izložbe ni fešte". Tako je Smoje i napisao u svom dnevniku u "Slobodnoj":
"Nima Zdenka, nima ni fešte ni izložbe ovo lito. Ne može se feštiđat nad još svježim grobom dragog nam i nezaboravnog Zdenka".
Fotografije: Stanko Karaman, Boris Kragić, Pero Dragičević, Privatna arhiva