Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

StoryEditor
ObalaPRIČA TETE MARICE

Solinsku penzionerku pandemija je odvojila od djece i voljene unučadi, ali je našla načina da ih svake večeri okupi. Nisu oko komina, ali isto guštaju

Piše Marijana Klarić
24. ožujka 2020. - 20:16
Marica Remetin jedva čeka da svoje najdraže opet okupi oko komina pokojnog ocaPrivatni album

Kad ste 67-godišnja umirovljenica s kroničnim bolestima štitnjače i zatajenja rada srca kojoj ništa od navedenog ne može slomiti poduzetni duh, a još manje stišati zvonki glas, onda je "sto i jedan" izlazak iz kuće u danu nešto što se podrazumijeva.

Jer teško bi išta Maricu Remetin, umirovljenu trgovkinju iz Solina, koja je od odlaska u penziju sa suprugom preselila u staru, usku, kamenu katnicu tik uz more u Kaštel Lukšiću, moglo odvratiti od odlaska u misto, među ljude, u spizu, u ribu s mužem s malim kaićem, gdje se verzirala kao vrsna lignjolovka, u kilometarske šetnje rivom...

Vremenske nepogode u toj su priči igrale zanemarivu ulogu. Tek bi se znalo usprotiviti oslabjelo srce, zbog kojeg bi se morala, s vremena na vrijeme, primiriti i "spustiti đire", ali sve u nadi kako će se i tom problemu doskočiti.

U iščekivanju dogovorenog zahvata kod poznatog kardiologa dr. Ante Anića, bujao je urođeni optimizam da će nakon njega još uspješnije moći realizirati sve što taj oslabljeni mišić u životu želi.

Pa bi se vratila svojim najdražim kombinacijama, gotovo svakodnevnim odlascima u Solin, gdje joj živi cijela familija, sin sa suprugom i troje unučadi, drugi sin, pa sestra Anka, njezina srodna duša, s kojom je pogledala valjda sve predstave i koncerte koje je zadnjih deset godina davalo Solinsko kulturno ljeto.

Književne i pjesničke večeri u solinskom Teatrinu, baš kao i sadnja i berba uroda na zemlji kod sinove obiteljske kuće, u svakodnevici gospođe Marice izmjenjivali su se skladno poput koraka u valceru.

Jer ona je od onih žena koje su kadre, po starinsku, završit ručak točno u podne, dodati mu i desert ako treba, kratko odmoriti, sjesti u auto i odvesti se vidjeti unučad, igrati se s njima, spustiti u vrt i pobrati blitvu i zaliti kupus, iz radne se odjeće prebaciti u "paradnu", "pokupiti" sestru na vrijeme i biti u 7 ipo u gledalištu splitskog HNK.

A onda se dogodio koronavirus. I sve je moralo stati. Najprije intenzitet odlaska među ljude i veća društva, pa su kazališta i kina zatvorila vrata, pa više ni šetnje osunčanom kaštelanskom rivom punom svijeta nisu bile opcija, a kad je policija ograničila kretanje samo na mjesto boravka, cijela familija u Solinu ostala je daleko jednako kao da je u Stockholmu.

image
Marica sa sinom Antom, nevjestom Anom i unučadi u vrtu

- Kad ste tip koji je naučija biti vanka i sa sviton i kad vas se ovako zatvori u kuću, ako ne nađete novo zadovoljstvo u sebi i u to malo kvadrata kojima se krećete, a ja zbog zdravlja i zahvata na srcu kojeg iščekujem, stvarno ne smijem riskirati, možete se stvarno osjećati loše. A ja se nisam željela osjećati loše i nisam se htjela opteretiti gomilom loših vijesti iz medija, pratim samo ono što mi je informativno korisno - u dahu nam je ispričala gospođa Marica.

Ali falili su joj, kaže, unuci, Marija, Josip i Roko, njihovi zajednički sati provedeni u pričanju priča. Jedino što im je preostalo je komunikacija preko telefona, a kako nije imala pri ruci niti jednu slikovnicu da bi im čitala, počela je izmišljati priče za njih. I onda su se te priče počele slagati u stihovima, na oduševljenje moje unučadi, ali i cile familije.

- Sad nam je to postao glavni dio dana. Trenutak kad ćemo se čuti i kad će baka pričati svoje priče u stihovima. Marija je tako dobila svoju o bojicama u pernici, gdje jedan stih glasi: 'Crvena boja tad naglo iskoči, Marija u čudu otvori oči, što se događa, nije joj jasno, da boja može govoriti glasno... - čita i nama gospođa Marica kroz gromki smijeh.

image
S unukom Marijom kojoj je napisala pjesmu o bojicama

Nesvakidašnje situacije zaista rađaju nesvakidašnje priče i zlo stvarno zna ispasti baš za neko dobro.

Gospođa koja je prodavala metražu u "Jadrantekstila", pa nakon propasti tvrtke nastavila s trgovačkim poslom u privatnom sektoru, do prije koji mjesec ne bi ni u snu mogla zamisliti da će u svakom slobodnom trenutku zapisivati stihove.

Zadnjih tjedana, s pandemijom koronavirusa, i pisanje se pretvorilo u pravu epidemiju, a rezultat u onaj najljepši dio dana, kad se obitelj okupi, makar telefonski, oko premijere najnovije priče ili pjesme.

Baš je sinoć unuku čitala priču "Josip u ribolovu", u kojoj je ovjekovječila uzbudljivo iskustvo kad je maleni bio prvi put "u ribe" s didom Goranom.

- Što je to vrša, koju držiš na dnu morskoga krša? Mali je to kavez napravljen od žice, pa u njega ulaze ribice... - tek je jedan od dugog niza stihova, koje je za svoje najdraže isplela gospođa Marica.

A pjesmu koja će večeras biti na redu, kad se Remetini razdvojeni koronavirusom okupe oko telefonskog spikerfona, premijerno objavljujemo u "Slobodnoj".

Kraj kojeg je virusu u pjesmi poželjela solinska umirovljenica i sami potpisujemo.

Blokirala je sve strukture, poremetila naše uhodane ure...


Koja je to neman? Koje se bojimo, iako u kući stojimo.

U kakvoj smo se samo našli muci, kada cijelu zemlju drži u ruci.

Svih nas straši, ne smijemo ništa rukama dirati, 

ne smijemo riskirati, niti se inficirati.

Tako je sitna, a velika, jer ne znaš kuda sije

niti gdje se sve opasnost krije.

Blokirala je sve strukture,

poremetila naše uhodane ure,

zato joj poklanjam kartu za "Titanic"

i neka je na brodu jedini putnik.
 

 

#MARICA REMETIN#SOLIN#KORONAVIRUS

Izdvojeno