StoryEditor
Obalakorona i psiha

Patricija Batinović, koordinatorica volontera u makarskom savjetovalištu ‘Lanterna‘: Nema spasitelja, vratit ćemo se u život pomažući drugim ljudima

9. listopada 2020. - 10:52
Patricija Batinović: Nije da se ne družimo, ali u ljude se uvukao neki strah i više ništa nije isto, niti znaju kako to riješitiIvo Ravlić/Cropix

Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na ljeto je objavio poražavajuće rezultate istraživačkog projekta “Kako smo? Život u doba korone”, a koji je pokazao da su Hrvati depresivniji, anksiozniji i pod višim razinama stresa nego Francuzi, Talijani, Portugalci i Šveđani. Rezultati slični našima dobiveni su samo u Španjolskoj. Iako su Talijani, primjerice, bili pod iznimno dugim "lockdownom", a epidemiološka situacija im je bila nemjerljivo lošija, čini se da su se bolje nosili s depresijom i tjeskobom.

Kako to objasniti? Zašto smo toliko podložni stresu i depresiji i kakva je situacija na području Dalmacije, točnije, Makarske rivijere, pitali smo Patriciju Batinović, dipl. psihologinju sa završena dva stupnja kognitivno-bihevioralne terapije, koordinatoricu volontera u Savjetovalištu "Lanterna".

Nedostatak kapaciteta

Ove je godine, očekivano, pomoć tražena daleko više, a kako Batinović kazuje, pravi “boom” tek očekuju s pravim početkom jeseni. S pojavom pandemije brojka korisnika uvećala se za najmanje 20 posto u prosjeku, a u nekim razdobljima i više.

- Ne javljaju nam se samo osobe sa psihičkim teškoćama, nego jednostavno ljudi koji se nađu pred nekim problemima koje ne znaju riješiti, ili zbog nedostatka kapaciteta, ili zato što im se svega skupilo pa sad ne uspijevaju izaći iz toga - veli Batinović.

Koliko su terapije učinkovite, uvelike ovisi o spremnosti osobe da poradi na sebi. Nerijetko ljudi dođu s jednim problemom, a nakon par susreta na površinu ispliva istinski uzrok poteškoća. I onda se povuku, jer im se naprosto ne da “kopati”.

Kognitivno-bihevioralna terapija je, kaže naša sugovornica, djelotvorna kod depresije i anksioznosti, ali i napadaja panike. A napadaji panike su, kaže Batinović, sve učestaliji. U porastu su i među srednjoškolcima te studentima u ranim 20-im godinama.

- Mladi u razdoblju građenja identiteta često mogu biti pogubljeni, preplašeni, preplavljeni zahtjevima društva... Dosta su anksiozni i povučeni i teško im se nositi sa svime što novo doba i očekivanja u ovakvom društvu nose. Očekivanja su velika, velik je utjecaj Instagrama, Facebooka, svi, kao, moramo biti prekrasni, uspješni, a srednjoškolci k tome još ne znaju što ih čeka, ne znaju kakvu odluku donijeti, da li upisati fakultet ili ne, izražen je strah od budućnosti... - objašnjava psihologinja.

Utjecaj krize vezane uz pandemiju, uza sve osobitosti novog doba s raznim nerealnim imperativima, nije ni najmanje zanemariv.

- Kada su neke velike krize, ljudi nalaze uporište i utočište u socijalnoj mreži. Ovo jest velika kriza, ona je nama nerealna, mi ne znamo protiv čega se borimo, izgubljeni smo, dobivamo različite informacije... U ratovima i potresima, primjerice, ta socijalna mreža je od velike pomoći. Ljudi se okreću jedni drugima, i tu nalaze utjehu i rješenje. Sada je i ta socijalna mreža ukinuta i ljudi se sa svime teže nose. Nije da se ne družimo, ali u ljude se uvukao neki strah i više ništa nije isto, niti znaju kako to riješiti. Da stvar bude teža, na globalnoj je razini, nema spasitelja koji će nas izvući i javlja se beznadno stanje. Mislim da će se društvo promijeniti, kao i naše ponašanje. Možemo mi odbijati situaciju i govoriti kako su to sve gluposti, no to ne mijenja trenutnu situaciju. Svi mi, kada sretnemo nekoga, promišljamo hoćemo li se rukovati, a kada nakon duljeg vremena vidimo neku dragu osobu, hoćemo li je zagrliti, jer doma možda imamo stariju osobu koju ne bismo željeli zaraziti. I ako se nešto dogodi, hoću li ja biti odgovoran. Štete su zasigurno velike jer mi ljudi smo ipak socijalna bića - tumači Batinović, dodajući kako su oni kojima je fizički kontakt jako bitan gotovo izgubljeni.

image
U vremenima krize raste strah za osobnu egzistenciju
Nikola Vilić/Ilustracija/Cropix

Napušteno gnijezdo

Starijim ljudima, osobito u domovima, osobito je, kaže, teško.

- Na neki je način nehumano da ih se tako dugo drži bez kontakta s vanjskim svijetom, bez obzira na strah od zaraze - kaže Batinović.

No, da se vratimo na korisnike savjetovanja. Osim mladih, najčešće se ipak javljaju žene, i to u dobi 40+.

- Radi se najčešće o sindromu napuštena gnijezda. Kako djeca odrastaju, te žene kao da počnu gubiti smisao, posebno ako su bile jako posvećene djeci. Ako se k tome nisu realizirale kroz profesiju i nisu nalazile vremena za interese i hobije, što je čest slučaj jer kod nas su i djeca i kućanski poslovi uglavnom na ženi, onda se javlja osjećaj besmisla. Osjećaju da su prestare za nešto novo, često nemaju ni podršku društva, a činjenica je da nisu postojale niti ne postoje samo zbog djece i poslova, nego su one kompletne ličnosti. Društvo im tu mora pomoći, pružiti im mogućnost da se bave stvarima za koje u mladosti nisu imale vremena, pokazati im da život nije gotov i da i same mogu pridonijeti društvu - objašnjava naša sugovornica.

Jesu li žene sklone i same sebe sabotirati, i to ne samo one konzervativnog svjetonazora, nego i visokoobrazovane i osviještene žene, i to naprosto zbog presnažnog društvenog nasljeđa?

- I dalje smo patrijarhalno društvo, pa iako je ženi načelno dopušteno raditi i biti uspješna, na njoj je i dalje odgoj djece, kuća je njezina obveza... Kao da je kod nas žena izražena potreba da se dokažemo pa je toliko zahtjeva stavljeno pred nas. Moramo biti profesionalne u poslu, fantastično izgledati, kuća mora biti sređena, nametnuto nam je toliko toga, a internetom cijelo vrijeme kruže slike savršene obitelji... Osobe natjecateljskog karaktera će se u tome pogubiti - kaže Batinović.

Osim što je imperative društva važno staviti u pravi škafet, važno je ženama u tim "kriznim" godinama pokazati da volontiranje može biti od pomoći ne samo za zajednicu, nego i za osobni razvoj i iscjeljenje. U tom procesu, drži Batinović, mogu osvijestiti svoje talente koji su bili skriveni. Svatko ima neki talent, veli ona, i mnogi nisu jasno vidljivi i prepoznatljivi.

Iako je volontiranje odličan lijek i terapija, kaže kako se kod nas još uvijek sporo i slabo popularizira. Po Patriciji bi odgajanje za volonterizam trebalo ići od malih nogu. I, naravno, što više poticati mlade.

Ostali bez interesa

- Mi često stvaramo sliku o tome što je mladima potrebno, ali njih to možda uopće ne zanima. Ne pitamo ih kao društvo što misle, a nisu ni naučili naglas izgovarati što misle. U srednjoj školi prate program, no njihovo mišljenje nije važno. Mladi su jednostavno odustali, ako ih dvaput ne čujete, treći će put odustati. Neće vam više reći, jer će smatrati da je to nepotrebni problem. Željela bih da se oslobode i da se izraze. Nekako kao da su ostali bez interesa, a volontiranje je i tu od velike pomoći - veli Batinović.

- Korona je općenito napravila veliku štetu, sportske aktivnosti koje mi vodimo su, na primjer, zaustavljene, sve što je na dobrobit djece je blokirano - kaže ova psihologinja.

Ono što je sigurno jest da u ovakvim okolnostima volontiranje i međusobna potpora mogu biti od velike pomoći, a "Lanterna" je u svemu tome pravi svjetionik koji osluškuje društvo, prati promjene, nudi ono što je u tom trenutku najpotrebnije, i što je najvažnije, lanterna koja sve ove godine svijetli.

Nije lako ni muškima


Žene najčešće traže pomoć, jer im unatoč načelnoj emancipaciji nimalo nije lako, no gube li se u svemu tome i muškarci?

- Naravno, mislim da im je sve teže. Društvo se mijenja, i oni se mijenjaju s društvom, ali teže iskazuju osjećaje i nose u sebi. S jedne strane društvo radi pritisak i na njih, a oni nisu spremni adekvatno odgovoriti. Nije da ne žele sudjelovati u kućanskim obvezama i pomagati, ali kao da ni društvo nije spremno na kompletnu promjenu i mnogi su muškarci izgubljeni.

Moramo ljudima vratiti nadu


Zašto su u Hrvatskoj toliko porasli depresija i anksioznost u odnosu na druge europske zemlje? Jesmo li kao narod skloni dramatiziranju, jesu li tomu pridonijeli i sami mediji?

- Mediji igraju važnu ulogu. Sve su vijesti negativne, a ako bismo željeli ostati pozitivni, moramo prestati pratiti medije, što je nemoguće. Ljudi su preplavljeni lošim vijestima... Više nego ikad potrebno je slati poruke nade da nije ovo toliko strašno i da će završiti. Naša nedavna akcija s prodajom kolača pokazala je da ljudi žele biti dio dobroga, jer se toliko njih javilo da žele ispeći kolače, da smo ih čak morali odbijati. Teškoće su ionako tu, no ne moramo stalno misliti o njima - kaže Batinović.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

27. studeni 2020 10:39