StoryEditor
ObalaKapitalna knjiga Antonije Mlikote

Zadar je, razrušen savezničkim bombama, nakon rata dodatno stradao miniranjem građevina koje su mogle biti sačuvane. Za obnovu grada zaslužan je jedan veliki Hrvat

Piše Ivica Nevešćanin
24. studenog 2021. - 13:44
Oštećenje krova, srednjeg i južnog broda crkve sv. Stošije; stanje prije popravka u proljeće i ljeto 1946.Foto: Ratko Novak; Izvor: Fototeka Arheološkog Muzeja U Zadru

Knjiga "Zadar – obnova i izgradnja nakon razaranja u Drugom svjetskom ratu" (Školska knjiga, 2021.), docentice dr. sc. Antonije Mlikote s Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru, kapitalni je doprinos razumijevanju izgradnje današnjeg Zadra. Premda se bavi razmjerno kratkim vremenskim razdobljem u životu dvije tisuće godina staroga grada, od završetka Drugog svjetskog rata do početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Mlikota kroz duboki istraživački rad dug desetak godina daje detaljan uvid u poslijeratnu gradogradnju "jugoslavenskog Dresdena", kako su ga zvali, stradalog u katastrofalnom savezničkom bombardiranju tijekom rata te u gotovo jednako razornom, stihijskom uklanjaju ruševina nakon rata, zbog čega je Zadar na koncu ostao bez 80 posto objekata na prostoru povijesne jezgre.

image
Luka Gerlanc/Cropix

Knjiga u enciklopedijskom formatu, na gotovo 900 stranica i 1360 fotografija i dokumenata, minuciozno rekonstruira kako je Zadar, prvenstveno stara jezgra, Grad, dobio današnji oblik, većinu svojih kuća, ulica i trgova, i zašto je još uvijek, 75 godina nakon završetka rata, ostao urbanistički "nedovršeni projekt".

– Nastanku ove knjige prethodila su višegodišnja istraživanja. U početnoj fazi istraživanja i šireg upoznavanja s temom pročitala sam svu dostupnu domaću literaturu, a kako bih bolje razumjela samu problematiku, pročitala sam i čitav niz stranih autora koji se bave sličnom problematikom kako bih stekla što širi uvid u problem obnove povijesnih središta. Povijest urbanizma povijesne jezgre u Zadru do poslijeratne obnove sustavno je istražena i objavljena, dok je sama obnova, iako je imala veliki odjek u stranoj i domaćoj stručnoj javnosti prošla relativno neistraženo. Gotovo da nije postojala opsežnija znanstvena studija na tu temu. Uglavnom su se objavljivale obrade pojedinačnih građevina kroz znanstvene i druge članke o pojedinim arhitektima koji su sudjelovali u obnovi i izgradnji povijesne jezgre u Zadru.

image
Josip Broz Tito i zadarski konzervator Grga Oštrić u obilasku oštećene crkve sv. Marije. Snimljeno 17. srpnja 1951.
 
Izvor: Fototeka Znanstvene Knjižnice Zadar

Prikupljanje građe

Nakon te početne faze upoznavanja s temom uslijedilo je prikupljanje relevantne građe. Važno je također bilo pregledati periodiku kao važan izvor (ponekada i jedini) o pojedinim zahvatima u povijesnoj jezgri Zadra. Nakon toga uslijedila su arhivska istraživanja građe vezane uz samu obnovu i pojedinačne zahvate u povijesnoj jezgri Zadra. Istraživanje sam provela u više od dvadeset različitih arhiva, muzeja i institucija – kaže Mlikota s kojom smo razgovarali u Zadru nakon svečanog predstavljanja knjige, održanog u sklopu proslave Dana grada Zadra koja se tradicionalno obilježava 24. studenoga, na blagdan gradskog zaštitnika sv. Krševana.

Antonija Mlikota je na poslijeratnoj obnovi Zadra doktorirala 2013., a potom je svoja istraživanja proširila s namjerom da priču o izgradnji Zadra zaključi do današnjih dana. Međutim, desetogodišnje istraživanje zaustavila je pandemija koja ju je spriječila da u knjigu uvrsti i zadnjih četrdesetak godina zadarske gradogradnje, odnosno oko 15 posto današnjih zgrada.

Iako vremenski obrađuje puno kraće razdoblje, knjiga je po obrađenoj građi, svojim zapažanjima, tumačenjima i promišljanjima, ravnopravna izdanjima iz edicije "Prošlost Zadra", smatra prof. dr. sc. Pavuša Vežić, Mlikotin mentor i, uz prof. dr. sc. Zlatka Jurića, jedan od recenzenata knjige, djelo kakvo nema nijedan drugi grad u Hrvatskoj.

Knjiga u šest poglavlja donosi povijesni pregled razvoja grada, pojašnjeno je stanje i život neposredno nakon rata, poslijeratni regulacijski plan, veliki natječaj iz 1953. godine, uloga Bruna Milića i odbacivanje njegova plana, uloga pojedinih arhitekata u izgradnji blokova, novi natječaj za uži gradski centar, kronološki je predstavljena gradnja do 1967. godine. Knjiga na kraju ima i popis imena osoba i tvrtki koji su sudjelovali u obnovi Zadra, nekadašnje i današnje nazive ulica, katalog građevina...

image
Oštećenje krova, srednjeg i južnog broda crkve sv. Stošije; stanje prije popravka u proljeće i ljeto 1946.
Foto: Ratko Novak; Izvor: Fototeka Arheološkog Muzeja U Zadru

– U odnosu na doktorat knjiga ima jako puno novih grafičkih priloga, točnije knjiga ima 1360 ilustracija, usporedbe radi doktorat je imao oko 250. Primjerice, ima jako puno fotografija koje nastaju 1944. godine, a koje snimaju jedan novinski reporter i slovenski liječnici koji su radili u bolnici smještenoj u zgradi hotela "Zagreb" na Novoj rivi. Oni bilježe operacije, bolesnike, ali i život u gradu, njegovu svakodnevicu, povijesne spomenike. Fotografije se čuvaju u Muzeju novejše zgodovine Slovenije u Ljubljani. Kada su mi poslali fotografije, provela sam tri dana proučavajući ih, primjerice, doznala sam kako se zove dvoje ljudi koji sjede na razorenom gatu i razgovaraju. Fotografije imaju toliko detalja iz života Zadra neposredno nakon rata da zaslužuju zasebnu izložbu. Također, u knjizi imam i fotografije koje je napravio doktor Giovanni Minak koji do početka pedesetih radi i živi u Zadru te se kasnije seli u Italiju, koje mi je na korištenje ustupio njegov unuk Giangiacomo Minak. Te fotografije daju jednu osobnu priču jer ljudi na fotografijama imaju ime i prezime. Uz to, jako puno fotografija je iz fundusa fototeke Arheološkog muzeja u Zadru, zadarske Galerije umjetnina, Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, iz institucija u Italiji itd.

Istraživanje je, dodaje, nadograđeno novim spoznajama i poglavljima kojih nema u doktoratu, a osobitu pažnju posvetila je svakodnevici nakon Drugoga svjetskog rata.

– Bilo mi je izuzetno važno stvoriti sliku o stanju u Zadru neposredno nakon rata, dakle 1944. i 1945. jer se porušeni Zadar često ilustrira fotografijama koje nastaju puno kasnije, na primjer 1947., 1948. kada je grad poprilično raščišćen i kada su brojne kuće minirane. Mene je zanimalo stvarno stanje stambenog fonda neposredno nakon rata, načini na koje se raščišćavalo ruševine, zašto se deset godina svakodnevno u Zadru minama uklanjalo zgrade, zašto su neke jako oštećene zgrade obnovljene, a druge u solidnom stanju su minirane? To su tek neka od brojnih pitanja na koja sam tražila odgovore kroz višegodišnja istraživanja.

image
Kraj Drugog svjetskog rata, dr. Janez Milčinski i Marija Jeras sjede na porušenom gatu u Zadru, u pozadini je potopljeni njemački ratni brod, ostaci gata i nakrivljena lanterna; svibanj 1945. godine
Foto: Janez Milčinski, Izvor: Mnzs, Inv. Br. 1241/4

Titovo priznanje nemara

I jeste li našli odgovore?

– Nakon kopanja i kopanja po stotinama arhivskih kutija, jer ja sam doslovno sjedila nekoliko godina u arhivima, prije svih u Državnom arhivu i Znanstvenoj knjižnici u Zadru, i nakon listanja stotina brojeva raznih periodičkih izdanja, čitanja stručnih radova, pronašla sam većinu odgovora.

Ključnu ulogu za poslijeratnu obnovu Zadra imao je Miroslav Krleža – naglašava Mlikota. Naime, nakon oslobođenja Zadra 1944. i završetka rata Zadar je bio politički zaboravljen, sve dok ga 1948. nije posjetio Krleža.

– Na osnovi provedenih istraživanja može se zaključiti kako je za oporavak i afirmaciju Zadra bio ključan dolazak Miroslava Krleže. Posjetio je grad 1948. godine, vidio je stanje i da je čitava povijesna jezgra oštećena, te s Akademijom (JAZU) inicira sistematsku obnovu grada. Bilo je zanimljivo čitati njegove zapise o Zadru iz male crne knjižice koju je nosio u džepu dok je šetao razorenim gradom. Bilo mu je izuzetno važno afirmirati Zadar kao hrvatski grad, pa ga naziva "taj najhrvatskiji grad u našoj prošlosti", dakle ne jugoslavenski nego hrvatski grad, što nije bilo baš uobičajeno u ono vrijeme. Na njegov nagovor, Tito prvi put dolazi u zaboravljeni Zadar tek 1951. godine, dakle čak šest godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata. U održanom prigodnom govoru Josip Broz Tito je, politički vrlo nesmotreno, priznao određeni nemar prema Zadru, istaknuvši na kraju govora kako Zadar dosad nije dobio osobitu financijsku i materijalnu pomoć od Vlade: "Na kraju građani i građanke Zadra, htio bih da vam zahvalim na dosadašnjim naporima koje ste uložili kod raščišćavanja ruševina i uređivanja vašeg tako strahovito porušenoga grada, a da pritom još niste dobili neke naročite financijske i materijalne pomoći od Vlade. Obećajem vam da ćemo mi to uskoro učiniti da bi vaš grad zaliječio svoje rane. Pozdravljam vas i želim vam mnogo uspjeha u vašim radnim naporima". Taj dio govora poslije, kad se govorilo o Titovim posjetima i govorima održanim u Zadru, nije više ponavljan. Za svog boravka u Zadru J. B. Tito je, između ostalog, obišao u pratnji konzervatora Grge Oštrića crkvu i samostan sv. Marije.

Ignoriranju Zadra od strane republičkih i federalnih vlasti doprinijela je i činjenica da je Zadar formalno sve do 1947. smatran talijanskim gradom. Pravno, naime, Zadar je tek 1947., potpisivanjem mirovnih ugovora, pripojen Jugoslaviji. Zbog toga je u Zadru nakon rata šest mjeseci boravila engleska vojska koja je upravljala zadarskom lukom. Zbog toga Zadar nakon rata nije dobio status novooslobođenog područja (samim time je i pomoć u obnovi izostala) – naglašava Mlikota.

image
Gradska loža nakon urušavanja
Foto: Giovanni Minak; Izvor: Privatni Arhiv Obitelji Miinak

– Još više začuđuje da je takvo stanje trajalo punih deset godina, jer je tek 1954. godine odlukom Savezne vlade Zadar proglašen novooslobođenim područjem. Takav status je imao do 1959. godine, kada je odlukom Saveznog izvršnog vijeća Jugoslavije područje bivšeg kotara Zadar, zajedno s još trinaest kotara Jugoslavije, proglašeno privredno nerazvijenim područjem. To je zapravo bilo dobro za Zadar jer su počela pristizati posebna sredstava za razvoj iz republičkih i saveznih tijela. Ovo višegodišnje istraživanje objašnjava kako se to dogodilo, kako su konačno obnovljene te, kako ih je Miroslav Krleža nazvao, "pompejanske ulice", zašto je Zadar bio "zaboravljen", je li se neopravdano rušilo nakon rata, jesu li se gradu i koliko prilagodili mnogobrojni novopridošli stanovnici iz ruralnih i otočnih sredina, tko ga je obnavljao, što je arhitektima značio pojam "zadromanija" i kako je "jugoslavenski Dresden", kako su ga onda nazivali, postao "bijeli kameni brod".

Posebno su zanimljive epizode prilagodbe novih stanovnika, pridošlih uglavnom s područja Ravnih kotara, ali i otoka. Asimilacija je bila dugotrajna i za neke bolna, jer je gradsko stanovništvo bilo desetkovano. Pretpostavlja se da je šire gradsko područje kraj rata dočekalo s oko 5000 stanovnika, dok ih je u povijesnoj jezgri bilo tek dvjestotinjak. Početkom 1945. godine grad je već imao 8392 stanovnika, od ukupno 115.713 stanovnika koliko je imao zadarski okrug.

Neprilagođeni došljaci

– Popisi su se vodili po takozvanim rajonima na koje je 17. ožujka 1945. godine podijeljeno cjelokupno gradsko područje, od tada se u upotrebu uveo naziv Poluotok umjesto Grad ili Stari grad kako se do tada nazivala povijesna jezgra, a taj naziv u uporabu uvodi JNA. Tri godine kasnije, 1948. godine Zadar je imao 13.954 stanovnika, 1953. – 16.146, 1961. – 25.243 i 1971. godine 43.087 stanovnika. Prava obnova poslijeratnog Zadra počinje tek desetak godina nakon završetka ratnih djelovanja.

Zadar je u to poslijeratno vrijeme, tvrdi Mlikota, bio grad u koji su stručne osobe dolazile i radile, ne vlastitim izborom nego "direktivom" s neke više instance. Često su ti novi stanovnici s nostalgijom gledali prema "gore" (prema Zagrebu) gdje je "radiosignal dobar svaki dan, gdje novine stižu isti dan, gdje su koncerti, kazalište, čitaonice, izložbe, balet, brojne kinodvorane". Velika većina obrazovanih građana je zapravo tek bila na privremenom radu u Zadru. S druge strane, prosječni građani su se uglavnom u Zadar doselili nakon rata i usprkos godinama provedenim u gradu nisu se prilagodili novoj sredini niti su osvijestili pripadnost gradu, a samim time niti zanimanje za njegovu prošlost i poštovanje prema vrijednosti sačuvanih spomenika.

image
Uklanjanje ruševina u blizini katedrale, u prednjem planu konji koji su vukli zaprežna kola za odvoz ruševina, u pozadini muškarci na radu, žene sjede na prikupljenom kamenju, razgovaraju i pletu
Izvor: Fototeka Arheološkog Muzeja Zadar

– Genius locci bio je izgubljen, nestala je memorija mjesta i kolektivna svijest o pripadnosti gradu, sve je to nestalo odlaskom većine dotadašnjih stanovnika, a oni koji su ostali postali su manjina u vlastitom gradu – kaže.

Bivši predsjednik NGO-a Zadar i član žirija za natječaj za regulacijsku osnovu grada Zadra, Ante Maštrović, tako u svom tekstu navodi kako osim obnove i izgradnje urbanog tkiva treba oblikovati i "tip novog socijalističkog građanina Zadra". Od novoga građanina se tražilo da poštuje prošlost, spomenike kulture, ali i stambeni prostor koji je dobio na korištenje, da se brine o čistoći pred kućom u kojoj stanuje, da čuva parkove i javne površine, poštuje javni red i mir. Naglasio je, navodi Mlikota, kako je to najteži i najdugotrajniji zadatak jer je većina ondašnjih stanovnika Zadra došla u grad iz okolice, bilo sa sela ili otoka, koji nisu navikli na potrebe i probleme života u gradu.

Ipak, ponašanje i kultura novodoseljenih građana polako su se mijenjali, pa je krajem 1953. godine donesena nova gradska uredba kojom se regulira ponašanje građana kad je riječ o redu, miru i čistoći koja je predviđala i određene sankcije za njezino nepoštivanje. Bilo je sve manje pritužaba građana u novinama i javno objavljenih apela i upozorenja od mjerodavnih struktura i javnih osoba, konačno se gradski život uhodao i ustalio, i to upravo u godinama kad započinje veliki val obnove porušenog Zadra.

– Novodoseljenim stanovnicima, najčešće ideološki jako usmjerenim na zamisao novog socijalističkog društva, više je bilo u interesu da se izgradi "novi Zadar". Tu zamisao o izgradnji boljeg i ljepšeg, socijalističkog Zadra zapravo je navijestio, možda i nehotice, Vladimir Nazor. Njegov, po Zadar zlosretni govor, održan je prigodom proslave 27. ožujka, a koja je započela velikim mitingom na Narodnom trgu na kojem se okupilo oko 3000 građana i vojske sa zastavama i transparentima. Okupljeno mnoštvo oduševljeno je pozdravilo Nazora, on se, prolazeći kroz masu, zaustavljao i razgovarao s pojedincima, a gomila mu je skandirala, željno očekujući govor tadašnjeg predsjednika ZAVNOH-a. Nazor je u svojem govoru Zadar nazvao fašističkim gradom koji sada leži na zemlji pretvoren u ruševine, te je naglasio kako "kamenje neprijateljske porušene kule treba pomesti s našeg tla i baciti u duboko more zaborava" i izgraditi nov, čisto hrvatski Zadar koji će procvasti novim blagostanjem. Neki su te njegove riječi očito shvatili doslovno – smatra Mlikota, podsjećajući na masovna uništavanja zgrada tijekom sanacije i obnove Grada.

image
Luka Gerlanc/Cropix

– Šest godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata začuđeni turisti pitali su Zadrane: "Kako možete živjeti u tom gradu razorenom poput Pompeja?" To pitanje najslikovitije opisuje stanje u Zadru u ono vrijeme. Kraj rata povijesna jezgra je dočekala u ruševinama, neke od ondašnjih procjena šteta navode da je 80 posto gradskog tkiva uništeno ili oštećeno. Postotak potpuno urušenih kuća kretao se prema nešto kasnijim procjenama od 45 do 60 posto. U rujnu 1945. godine Slobodna Dalmacija donosi precizne podatke o broju srušenih i oštećenih kuća u povijesnoj jezgri Zadra. Prema ondašnjoj procjeni, 480 zgrada je potpuno srušeno (32 posto), 100 zgrada trebalo je zbog oštećenja srušiti (7 posto), 270 zgrada bilo je opožareno (18 posto), 340 zgrada teško je oštećeno (23 posto), a lakše oštećenih zgrada bilo je 310 (20 posto).

Etiketa "talijanskoga" grada, odseljeno prijeratno urbano stanovništvo, doseljavanje velikog broja stanovnika s otoka i ruralnih područja, kao i ondašnja politička situacija i društveno uređenje nisu išli u prilog brzoj i efikasnoj obnovi i izgradnji povijesne jezgre Zadra – podsjeća Antonija Mlikota. Većina kuća je zbog stradavanja i odseljavanja stanovništva ostala bez vlasnika, samim time bile su prepuštene devastacijama i pljačkanjima u zadnjim mjesecima rata i nakon ulaska vojske i novodoseljenih stanovnika u grad.

U sedam godina u povijesnoj jezgri je obnovljeno ili izgrađeno nešto više od 11 posto nekadašnje izgrađene površine. U tom razdoblju je veliki dio uporabljivih zgrada jednostavno prepušten propadanju, a one koje su bile naseljene, često su namjerno devastirali sami korisnici, posve nesvjesni činjenice da stanovi koje su dobili na korištenje, iako dotrajali, imaju veliku materijalnu vrijednost. U najvećem postotku su danas u povijesnoj jezgri Zadra zapravo novogradnje izgrađene nakon rata, čak i dobar dio zgrada za koje mislimo da su historijske su zapravo rekonstrukcije jer su se zidovi namjerno rušili do temelja i zidali ponovno, na takvu opasnu praksu je upozoravao naš povjesničar umjetnosti Ivo Petricioli.

image
Život u Zadru nakon oslobođenja – engleski mornari, partizani i slovenski glumac sviraju pianino i pjevaju u dvorištu jedne od kuća u Zadru, snimljeno 26. ožujka 1945. godine
Foto: Albert Kos, izvor: Muzej novejše zgodovine Slovenije u Ljubljani

Negativna praksa

– Deset godina nakon završetka rata kuće u povijesnoj jezgri su se i dalje rušile i minirale, iako su mnogi već, u to vrijeme, utvrdili da je to negativna praksa i da se dobar dio kuća ipak trebao i mogao obnoviti. Tekst "Što će nam ostati od Zadra" arheologa Šime Batovića, ondašnjeg mladog kustosa u Arheološkom muzeju u Zadru, objavljenog u Glasu Zadra, zorno svjedoči o situaciji u Zadru i očaju jednog stručnjaka koji ne može zaustaviti uništavanje vrijednih nalaza po gradu. On se u tekstu između ostalog pita: "Nije li danas 1954.? Davno je već završio rat, a Zadar se ruši i dalje."

Razoren i ratom opustošen Zadar i njegova spora poslijeratna obnova pružili su priliku za brojna arheološka istraživanja. Na arheološke nalaze nailazilo se svakim dubljim kopanjem, ponekad će se arheolozima pružiti prilika za detaljna i stručna istraživanja, ponekad će im se dopustiti tek brzi uvid u otkrivene arheološke ostatke. Dio nalaza će se, bez znanja i suglasnosti konzervatora i arheologa, zatrpavati, uništavat će se vrijedni dijelovi arhitekture, pa će se s vremenom u Zadru, nažalost, razviti štetna praksa skrivanja nalaza od stručnjaka jer je dolazak arheologa i konzervatora značio i usporavanje ili privremenu obustavu radova. Uza sve to, arhitekt Stjepan Planić upozorio je 1953. godine Akademiju na alarmantnost situacija u kojoj Gradski odbor u Zadru, prema vlastitim odlukama od 1948. godine provodi bespravnu gradnju.

Unatoč nekoliko poslijeratnih natječaja za obnovu Zadra i regulacijskih planova, Zadar je sve do početka sedamdesetih bio grad bez urbanističkog plana. Napokon, gotovo trideset godina nakon Drugoga svjetskog rata, kad su djeca, rođena u posljednjoj godini rata, postala već ozbiljni ljudi, Zadar dobiva urbanistički plan. No dotad se puno toga krivog dogodilo – kaže autorica.

– Povijesna jezgra u kojoj je Akademija, zalaganjem ponajprije Miroslava Krleže, stavila veto na dotadašnju bespravnu gradnju, postaje prazno središte koje, osim administrativnih zgrada, preživjelih u bombardiranju i poslijeratnim čistkama u uklanjanju oštećenih zgrada, nema potrebnih sadržaja. Stoga se počinje graditi izvan povijesne jezgre, najprije na drugoj strani uvale Jazine, na prostoru uz gradski most, na Relji, prema Kolovarama i Arbanasima, prema Boriku koji će s vremenom postati pravi turistički centar, s brojnim hotelima izgrađenim oko pješčane plaže čije je valove, neposredno nakon rata i nakon dvogodišnjeg proučavanja vjetrova i strujanja, ukrotio Zvonimir Požgaj, a njegov dobar posao održava pješčanu plažu još i danas.

image
Pontonski most u Zadru, vide se ostatci prijeratnog mosta i novi pontonski most na bačvama 1951. godine
Foto: Hrvoje Šarić, izvor: Hrvatski državni arhiv u Zagrebu-1422)

Izgradnja izvan centra događala se stihijski i brzo, kaže Mlikota, gradske vlasti ponovno popuštaju pod pritiscima moćnih investitora, poput JNA i lokalnih tvrtki, pa se izdaju građevinske dozvole za pojedinačne projekte ili otvaraju natječaji za gradske predjele – poput onog za Voštarnicu i Cerariu, sve bez generalnog urbanističkog plana. Takve se odluke osjećaju još i danas – jer nije bilo studioznog urbanističkog proučavanja, razmišljanja i planiranja nego se gradnja događa neplanski, čime su se stvorili kvartovi bez potrebnih sadržaja (sportskih, vrtića ili škola, parkova i zelenih površina, dovoljno parkirnih mjesta), s uskim prometnicama nedovoljnim za dvosmjerni promet.

– Prostor Stanova, zbog straha od oduzimanja zemljišta, postaje zona divlje gradnje obiteljskih kuća koja se događa i u drugim gradskim kvartovima. Uz Stanove je bila osobito izražena na Boriku i Puntamiki, ali i u drugim gradskim predjelima. Na divlje se ne grade samo obiteljske kuće nego i brojne vikendice, sve ponovno bez potrebne infrastrukture i bez urbanističkog planiranja.

Veliki val 'zadromanije'

Nakon velikog vala takozvane zadromanije, odnosno izgradnje u povijesnoj jezgri gdje su se svi arhitekti htjeli okušati i dokazati, zapravo s dovršetkom sjajne muzejske zgrade Mladena Kauzlarića – nastupilo je zatišje. Zadar je ponovno stao, grad je ispod Donata iscurio na obalu, taj dio ostaje neizgrađen jer je bio namijenjen sadržajima društvene namjene – financijska sredstva za društvene sadržaje ne stižu u Zadar ni iz državne, ni iz federalne blagajne, pa ta velika rana u urbanom tkivu ostaje rastvorena. I poput svih ožiljaka, grad i njegovi građani ga prihvaćaju, štoviše, postaje dio urbanog poimanja tog prostora od poslijeratnih stanovnika. Na prostoru Foruma i Kampe više se ne trguje kao u proteklim stoljećima, ovdje se sada sjedi na arheološkim fragmentima, na ostacima antičkih građevina i uživa na suncu i širokom pogledu na ozelenjenu Novu rivu, ali i u pogledu na Sv. Donat, razgoljeno pročelje Sv. Marije, Sv. Iliju, apside i zvonik Sv. Stošije, vizure koje, povijesno gledano, nikad prije tu nije bilo moguće doživjeti.

Iako je planirala u ovoj knjizi prezentirati sve zahvate izvedene u povijesnoj jezgri do danas, pandemija i zatvaranje arhiva i institucija su je u tome onemogućili.

– Dugo sam se s tim mučila i na kraju prelomila, O.K., ovdje završava ova knjiga, a počet će neka sljedeća. Ta sljedeća knjiga će obuhvatiti zahvate izvedene u povijesnoj jezgri nakon završetka Kauzlarićeva muzeja, jer poslijeratna obnova u ovoj knjizi počinje i završava sa samostanom sv. Marije. U sljedećoj knjizi ću uz obnovu povijesne jezgre do danas predstaviti i razvoj gradskih četvrti oko povijesne jezgre, naravno ne ovako detaljno kao što sam to napravila s Gradom. Tada će Zadar dobiti cjeloviti prikaz razvoja grada, odnosno svih gradskih četvrti nakon Drugoga svjetskog rata do danas – poručuje Antonija Mlikota.

item - id = 1145639
related id = 0 -> 1147858
related id = 1 -> 1147753
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
03. prosinac 2021 04:14