StoryEditor
Obalatopla priča

Sirijske obitelji svoju su oazu mira pronašle u Zadru: ‘Djeci je jedina domovina Hrvatska, ovdje vole živjeti, tu su im prijatelji, tu će i ostati‘

Piše Ivica Nevešćanin
17. prosinca 2020. - 22:07
Obitelj Abdula Rahmana, svi plivači i zaljubljeni u moreLuka Gerlanc/Cropix

Mila ima tri mjeseca. Velike, duge trepavice, tamnu kosicu i miran izraz lica dok spava. Najstariji brat Fadel htio bi nam je pokazati, ipak je ona prinova u kući, ali majka mu kaže da je pusti na miru, jer tek je zaspala.

– Po cijele dane samo spava. Ništa ne govori – kaže Fadel, pomalo razočarano što nas ne može upoznati sa svojom najmlađom sestricom. Dočekao nas je na ulazu i predstavio svoje ukućane: tata Abdul (36), mama Jašir, sestre Rimas (8), Tabarak (6), Mila i ja”.

– Najstarija je Đina, ima jedanaest godina, a ja deset. Ona je još u školi – odgovara prije nego što smo ga pitali gdje je. Fadel je učenik trećeg razreda Osnove škole "Šime Budinić" u Zadru. Iako živi na Boriku, udaljenom dobrih pet-šest kilometara od Voštarnice, nakon što se preselio, nije htio mijenjati školu. Zavolio je svoje školske prijatelje i oni njega, i kad se selio ni on, a ni oni nisu htjeli da se razdvoje. Skoro tri godine svaki dan u školu putuje autobusom i nije mu teško...

– Volim školu, posebno Prirodu – kaže, a Rimas se zahihoće.

Koje predmete Rimas ti ​voliš?, pitamo je.

– Sve! – ispali kao iz topa.

I matematiku?

– Ne baš... – zarumeni se.

Projekt integracije

Fadelova obitelj došla je Zadar prije tri godine, kao jedna od sedam obitelji iz Sirije u sklopu Vladina pilot-projekta integracije migranata u hrvatsko društvo. Ni Fadel ni njegova obitelj ne mare puno što je danas Svjetski dan migranata i izbjeglica. Njih se to jednostavno više ne tiče. Djeca su, kaže njihov otac, gotovo zaboravila gdje su rođena i kako im izgleda rodni kraj.

– Njihova je domovina sada Hrvatska. Ovdje vole živjeti, ovdje imaju prijatelje. Ovdje će, siguran sam, i ostati – kaže Abdul.

O njemu su novine već pisale u nekoliko navrata. U Hrvatsku je došao sa suprugom i četvero djece u studenome 2017. bježeći od ratnih nevolja iz Al-Rake, grada udaljenog 160 kilometara od Alepa. Abdul je po nacionalnosti Kurd i dio njegove rodbine danas živi u Erbilu, najvećem gradu Kurdistana, a većina od deset braće i sestra raseljeni su diljem svijeta, od Kanade do Turske.

Abdul je automehaničar i autolimar, nema toga što ne zna upaliti ili ne može popraviti, a radi kao vozač radnih strojeva u građevinskoj tvrtki Mladena Ninčevića, zadarskog poduzetnika koji je prije tri godine organizirao dolazak i prihvat sedam sirijskih obitelji u Zadru.

Četrnaest starijih i 26-ero djece u početku je smjestio u svoj hostel, a onda su, u skladu s Vladinim programom, obitelji počele dobivati odvojeni smještaj. Kako je to išlo i što je na kraju od Vladina pilot-projekta ostalo, najbolje govori činjenica da se pet familija s djecom preselilo u Njemačku, dok su u Zadru ostali samo Abdul i njegov prijatelj Šukur s obiteljima. Žive u zajedničkoj kući, jedan iznad drugoga, i ne misle se, kažu, više nigdje seliti.

– Dvije godine država nam je plaćala smještaj i režije, takav je bio dogovor. Zadnju godinu dana najam stana i režije plaćam sam. Odnosno, pomaže nam Mladen. Bez njega, teško bi mogli ostati o ovom stanu – kaže Abdul. Supruga Jašir sluša i potvrdno kima glavom. Jednim okom prema nama, drugim prema maloj Mili, zamotanoj u kolijevci nasred sobe. Rimas i Tabarak sjede na kauču i ništa ne govore. Zato Fadel uzima riječ.

– Sve govore hrvatski, jako dobro. Tabarak najbolje. Koji put ona ispravlja tatu i mamu... – smije se, a njih dvije ga gurkaju, ne daju mu da govori.

– Kako je u Zadru? – ponavlja naše pitanje Abdul. – Lijepo. Dobro. Imamo sve, zadovoljni smo. Ljudi su dobri. Ako si čovjek, nije važno odakle si. Nama je ovdje dobro, ali je skupo. Nije lako s petero djece – udahne, a Jašir ga blago pogleda.

Prošle su godine Abdul i Šukur iskoristili godišnje odmore za put do Kurdistana, za posjet rodbini. Sjeverni Irak se obnavlja od rata, Amerikanci su namirisali njihovu naftu pa ulažu silne milijarde, ali daleko je to od života kakav je nekada bilo. Siriju tek čeka početak obnove...

– Bi li se vratio? Jednog dana, možda, ali uopće ne razmišljam o tome – iskreno će.

Slično razmišlja i njegov prijatelj, susjed na katu iznad, Šukur Hami (40). Čim smo nogom stupili u prostran stan ispred nas se stvorila šestogodišnja Marva, pokazujući svoju novu ružičastu majicu.

– Ja imam šest godina. Kad budem imala šest i pol ili sedam upisat ću se u školu. Sada idem u vrtić – referira s rukama na leđima. Mama Midia vrti glavom i smije se, a kuća miriše nekom domaćom kuhanijom. Nasred sobe je peć na drva s velikom tećom.

– Djeca su još u školi, došli ste prerano – ispričava se Midia što joj sinovi, Aiman (13) i Riad (10), nisu kod kuće. Nudi nas kavom, čajem, pićem, Šukur bi htio da ostanemo na ručku...

– Dobro je dobro... Dok imamo posla, sve se može. To je najvažnije. Mladen nam je tu jako pomogao, i još uvijek pomaže. Bez njega, možda bi mi danas bili u Njemačkoj, a ne u Zadru – kaže Šukur. I on je zaposlen u Ninčevićevoj tvrtki, radi uglavnom zidarske i tesarske poslove iako je po zanimanju vodoinstalater. "Kad treba, i tu uskočim", kaže Šukur, koji je s obitelji živio u sirijskom gradu Kubanu. U Siriju su mu ostali otac i brat, a rođaci su mu u Kurdistanu.

– Ovdje mi je dobro, bolje nego u Njemačkoj. Da sam htio tamo otići, otišao bih prije. Ali djeci je ovdje bolje, sigurnije, navikli su se na školu, imaju prijatelje, naučili su jezik. Vidite i sami, govore bolje nego ja. Samo da posla bude...

Kad ne rade, vikendom, Šukur i Midia strpaju djecu u auto i odvezu se u zadarsko zaleđe. Vole prirodu i poljoprivredu, a znaju, kaže Mladen, kupiti i janje kod nekih seljaka pa ga spreme kod kuće.

– Uh, janjetina dobra. Puno dobra! – vragolasto će Šukur.

Marva prati naš razgovor kao sudac na teniskom meču. Čeka kad će nekome loptica zapeti u mrežicu da se ubaci.

– Grigor Vitez! – odapne.

Molim?

– Moj vrtić, zove se Grigor Vitez.

Voliš li more Marva, jesi li naučila plivati?, pitamo je.

– Jesam.

A tvoja braća.

– I oni plivaju. I tata je naučio. Sad smo svi plivači...

Raspao se pilot-projekt

Vladin pilot-projekt u sklopu kojeg je sedam sirijskih obitelji stiglo u Zadar prije tri godine raspao se ubrzo nakon njihova dolaska. Prva je, nakon nekoliko tjedna, otišla jedna obitelj Turkmena sa sedmero djece, nakon njih otišao je Abdul Kader, vrhunski pekar, koji nikako nije mogao dobiti operaciju za svog sina. Potom su istovremeno otišle dvije mlade obitelji sa po dvoje djece, a na kraju i obitelj Horo, izvrsnog i vrijednog armirača s troje djece, o kojem je također pisala "Slobodna". Otišao je prije godinu dana te danas, kao i svi drugi, živi u Njemačkoj.

– Za ovaj pilot projekt osobno se založio premijer Plenkovic, ali, nažalost, nisu su ostvarili prvotni planovi. Na toliko su problema ti ljudi nailazili u rješavanju osnovnih pitanja, prije svega adekvatnog smještaja, da mnogi to više nisu htjeli trpjeti. Iako su svi došli u Zadar s namjerom da ostanu u Hrvatskoj, i odmah su dobili državljanstvo, ipak su na kraju odlučili otići. Svi osim Abdula i Šukura. Oni su odlični ljudi i zlata vrijedni radnici... – kaže Mladen Ninčević koji od prvog dana, sa suprugom Sarom, stoji na raspolaganju sirijskim obiteljima. Oni ih doživljavaju kao starije roditelje, za svaku nevolju im se obraćaju, od liječnika do škole, a Mladen i Sara nesebično troše i vrijeme i novac da im ništa ne bi nedostajalo.

– Problem je što ti ljudi još nisu dobili trajan smještaj. Država je uzela u obvezu riješiti taj problem, ali on još uvijek nije riješen. Čujem, uskoro bi mogao biti. Bez toga, bojim se, neće biti ni za njih dobro – poručuje Ninčević.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

24. siječanj 2021 01:00