Stanje u Hrvatskoj je zbog povećanja svih mogućih troškova života postalo zbilja nepodnošljivo ‘’malom’’ čovjeku koji ne živi od turizma, nema apartmane i prima polovicu prosječne hrvatske plaće, jer s mjesečnim primanjima može, eventualno, platiti pokoji račun i hranom napuniti pola hladnjaka.

A kako li je tek umirovljenicima i socijalnim slučajevima, to i ne možemo opisati. Baš je prije nepunih mjesec dana na svečanoj sjednici Gradskog vijeća Makarske, a kojoj je nazočio i Zoran Milanović, predsjednik RH, gradonačelnik Zoran Paunović spomenuo kako Grad čini sve za dobrobit svojih stanovnika, pa tako i umirovljenika za koje se sprema tečaj plivanja i čitanja. Isprva smo se zapitali je li riječ o nekoj šali, ali zbilja je tako. Pa sve je umirovljenicima stalo do plivanja i čitanja, ako doma nemaju što jesti, i kako će uopće plivati gladni, a čitati ionako znaju i kod kuće imaju knjiga.

Ponukani ovim velebnim projektom plivanja i čitanja za umirovljenike, porazgovarali smo s Milanom Grbavcem, predsjednikom Hrvatske stranke umirovljenika Makarska, i nekadašnjim gradskim vijećnikom HSU-a. S Grbavcem smo popričali o položaju makarskih umirovljenika, njihovim najvećim problemima i predizbornim obećanjima SDP-a, a među kojima je zlatna kartica za umirovljenike kojima su obećali pružiti dostojan život. Ali za sada ništa od dostojnog života.

Nisu opet išli u koaliciju

HSU u Makarskoj za vrijeme prošlih lokalnih izbora 2021., za razliku od prijašnjih, nije se udružio s SDP-om, a kako kazuje Milan Grbavac, sada, godinu i pol dana nakon što je Paunović na čelu grada, postao mu je oporba jer nije ispunio nijedno obećanje vezano za bolji položaj umirovljenika.

– Najava tečaja plivanja i čitanja za umirovljenike je prežalosna, jer od gladi ne mogu ni čitati ni plivati. Prije mjesec dana sam s dopredsjednikom HSU-a Makarska bio na sastanku s Paunovićem i nismo postigli nikakav dogovor, već samo neka obećanja. Tražili smo povećanje iznosa božićnice ili da se umirovljenicima jednokratno isplati 200 do 300 kuna.

Obećanje nismo dobili, kao ni za dobivanje socijalne kartice. Kada pogledamo ostale gradove, poput Poreča, Opatije ili Karlovca, svi su povećali iznose božićnica čak od 1200 do 1800 kuna, a svojim umirovljenicima plaćaju i dopunsko zdravstveno osiguranje – kazuje Grbavac.

U Makarskoj je 2500 umirovljenika, a njih 1700 je s najnižim mirovinama na granici siromaštva, 500 do 600 ih ima mirovine od 3000 do 3500 kuna.

Ivo Ravlić/Cropix

– Kruh je poskupio 100 posto i tročlanoj obitelji mjesečno samo za kruh treba 600 kuna. Ako tome dodamo 500 kuna za plaćanje lijekova i dopunskog, onda je to pola mirovine.

Povećane su cijene i struje, vode i komunalija i prosječan umirovljenik to više ne može podnijeti. Očekivao sam da će promjena vlasti donijeti boljitak svim građanima, a sada vidim da su svi prethodnici, i ondašnji SDP i HDZ uvijek sve radili za dobro umirovljenika. Sada više nemamo Socijalnog vijeća, a u svim gradovima imamo sve više prosjaka i beskućnika jer ljudi sa 2700 kuna ne mogu platiti režije te tako gube stanove – ističe Grbavac, koji je od gradonačelnika tražio uvođenje umirovljeničke i socijalne kartice. Prije godinu i pol dana makarski umirovljenici su imali 25 posto popusta na autobusnu kartu, a sada više nemaju ni toga.

Spas u radu na crno

– U Makarskoj nemamo nikakva prava – dodaje Grbavac.

On je mišljenja da je među makarskim umirovljenicima sve više sirotinje koja nema baš ništa, pa bi Makarskoj hitno trebala socijalna samoposluga, pučka kuhinja i socijalna kartica.

– Nikada u povijesti položaj makarskih umirovljenika nije bio gori. Pandemija koronavirusa, inflacija, a mirovine stoje na istome mjestu. Umirovljenici kopaju po kontejnerima, traže boce i kruh, a nešto lakše je onima koji imaju veće mirovine i apartmane – ističe Grbavac.

Od 1000 makarskih umirovljenika čija je mirovina manja od 2500 kuna, svi žive na rubu siromaštva.

– Ne znam kako ti ljudi preživljavaju, jer sve ih više negoduje i sve ih je više, ali samo oni koji nisu teško bolesni, počeli su raditi i 4 sata dnevno i na ‘’crno’’ na parkinzima i kao čuvari jer drugačije ne mogu preživjeti. Kavu s prijateljima više i ne pijemo jer je nitko ne može platiti i postala je luksuz. Nas je naš grad zaboravio i bit će nam još gore, i tko preživi, pričat će – kazuje Grbavac.