Svjedoci smo ekstremno visokih temperatura i jednako ekstremnih cijena; prvu nevolju domaći ljudi još i dobro podnose, druga bi nas mogla - dokrajčiti.
Cifre lete u nebo, pogotovo za ono malo radosti na godišnjem odmoru; čitamo o pizzi iz pekarnice koja stoji 400 kuna (okej, feta je “samo” 40-ak), ležaljke su postale nemoguć luksuz za “naše”, na plažama “deru” cijenama koktela uz popratno silovanje decibelima u svrhu “nabrijavanja” beach-ugođaja, čak su i oni nesretnici koji uokolo kruže s termo-torbama i kuhanim kukuruzom digli cijene.
Porcija bilo čega stoji “po zlato”, ni kugla sladoleda više nije pristupačna običnom smrtniku, tko se “itne” s dvije istodobno razmišlja nije li mu bilo mudrije kupiti za tu lovu pola kila junetine pa se čestito najesti, što da vam pričam, sve znate.
Sve je skrojeno po mjeri platežno potentnog gosta, uzmi koliko možeš preko ljeta pa nakon sezonske berbe potraži ljeto na drugom kontinentu, godišnji za ugostitelje: pravac Maldivi, možda Dubai, pa natrag u Lijepu našu po poticaj za nastavak poslovanja koje je, ah, tako nerentabilno postalo zbog poskupljenja “svega”. Da, baš mi ih je milo...
Ovo stvarno postoji...
Istodobno blagajnice s plaćom za plakanje snivaju da idu na more, koje postaje sve više snoviđenje i za nas što ga svaki dan gledamo jer nas s plaža tjeraju kao volove iz kupusa, ostaju nam sike na koje se ne može ležaljka “nakeljit”.
Zato će vam nastavak ove bilješke namah možda zvučati kao bajka za laku noć, ili čak humoreska nakon koje slijedi trpki okus stvarnosti... No, ne zezamo se, ovo mjesto stvarno postoji!
Zamislite otočić ne tako daleko od Splita, i na njemu šljunčanu plažicu na kojoj, doduše, ima ležaljki. Komada dvadeset, i još mjesta za slobodno šugamansko izležavanje.
Tamo je i kafić u kojemu kava stoji devet (9) kuna, a uz tu konzumaciju ležaljka je - gratis! Za domaće, stranac ipak mora platiti simboličnih 30 kuna. Hej, domaći gost, pa privilegiran!
K tomu, kavu “kuhaju” cijeli dan, specijalitet kuće im je, pak, kava (bilo kakva) s cedevitom, i taj “paket” košta 20 kuna. Dvoje ljudi namireno konzumacijom, dvije ležaljke gratis, pijuckaj, merači, lezi i uživaj.
Svira Oliver, decibeli normalni
Na štekatiću poviše plaže ima, normalno, stolova, svira Oliver.
“Decibelaža” normalna, vjetrić ugodno piri. Ima i piva od 18 kuna, za one koji žele popiti džin-tonik a da se ne preznoje od muke, tu je domaći džin po istoj cijeni kao pivo; sjećate se teksta našeg novinara Siniše Kekeza o splitskim cijenama džina od kojih čovjek od muke prelazi na rakiju iz samoposluge?
E, ima ovdje i rakijice, pa i koktela koji koštaju 45 kuna. Na prekrasnoj plaži, pored Trogira gdje stoje oko 150 kuna. I vjerojatno nisu ništa bolji od ovih s plaže; ljudi moji, pa nije mojito nuklearna fizika!
Uvalići u uvali
E, sad bi mudar netko šutio o divnoj šljunčanoj plažici na kojoj su za domaće goste ležaljke besplatne, gdje odlična arabica kava stoji devet kuna, a hladno pivo 18. Ne bi odao lokaciju, jel.
No, mi smo dobre duše i otkrit ćemo vam tajnu: to je kafić “Music”, zemljopisno lociran na Čiovu, a administrativno u Trogiru, na staroj napuštenoj cesti Gradina, točno tako se u papirima vodi lokalitet, na kojemu se može i lijepo te besplatno parkirati vozilo.
Vlasnici su Ivana i Mario Uvalić, nimalo gramziva čeljad, ljudi kao mi. Oni koji rade u državnoj službi i žive od nevelikih plaća, pa su se odlučili preko ljeta malo “pocokati” za dugu zimu u kojoj trebaju za troje djece platiti treninge, glazbenu naobrazbu, ah, platiti gorivo od Slatina gdje žive do Splita gdje ih voze zbog obveza, kupiti im knjige, odjeću...
Štoviše, u kafiću radi i njihova najstarija kćer, Emma Uvalić, danas sedamnaestogodišnja djevojka koja je još kao dijete nastupala na nekoliko koncerata s Doris Dragović, darovita mlada pjevačica kojoj roditelji ne dopuštaju da sebi umisli da je zvijezda atroke starleta; Emma marljivo kao mali mrav radi za šankom ljeti kad nema škole, i za svoj rad dobiva plaću.
Ona je inače kafiću i nadjenula ime Music.
Uvalići su svoj objekt smjestili u uvalici, i to već drugu godinu zaredom. Kad završe jedan posao, dolaze na drugi. I ne žale se; sretni su što im posljednjih dana sve više dolaze domaći gosti.
Nanjušili su mjesto gdje se mogu osjećati kao ljudi, štoviše, na kojemu su privilegirani. Kod njih trgovkinja iz obližnjeg minimarketa dođe nakon smjene na piće s momkom. Druga, cura iz suvenirnice, kad zaključi kasu u butigi došeta s prijateljicom.
Život je ipak lijep
Dođe im društvo iz Kaštela i Uvalići im nude da uzmu ležaljke, svih devet; ljudima bude neugodno bahatiti se, pa prihvate dvije, da na njih slože stvari i polegnu manju djecu.
Dolaze i gosti obližnjeg visokokategornika jer su skužili da kokteli stoje 45 kuna; nikoga baš ne žulja previše love, a dobar koktel je dobar koktel.
Navrate i bakice iz Slatina pa veselo piju cedevitu i ćakulaju o sezonskoj verduri, goblenima, vrućini, unucima; malko sjetno o pokojnim muževima. Neke popiju i pivo, ulove koji stih s radija usput. Život je ipak lijep.
Da, još uvijek ima mjesta na prekrasnoj obali Jadrana gdje se domaći ljudi osjećaju kao ljudi. Ne ispred samoposluge ili opskurnog kvartovskog birca, nego na plažici iz snova, sasvim blizu novog čiovskog mosta koji navečer zasja kao snoviđenje. I tom vizurom pomiluje one koji guštaju sve dok u ponoć “Music” ne utihne do novog dana.