StoryEditor
ObalaPOVIJEST UNESCO-OVA GRADA

Trogirani su 1919. u jedan dan otjerali Talijane. Posada broda iznenada je okrenula top i uperila ga na talijanski mitraljez, začuo se glasan poklik: Dolje s tom smrdljivom zastavom!

Piše Damir Šarac
24. svibnja 2022. - 13:16

Visoki sjaj srednjovjekovnog Trogira, grada ukorijenjenog u grčkoj kolonizaciji u trećem stoljeću prije Krista, do dvadesetog stoljeća poprilično je poblijedio. Ostala mu je, naravno, rijetka ljepota jednog od najbolje sačuvanih romaničko-gotičkih gradova u Europi, prepunog kulturnih spomenika, no izgubio je korak u industrijalizaciji i gospodarstvu i stari Trogir polako je utonuo u plitki san, tek povremeno postajući bitan na društvenoj sceni.

Ipak, splitski povjesničar dr. sc. Marijan Čipčić zainteresirao se za suvremenu povijest Trogira, obranivši na Sveučilištu u Zadru doktorsku disertaciju o Trogiru između svjetskih ratova 1918. - 1941. Disertaciju je objavio u knjizi koja će postati nezaobilazna literatura svih koje zanima ova tematika. Knjiga je tiskana u nakladi Muzeja grada Splita u kojem je Čipčić radio kao kustos.

- U gospodarskom smislu Trogir je između dva svjetska rata stagnirao. Premda je 1930. godine grad elektrificiran i opskrbljen tekućom vodom, izostao je industrijski razvoj, a trogirska općina doživjela je financijski krah pred kraj tog razdoblja. Većina stanovništva Trogira i okolice bavila se poljoprivredom i ribarstvom, a oslanjanje isključivo na jedrenjačku flotu te odbijanje novih, parobrodarskih trendova u pomorstvu, doveli su Trogir i njegovu luku na margine početkom 20. stoljeća, te se stagnacija nastavila i nakon završetka Prvog svjetskog rata u Kraljevini SHS i Jugoslaviji.

Ipak, trogirska je sredina na trenutke bila vrlo dinamična, posebno u političkom smislu, pa je zbog nekoliko incidenata Trogir dospio i na svjetsku scenu - navodi dr. Čipčić, koji se u istraživanju koristio obilnim izvorima državnih, lokalnih i privatnih arhiva, onodobnim tiskovinama, te publicistikom, a otegotna okolnost je da je u Drugom svjetskom ratu izgorio trogirski općinski arhiv.

image

Marijan Čipčić, autor knjige o Trogiru između dvaju svjetskih ratova

Sasa Buric/Cropix

Stotine protagonista

U međuratnom razdoblju u Trogiru je živjelo oko 4,5 tisuća stanovnika, a na području općine koja je obuhvaćala 21 naselje nešto više od dvadeset tisuća. Na tristotinjak stranica Čipčićeve knjige obilno su obrađeni svi segmenti života u Trogiru, navode se stotine imena protagonista društvenih zbivanja, a za ovaj pregled izdvojili smo nekoliko važnih događaja i osoba koji su obilježili te godine.

Kao i diljem Dalmacije, i Trogir je slom Austro-Ugarske dočekao s oduševljenjem, barem onaj dio stanovništva koji je očekivao značajne promjene: uklanjanjali su se tragovi minule austrijske vladavine, a petorica trogirskih mladića srušili su poprsje cara Franje Josipa I. u parku Žudika 28. listopada 1918. godine, počela su se obnavljati društva čiji je rad bio zabranjen u Prvom svjetskom ratu...

Ali nad Dalmacijom se vrlo brzo nadvila opasnost od talijanske okupacije.

- Nakon završetka Prvog svjetskog rata Talijani su vješto iskoristili kaotičnu situaciju u novoosnovanoj Državi SHS te su, pozivajući se na Londonski ugovor, potpisan sa silama Antante 1915. godine, već od sredine studenoga 1918. godine okupirali Istru, kvarnerske otoke, Vis, Lastovo, Mljet, Hvar, Korčulu, Pag, obalni dio sjeverne Dalmacije sa Zadrom i Šibenikom, te znatan teritorij unutrašnjosti sjevernodalmatinskog područja - ističe Čipčić.

Vijest o ujedinjenju Države SHS s Kraljevinom Srbijom 1. prosinca 1918. godine pozdravljena je s oduševljenjem i olakšanjem u cijeloj Dalmaciji, pa tako i u Trogiru. Lokalno stanovništvo nadalo se da će se srpski državni i vojni vrh rezolutno zauzeti za obranu istočnog Jadrana od talijanske okupacije. No ipak, ta su se nadanja ispostavila pogrešnima, a Talijani su nastavili s daljnjim okupacijskim aktivnostima. Krajem godine zabilježeni su talijanski špijuni u trogirskoj okolici, gladnom narodu nudili su namirnice, a one koji bi prihvaćali takvu pomoć puk je nazivao "angrizari". Ubrzo je talijanska vojska osvanula u Prapatnici, mjestu u zaleđu grada, okruživši je s 800 vojnika.

image

Emanuel Vidović i don Ivo Delalle u Trogiru 1940. godine

MGS

- Ono čega su se Trogirani pribojavali od završetka rata dogodilo se 23. rujna 1919. godine. Tog je dana talijanska vojska izvela jednodnevnu okupaciju Trogira, a pomogao ju je organizirati Nino Fanfogna-Garagnin, pripadnik stare trogirske plemićke obitelji. U četiri sata ujutro iz Prapatnice se dovezlo u Trogir oko 200 vojnika pod zapovjedništvom satnika Filibesta Torrea. Vojska Kraljevstva SHS pucala je u jureće automobile. Talijanski vojnici upali su u kasarnu, gdje su razoružali nekoliko srpskih vojnika i prekinuli telefonske žice.

Pokušali su uhititi župnika don Vinka Brajevića, koji je uspio pobjeći. Kad su građani izišli iz svojih kuća, ugledali su trg i ulice pune karabinjera i ardita. Talijani su uvjeravali Trogirane da su dobili mandat od sila Antante za ulazak u Trogir, te da su njihove postrojbe raspoređene u Splitu i u Kaštelima. Cijeli je grad uskoro bio oblijepljen plakatima o zabrani okupljanja, ograničenom radnom vremenu trgovina i zapovijedima da se svi voditelji državnih i privatnih ustanova prijave grofu Ninu Fanfogni-Garagninu, koji je proglašen za diktatora grada i okolice – navodi Čipčić, koji o ovom događaju piše koristeći, između ostalih, i memoare koje su akteri ovog događaja zapisali 1934. godine, a čuvaju se u Muzeju grada Trogira.

Neposredno nakon okupacijskog čina okupili su se Trogirani Ivan Cicilijani, Marko Vanjaka, dr. Marin Katalinić, dr. Petar Sentinella i Vinko Lebedina, te su nakon kratkog dogovora otišli po Terezu Medini, pa se čamcem uputili prema američkom lovcu podmornica "Cowel", usidrenom pokraj vojne baze u Divuljama, tražeći pomoć. Nakon što su obavijestili američkog časnika o okupaciji i izrazili strah od mogućeg krvoprolića u Trogiru, on ih je udaljio od broda jer nije imao nikakve naredbe od svojih nadređenih za daljnje postupanje. Spazivši da se drugi američki ratni brod "USS Olympia" približava gradu, zaputili su se prema njemu.

image

Knjiga Marijana Čipčića

Sasa Buric/Cropix
Nakon što se brod privezao u trogirskoj luci, k njemu je pohrlilo građanstvo, kličući američkom predsjedniku Wilsonu. Obalu između škole i lože Talijani su silom počistili od građanstva, te uperili mitraljeze u njih. Nastala je gužva, a posluga mitraljeza kod štandarca nabila je mitraljez očekujući zapovijed da otvori vatru; međutim je i posada broda okrenula top i uperila ga na talijanski mitraljez. Ivan Sentinella povikao je, pokazujući na talijansku zastavu na općini: "Dolje s tom smrdljivom zastavom!" Taj poklik časnog starine značio je iskru bačenu u barut, na što se Katalinić popeo u općinsku zgradu i strgnuo zastavu.

Ciciliani, Vanjaka i Lebedina razoružali su vojnika koji je pobjegao, a za njim i ostali, dok su Trogirani pucali za njima. Pucnjava je već odjekivala trgom, ulicama i s obale, jer su se ostali Trogirani domogli talijanskih pušaka. I tada dolazi vrhunac priče: "Pojavila su se na uglu općine prema crkvi dva talijanska vojnika s mitraljezom. Na sredini trga nalazio se sam stari Ivan Sentinella s praznom puškom u ruci. On potrči na njih i zaviče: 'Abasso le armi!' (Dolje s oružjem), te digne pušku na oko i učini ustima: 'Bum! Bum!' Vojnici odbace mitraljez i municiju pa pobjegnu", izvješćuju očevici o velikom šušuru u Trogiru, koji je u popodnevnim satima okončan.

Bijeg grofa

Nakon neuspjele okupacije Trogira, konte Nino zatvorio se u obiteljsku palaču, a zatim pobjegao iz grada. Vratio se ipak u travnju 1941. godine na čelu fašista, a umro je 1963. godine u Italiji.

Među mnogobrojnim događanjima koje dr. Čipčić detaljno na temelju izvora i literature opisuje u knjizi, ističe se i incident koji je Trogir doveo na naslovnice svjetskih novina, a riječ je o uništavanju mletačkih lavova koje su 1. prosinca 1932. porazbijali pripadnici "Jugoslavenskog sokola". Osim što je taj incident izazvao veliko uzbuđenje u hrvatskoj i talijanskoj javnosti, zakomplicirao diplomatske odnose i doveo dvije države na rub rata, europska kulturna javnost osudila je uništavanje povijesnih spomenika, koji su iznimno nervirali tadašnje Hrvate (i Jugoslavene) u Dalmaciji, jer su ih Talijani smatrali dokazom pripadnosti Dalmacije talijanskoj civilizaciji, ali i teritoriju.

image

Uzimanje odljeva Radovanova portala 1940. godine

Gliptoteka HAZU
- Konzervatori don Frane Bulić i Ljubo Karaman uzalud su nastojali štititi mletačke lavove uz argumentaciju da je riječ o spomenicima vremena koje je potrebno uvažavati i čuvati kao uspomenu na prošlost. U veljači 1933. godine konzervatoru Ljubi Karamanu trogirski je načelnik Frane Slade povjerio kako je kipara Ivana Meštrovića zamolio za savjet koji bi se skulpturalni motivi mogli staviti na mjesta na kojima su se prije incidenta nalazili mletački lavovi.

Meštrović je sugerirao da se na gradskim vratima prema kopnu postavi spomenik koji obilježava datum sloma Austro-Ugarske, na vratima prema Čiovu državni grb, na nekom drugom mjestu eventualno spomenik svecu Ivanu Ursiniju, a u Gradskoj loži reljef s prikazom Mladena Šubića ili Petra Berislavića ili jednog važnog događaja iz trogirske povijesti koji je osobno ponudio izraditi besplatno. Za ostale radove preporučio je kipare Rosandića, Kršinića i Augustinčića – iznosi autor.

Krajem tridesetih godina trogirska je Općina bankrotirala zbog nagomilanih dugova koje nije uspijevala vraćati, pa su općinske nekretnine, čak i upravna zgrada, završile na dražbi, a spor je okončan tek nakon 1945. godine.

U poglavlju o pomorstvu i prometu pronašli smo interesantnu bilješku o rušenju mosta koji je povezivao Čiovo i Trogir u srpnju 1940., kad je u njega udario parobrod "Drava". Pomalo je zaboravljen podatak da je 1931. godine u Trogiru djelovalo čak šest brodogradilišta, a vlasnici su bili Nikola Russo, Ante Katalinić pok. Ivana, Andrija Katalinić, Ante Katalinić pok. Vicka, Jozo i Nikola Petrić, te Todor Košćina.

Turisti

image

Roko Slade Šilović

Zbirka Slade-Šilović
Ljepote grada privlačile su i turiste, prvi zabilježeni posjetitelji su još u 17. stoljeću - lionski liječnik Jacon Spon i engleski plemić George Wheler, a u međuratnom razdoblju 20. stoljeća Trogir su posjetili britanski kralj Edvard VIII., admiral Beatty, te vojvoda od Kenta.

Još od antičkog doba Trogir je bio poznat po kvalitetnom mramoru, radilo je nekoliko kamenoloma, a posebno je na cijeni bio mramor iz Segeta, od kojeg je građen i zvonik splitske katedrale.

U lipnju 1903. u Trogiru je odigrana prva nogometna utakmica, a igrali su je splitski sokolaši na Travarici. Prvi pravi balun donio je bečki student, a kasniji liječnik Ante Madirazza, dok je prvi klub osnovan 1912. godine.

Prva hidroavionska baza bila je osnovana u Divuljama 1917. godine, a ondje ju je razvijala i Kraljevina Jugoslavija.

Malarija, koja je trogirskim područjem harala gotovo svake godine od proljeća do jeseni, bila je značajan zdravstveni problem pa je 1922. godine osnovan prvi Institut za proučavanje i suzbijanje malarije, koji je kasnije postao Higijenski zavod. Utemeljen je uz pomoć Rockefellerove zaklade, a prvi ravnatelj bio je dr. Andrija Sfarčić. Kroz godine zavod su posjećivali svjetski znanstvenici koji su se bavili ovom tropskom bolešću. Dokument kojim je potvrđeno da u Trogiru više nema malarije izdan je 1931. godine.

Zaslužnici

 

Dva zaslužna imena često se provlače kroz stranice Čipčićeve kronike o životu Trogira između dva svjetska rata: dr. don Ive Dellale i Roka Slade Šilovića.

Ivo Delalle (1892. - 1962.), potomak je trogirske plemićke obitelji, svećenik - kanonik, povjesničar umjetnosti, likovni kritičar i publicist. Pisao je eseje, studije, prikaze, književne i likovne kritike, ponajviše o trogirskim i splitskim spomenicima, crkvenoj arhitekturi, umjetničkim izložbama.

Objavljivao je putopise iz Italije i Nizozemske, a u svojim napisima bavio se i drugim kulturnim, društvenim i političkim pitanjima. Jedan je od inicijatora prvoga izložbenog salona "Galić" i društva "Marjan".

Nakon Drugog svjetskog rata, uz potporu splitskoga Konzervatorskog zavoda, radio je na zaštiti splitske katedrale i ratom oštećenih spomenika u Trogiru. Posebno su značajna njegova prijateljstva s brojnim hrvatskim umjetnicima, napose s Emanuelom Vidovićem.

Roko Slade Šilović (1872. - 1944.) nakon studija u Grazu bio je dugogodišnji trogirski ljekarnik, posvećen brizi za kulturne spomenike, a 1920. ga je don Frane Bulić imenovao povjerenikom kulturnog društva za istraživanje povijesti "Bihać", te počasnim konzervatorom za područje Trogira. Slade Šilović je objavio niz radova vezanih uz farmaceutsku struku, napisao brojne radove iz područja kulture i gospodarstva, a godinama je pisao dnevnik koji se čuva u obiteljskoj arhivi.

Dvojica poznatih Trogirana glavni su akteri priče oko pronalaska čuvenog Kairosa. Ravnatelj splitskog Arheološkog muzeja Mihovil Abramić zapisao je da je Kairos pronađen zaslugom Roka Slade-Šilovića na tavanu kuće koja je nekada bila u vlasništvu ugledne obitelji Statileo - Stanošević, dok Ivan Delalle u svom trogirskom Vodiču iz 1936. godine navodi da ga je on pronašao pa potom predao na čuvanje Roku Sladi Šiloviću, kustosu lapidarija u Trogiru. Kairos se danas čuva u samostanskoj zbirci Sv. Nikole u Trogiru.

Promocija u Podrumima

Promocija knjige dr. sc. Marijana Čipčića “Trogir između svjetskih ratova (1918.-1941.) održat će se u srijedu, 25. svibnja u 19.30 sati u Podrumima Dioklecijanove palače.

Nakon pozdravne riječi ravnateljice Muzeja grada Splita Branke Brekalo, knjigu će predstaviti dr. sc. Stanko Piplović, doc. dr. sc. Branko Kasalo i autor. Program će voditi Branka Teklić.

Nakladnik knjige je Muzej grada Splita a recenzenti su prof. emer. dr. sc. Ivo Babić i prof. dr. sc. Zlata Živaković-Kerže.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
06. srpanj 2022 10:27