Prošlo je skoro 20 godina otkad je tada 17-godišnji Ivan Primorac snažnim BMW-om za vožnju kojega nije imao niti dozvolu na nogostupu usmrtio dvije 16-godišnje djevojke. Kate i Ane.
Cijela se Hrvatska zgražala tada nad činjenicom da je mladiću, inače višestruko kažnjavanom za prometne prekršaje, kazna smanjena s 2,5 godine na svega šest mjeseci. Odslužio ju je u zatvoru poluzatvorena tipa, a obitelji djevojaka drže da bi bez pritiska javnosti vjerojatno dobio samo uvjetnu kaznu.
Obrazloženje je bilo: dolazi iz društveno prihvatljive obitelji.
I danas, dvadeset godina poslije, slična su mjerila na snazi kad se govori o društveno prihvatljivim obiteljima. Ni danas, kao onda, društveno prihvatljive obitelji za institucije nisu nužno one koje kod svojih potomaka razvijaju građansku svijest i etiku. Društveno prihvatljive obitelji i dan danas su one sa statusnim simbolima, možda i više nego u to čudno, postratno, tranzicijsko vrijeme.
Bio to skupi auto, kavana, ranč za tulumarenje u podbiokovskom selu ili bilo koji oblik testosteronskog, vulgarnog ispada. Bijesni BMW, skupi mobitel, dizajnerske tenisice, poznanstva, sve se to danas ne može javno demonstrirati, osim na društvenim mrežama.
Ali zato se može pokazati da se - može. Da za pojedince ne vrijede ista pravila prihvaćena od velike većine stanovništva u okolnostima nepredvidive pandemije, no ne i “zlatne mladeži” koja se, bez sumnje uz blagoslov roditelja, svemu tome smije u lice. Pa se organiziraju tulumi i večere, velikodušno i galantno stvaraju prilike za širenje virusa, klincima se otključavaju ugostiteljski objekti i sve se relativizira pod egidom “dječja posla”.
Bez identiteta
Nije Makarska po tome posebna, sustav vrijednosti takav se gradi, ili bolje rečeno ne gradi, već godinama, rekli bismo od rata. U Makarskoj se to samo jako dobro uočava, jer su i materijalne prilike u nekim normalnim okolnostima daleko bolje no o drugim sredinama, pa su i statusni simboli blještaviji, kičastiji, nakaradniji.
Sva ta groteska donedavno vidljiva na gradskoj rivi sada se mora skromno stisnuti u četiri zida, a to ne ide lako.
Ostati bez identiteta u karanteni koja ogoljava sve redom, i one na pozicijama moći, i one navikle da ih nitko ništa ne pita, uistinu nije lako. Pogotovo kad identitet gradiš na statusnim simbolima.
Hoće li se nešto promijeniti?
To, nažalost, ne ovisi ni o kakvim svjesnim i dogovorenim “evolucijskim” iskoracima iz mutnog balkanskog koda za preživljavanje, nego o - pukoj nuždi. Nova vremena tražit će nova rješenja, a balkanski rodijački sistem koji desetljećima njeguje sintagmu “društveno prihvatljivih obitelji” teže će im moći doskočiti naprosto jer se održavao na trulom, dekadentnom; dugoročno tako i tako urušivom sistemu.