StoryEditor
ObalaDI JE TEĆA?

Živuća legenda prisjetila se kako je bez ručka ostavila poznatog jugoslavenskog političara: Tad sam se prvi put u životu najeo, a onda smo zapjevali

Piše Ivo Sikavica/Makarska kronika
12. veljače 2020. - 09:35
Šime JozipovićIvo Sikavica, privatni album

U znatiželji da saznamo nešto više kako se nekada živjelo u Baškoj Vodi, porazgovarali smo sa živućom legendom, baškovoškom enciklopedijom Šimom Jozipovićem (91), čovjekom koji je, iako u trećoj životnoj dobi, bistre pameti, dugog i temeljitog sjećanja.

Čovjek je to koji najbolje poznaje baškovoške obitelji, tko je čiji, gdje tko živi i radi, čija je koja zemlja, tko su susjedi toj zemlji i mnoge druge stvari vezano za život u Baškoj Vodi od Prvog svjetskog rata do danas.

- A kako se živjelo, jadno sinko. Bili smo vrlo malo mjesto, sa svega pedesetak domaćinstava na predjelu od Puntina do Meštrove kuće i od Blata do vrha Obora. Neimaština i glad bile su nam osnovne prepreke normalnijem životu - veli barba Šime.

- U bijedi i neimaštini Bašku Vodu je odmah iza 1. svjetskog rata napustio znatan broj ljudi. S vjerom u svetog Nikolu, svoga zaštitnika, dvadesetak Baškovođana je pošlo trbuhom za kruhom u nepoznato, u Ameriku, Argentinu, Australiju, Novi Zeland…, a ovi što su ostali bavili su se zemljoradnjom, uzgojem maslina i vinove loze, a kasnije i višanja, a mali broj je onih koji su imali i malene vrtove oko kuće.

- Obitelji su bile brojne, puno čeljadi i trebalo je svakome dati nešto jesti. Nije bilo komoditeta kao danas. Po sedam, osam i više djece bi spavalo u jednoj sobi skupa s roditeljima. Pojedine obitelji su hranile jednog do dva gudana, kozu ili ovcu i nekoliko kokošiju. Meso se kod boljih obitelji jelo samo nedjeljom, a jaje je bilo luksuz. U Baškoj Vodi je bilo samo dvije-tri obitelji nešto boljeg statusa i oni su manje osjetili glad od nas ostalih - kazuje Šime Jozipović.

Ciglerova kuća

- Bilo je to 1944. godine kada su dvije baškovoške domaćice po nalogu ondašnjih vlasti u Ciglerovoj kući pripremale oboritu ribu za nama nepoznate osobe. Pošto je jedna od kuharica bila i moja teta došao sam u kuhinju kako bi se najeo mirisa od ribe. Ona je tada rekla, evo taman sam gotova pa mi mali Šime pomogni zatvorit kuću. Poslušao sam je, zatvorio vrata i prozor od spreme, ali ne i zaključao nego samo zalupio. Kad je ona izašla okupio sam par vršnjaka i ušao kroz prozor spreme do kuhinje, uzeo teću s ribom i pravac na Crni kuk u Podluci.

- Jesmo uživali, prvi put u životu sam se najeo, pa smo na koncu počeli pjevati svakojake pjesme. Kada smo primijetili mjesnog odbornika i predstavnike ondašnje vlasti, ribu smo sakrili i počeli pjevati partizanske pjesme. Oni su nam prišli i uzdihano pitali jesno li vidjeli nekoga da je pronio jednu veću teću s ribom. Naravno da smo odgovorili niječno, ali smo kasnije saznali da je ta riba bila namijenjena jugoslavenskom političaru Jakovu Blaževiću i njegovoj pratnji, koji su bili na proputovanju u posjetu Biokovsko-neretvanskom odredu - prisjeća se Šime.

image
Prizor iz 1937. godine

Odbornika i ostale odgovorne je Blažević nazvao saboterima i oportunistima, ali stvari su se izgladile kada je jedan od mjesnih predstavnika donio kaštradinu iz svoje konobe. Na koncu, kada je saznao da su djeca odnijela ribu i pojela rekao je: isto ja ne volim ribu i drago mi je da su se djeca najela.

- Od Drugog svjetskog rata počelo se malo bolje živjeti. Nijemci su nas naučili kako se more prokuhava i od njega pravi sol, pa smo masovno to radili. Proizvodili smo sol i noseći na leđima i ramenima prodavali i mijenjali za pšenicu, kukuruz i druge namirnice u Zabiokovlju. Osim toga, počelo se navigavati na razne brodove diljem svijeta, pa sam ja, primjerice, bio na brodovima Jugolinije, Jadrolinije, Jadroplova … i tako zarađivao za kruh hraneći svoju obitelj.

- Navigavao sam sve do trenutka dok mi otac nije izgubio nogu i postao invalid, pa sam se morao vratiti kući i pomoći u svemu što je potrebito. Iako mu je ondašnja vlast kao prvoborcu više puta obećavala da će mu nabaviti invalidska kolica, nikada to nisu ispoštovali, pa su se nakon nekoliko godina nevolje na nabavku odlučili fratri, na čemu im neizmjerno zahvaljujem - govori Šime.

Gladne oči

U vrijeme Austro - Ugarske u središtu Baške Vode je izgrađen mul, nakon što je pokojni Meštar otišao u Beč potpisati ugovor i dogovoriti detalje oko gradnje. Osim redovitih brodskih linija Makarska-Baška Voda, Omiš, Split i natrag, kao jedinih veza sa svijetom, Baška Voda je postala glavna tranzitna luka na podbiokovskom dijelu Jadrana između otoka i zagore.

Svako uplovljavanje linijskog broda u Bašku Vodu privuklo bi gotovo sve mještane na mul, kao da se nešto očekivalo. U to vrijeme u mjestu je bilo petnaestak brodova - štela koji su se nakon plovidbe zbog nevremena većinom izvlačili na žalo.

- Mi koji nismo imali brodove potezali smo migavice ili giralice kako bi osigurali koji obrok, ili čekali na mulu da nas netko unajmi za iskrcaj, kako bi zaradili dnevnicu i osigurali nešto hrane za svoju obitelj. Gladne oči su bile veće od posljedica, pa se događalo da smo iskrcavajući vreće pšenice, kukuruza, riže … namjerno vreće bušili, kako bi bar nešto pokupili u džepove i umotali u majice za odnijeti kući - iznosi Baškovođanin.

- Kada je došla struja u listopadu 1950. godine to je za nas bilo čudo. Ali zanimljivo je da je struja sat vremena prije puštena u Topiće nego li u Bašku Vodu. A zašto je tako bilo? Ondašnji glavar Topića je nadležnom iz Elektre obećao dobru marendu - pečeno janje za sve djelatnike, pa kad su struju pustili onda im je glavar pripremio kupusa na suhoj oglavini. Iz revolta zaposlenici se nisu htjeli ni okusiti jer su se smatrali prevarenima i onda odmah pustili struju za Bašku Vodu - prisjeća se naš sugovornik.

Još prije struje narod je izgradio mjesni dom u kojemu su imali gostionicu, kino dvoranu, knjižnicu, ambulantu, pekaru, dućan i Poljoprivrednu zadrugu koja je djelovala sve do početka šezdesetih godina. Zadruga je imala svoje dućane i mesnicu, a na plaži “Ispod briga“ izgradila je i solanu.

Kameni lavaboi

- Imali smo gotovo sve što nam je potrebno, pa i policijsku stanicu, što mnogo od toga ni danas nemamo. Pošto cijelo mjesto leži na vodi Vodovod je 1959. godine iskoristio prirodnu blagodat, napravio rezervoare i postavio pumpe, tako da je cijelo mjesto u zamjenu za čatrnje i ručne pumpe dobilo vodovodnu mrežu do svih kuća. Tada su se masovno počeli praviti kameni lavaboi i izgrađivati WC-i.

- Iako je početkom tridesetih godina gostiju bilo samo u starom privatnom hotelu Slavija (prvi gosti Česi), a Društvo za uljepšavanje mjesta osnovano 1931. godine, turistički razvitak je započeo šezdesetih godina prošloga stoljeća. Tih godina je uspostavljena prva pošta u Baškoj Vodi, izgrađeno TN Baško Polje, osnovano KP Gradina i još mnogo toga gdje se ovdašnji narod mogao zapošljavati.

- Tada je započelo masovnije naseljavanje mjesta jer su se Topići i Bašćani počeli spuštati na more, izgrađivati svoje kuće, najvećim dijelom na istočnoj strani Baške Vode, što je kasnije prozvano Topuškim naseljem. A ovo što se događalo kasnije, vi to znate kao i ja, pa nije potrebno da vam o tome govorim - rekao nam je barba Šime, koji nam je nakon naše zahvale na velikoj pomoći o nekadašnjem životu u Baškoj Vodi, nadodao da će nam drugi put opisati ostala svoja važnija sjećanja i doživljaje, jer je život ljudi danas u odnosu na vrijeme od dvadesetih do šezdeset godina prošloga stoljeća neusporediv.

#ŠIME JOZIPOVIć#BAšKA VODA#JAKOV BLAžEVIć

Izdvojeno