Dalmatinci tugoju jer ih je napustio barba Antun Milašić - Mlinor (1929.) iz Staroga Grada, jedan od posljednjih kalafata na otoku Hvaru. Uz danas pokojnog Iva Duževića - Maravana iz Jelse bio je među posljednjim meštrima od gradnje drvenih brodova, onih koji su živjeli s morem i uz more.
Barba Antuna smo posjetili još 2006. godine zato što je imao "nojlipju ponistru na svitu", koju su krasili mali drveni brodovi što ih je prodavao turistima. A Mlinor koji je volio more, ribe i brodove tada nam je pripovijedao da su njegovi taj nadimak dobili zato što su Milašići davno prije imali čak dva mlina u kojima su stanovnici otoka Hvara, a ponekad i Bračani i Višani, mljeli pšenicu i kukuruz.
- A kad son jo izuči zanot za kalafota u Splitu nastavi son obiteljsku tradiciju i sa ocen počel lavurat u radionu. Bila je dosta molisno, pa su iz nje izahodili brodi največe do sedan mietor dužine.
Mogu reč da se od tega posla dolo čapat šoldih, pogotovo posli rata, onega drugega, kad se malo boje počelo živit, jerbo bismo na godišče napravili i po desetak pasarih. Ma, u zodnje vrime je zavlodala plastika, vrime od lipih darvenih brodih je pasalo, pok je tako i moj lavur fini, već son desietak godišč u penšjun – rekao nam je tada barba Antun.
Tome je dodao da je tijekom svojeg radnog vijeka, dakle, prije nego što je u zasluženu mirovinu otišao s radnog mjesta portira u "Plastici", izgradio više od 80 brodova (pasare, gajete, leuti...). Kasnije bi godišnje radio čak po 40 do 50 maketa raznih brodova, uključujući trabakule, bracere...
- Ma, ujutro me nojpri vižitaju prijateji, bude nos i do deset, diguod mi napunidu pipu, a dohodidu i turisti. Judi gledodu, guštaju, uvik ništo pitodu.
Svi govoridu da nimodu šoldi, a jo svoje brode dojem propja ispod cinie, nikor nezno koliko urih za jih finit vajo da utučen. Pipav je to posol, somo čovik dobrih živac ovo može činit, ma ne žalin se, uvik ništo i prodon, tek toliko da malo popravin mižeriju od penšjuni – govorio je vrsni brodogoraditelj.
Druga njegova velika ljubav bile su jadranske ribe. Ništa čudno, jer je nekoć i ribar bio, pa je svoju radionicu ukrasio brojnim fotografijama najzanimljivih stanovnika morskih dubina.
Žiteljima drevog Farosa o njima ništa nije morao govorit, njima je to sve manje-više poznato, ali zato su turisti od zadnjeg kalafata iz fameje Mlinorevih rado slušali sladunjave pripovijesti o fratrima, sognjačama, kosmejima, škarpinama, picima, šampjerinima...
Naposljetku, prepoznata je važnost ovog čovjeka za sredinu u kojoj je živio te mu je 2019. dodijeljena Povelja zahvalnosti Staroga Grada. Starograjani su to prihvatili s odobravanjem, a lijepo su ga i ispratili na vječni počinak.
- Šteta da ti stari zanati idu u zaborav. Predivan, miran, interesantan čovjek uživao u vječnoj slavi - napisala je jedna od njegovih sumještanki.