StoryEditor
ObalaNovi dom, novi početak

Ovo su priče ljudi koji su dotakli dno, ali vjeruju u bolje sutra. Splićanin Goran: Držao sam dva kafića, a onda napravio najveću grešku. Na banci gledan saldo: nula kuna. Bilo je proliće, lipo vrime... A ja - umra

28. ožujka 2022. - 08:12

Stambena zajednica u Kaštelima dom je onih koji svoga trajno ili privremeno - nemaju.

Ne, nije riječ o prihvatilištu za beskućnike u klasičnom smislu, nego o projektu zajednice za liječenje ovisnika “Susret”, koji je na dvije godine financirala Europska unija, a benefit takvog stambenog zbrinjavanja trenutno koristi pet muškaraca; pričali smo s trojicom, te voditeljicom kaštelanske zajednice, socijalnom terapeutkinjom Marijom Dorčić. Zanimljivo je da, mimo uobičajene percepcije, nitko od mladića nije bio ovisnik o heroinu.

image

Na fotografiji: Marija Dorčić

Ante Čizmić/Cropix

Pravo za reći, nisu svi baš ni “mladići”, Andrija iz Hrvatske Dubice kod Kostajnice je sedamdesetogodišnjak, Goran iz Splita ima 69, dok Međimurac Đuro ima 37 godina. Jedan od korisnika nije bio raspoložen za priču, dok smo najmlađeg Petra, dobrodušnog dvadesetogodišnjaka iz splitskog predgrađa, pustili da tek ispiše sretnije stranice svog života. On još, što se kaže, stigne osvojiti svijet...

image
Ante Čizmić/Cropix

Nikad nije kasno za prve korake

Unatoč zrelim godinama, međutim, Andrija i Goran nalaze se na jednom novom životnom početku. Još vjeruju u “bolje sutra” za sebe i društvo koje ih okružuje. Stoga je dirljiva simbolika novog početka vidljiva i u okolnosti da borave u od “Susreta” unajmljenoj kući u Kaštel Novom, koja je nekad bila - dječji vrtić. Ispred kuće je dječje igralište, derutni didaktički objekti za igru kao da šalju poruku da nikad nije kasno iznova napraviti prve korake, zakoračiti u jedan sretniji, bolji svijet...

Momci u Kaštelima imaju ili nemaju neke skromne prihode, mirovine/naknade svakako nedostatne za potpuno osamostaljivanje. Stoga im pokroviteljstvo zajednice “Susret” (kojoj je na čelu na krovnoj razini Bernardica Juretić) znači doslovce egzistenciju. U “stambenjaku” u Kaštelima imaju namirene troškove režija te hranu; namirnice sami kuhaju, vrijeme ispunjavaju molitvom, šetnjama, malo u likovnoj radionici, a vrijedna “Mare”, kao neka mama koja na njih pazi bez fiksnog radnog vremena, osmislila je za njih i satove joge, tjelovježbe. Osobito je važno da nema nikakvih opijata, jedini porok kroz koji im se progleda kroz prste su cigarete. Stanari ih kupuju od vlastitog džeparca, ili kupuju duhan “na motanje”.

Skladna su zajednica, stanuju tu od studenoga prošle godine i smještaj im je osiguran negdje do sredine 2023., kad ističu europska sredstva za održavanje stanovanja. Što će tada biti, o tom, potom. Zasad su sretni što su tu...

PRIČA PRVA

Andrija Miloš (70)

Svoj križ nosi, a u Kaštelima se iznova kući nakon izlaska iz zatvora. U teškom pijanstvu jedne davne noći učinio je nešto jako loše, čega se zapravo i ne sjeća; ispričali su mu ujutro kad se razbistrio, otrijeznio - a već je imao lisice na rukama.

Dosuđeno mu je deset godina Lepoglave, odrobijao je sedam; tri godine ranije pušten je zbog dobrog vladanja da ostatak izdržava vani, i ne pije već dulje od desetljeća. Ipak, s učinjenim mora živjeti, dok nam sažima svoj život - barem ono gubitničko “prvo poluvrijeme” - počesto mu zadrhti glas i suze navru. No, on ih nekako zadrži, odraslom čovjeku iz Bosne ne priliči plakati pred ljudima; plače zbog učinjenog sam, kad navečer liježe i kad se ujutro budi. Svaki dan. To je onaj dio sebe od kojega se ne može pobjeći, bilo da si u Bosni, Slavoniji ili Kaštelima. Na Marsu. Ruksak s teškim teretom prošlosti vazda će Andrija nositi na leđima...

image

Na fotografiji: Andrija Miloš

Ante Čizmić/Cropix

Nisam ni pio ni pušio, do 35-e...

Sve do svoje 35. godine Andrija je imao sasvim normalan život, i to s bosanske strane, iz Bosanske Posavine je rodom, živio je u Derventi, radio u Njemačkoj, Austriji, Hrvatskoj - dok nije počeo Domovinski rat, koji se prelio i s bosanske strane. Tada se sve počelo brzo urušavati, i uskoro je došao kraj života kakvog je dotad imao.

- Do svoje 35. nisam ni pio ni pušio - Andrija će, pripaljujući “ćibuk” pored napuštene dječje klackalice.

- Završio sam večernju strojarsku školu, radio svugdje: kao strojar u betonari u Zagrebu prije rata, na održavanju pumpi u Ivanić-gradu, bio sam ukupno četrnest godina i u Austriji, Njemačkoj; i nogomet sam u Austriji igro, u trećoj ligi. Sportaš, vala! U Austriji sam održavo žičaru na skijalištu kod Insbrucka, radio i na građevini, upravljo bagerom. U Njemačkoj i Švicarskoj - četrnest godina inozemstva, evo sad mi Marija iz zajednice pomaže oko papira, naganjam penziju. Trebo bi je dobit.

Tako sam ja radio vani, u Bosni mi bila žena i kćerke, došle bi k meni na ferije, ja dolazio kući isto. A onda, došo rat. Četnici mi srušili kuću u Derventi, brak mi se raspo, žena bila pravoslavna i ostala, ja izbjego u Hrvatsku, dali mi kuću kod Hrvatske Dubice. Još je tamo, ali ne smijem se vratit, teško mi zbog onoga što se dogodilo, progoni me to...

Sreća, kćeri su mi dobro, one su nekako brzo odrasle, udale se obje: u Zagrebu i Bosni, svaka ima familiju. A ja...

image

Na fotografiji: Andrija Miloš

Ante Čizmić/Cropix

Počeo sam malo (i kasno!) pit još u Austriji, tamo najviše pivo. Ma nisam ja količinski puno pio, nego mi škodilo, brzo bi me obuzelo piće, oduzelo mi razum. Bio sam toga svjestan, pa bi me bilo stid izać među ljude kad bih doma popio, da ne ispadnem budala. Pomračivalo bi mi um, škodilo mi. A opet, nekako, donosilo mi to piće utjehu...

I tako sam se ja sve više opijo, pio svega. Nisam više brojo. Piva, rakije, čega ima. Nisam shvatio da imam problem, to čovjek kasno shvati. Znao sam jedino da nemam kontrole kad popijem, da sam ko neki drugi čovjek. I onda se dogodilo nešto čega se ne sjećam, molim vas nemojte pitat detalje. Probudio sam se već u zatvoru i jesam, bio sam kriv. Kriv što sam uzo alkohol, pio a znao da mi škodi. Ali već je bilo gotovo. Ispočetka mi je alkohol nedostajo, a sad više ne želim niti biti u društvu ljudi koji piju.

Nakon zatvora nisam znao gdje ću, pa su me primili ljudi iz zajednice “Susret”, najprije sam stanovo u Ivanovcu, u Slavoniji. Zahvalan sam “Susretu” na susretljivosti, dobroti! Dali su mi dom, da se ne moram vratiti tamo gdje mi je teško, i da ne budem na teret djeci s kojom sam u kontaktu...

Stanovo sam u Ivanovcu 20 mjeseci, a sad sam ovdje u Kaštelima ima mjesec dana. Ovdje mi je draže, iskreno; imamo više slobode, lijepo je vrijeme, blizu je more.

Ovi moji “cimeri”, oni su mi ko djeca (osim vršnjaka Gorana) ali dobri su momci svi, pravi su. Lijepo se slažemo. Ovdje odem na kavu vani, šetam pored mora, pogledam utakmicu u restoranu. Ići ću i u crkvu, moram još istražit teren, upoznat Kaštela, lijepa su jako.

Žao mi je što nisam mlađi, već bih ja bio u Austriji! Ovako, u mojim poznim godinama, drago mi je da sam tu gdje jesam. Nadam se da ću ovdje što duže i mirnije poživjeti. I riješiti mirovinu, da mi bude lakše.

PRIČA DRUGA

Đuro Vargek (37), Goričan kod Čakovca: 'Bomboni’ su me odveli na psihijatriju'

Đuro je najbolji kuhar u muškoj stambenoj zajednici, ali uskoro bi cimeri mogli ostati uskraćeni za njegove delicije; ide Đuro, bude li sve po planu, sezonu odraditi na turistički brod kao pomoćni kuhar. Još je on mlad, treba zarađivati, osamostaliti se, dade li Bog, i oženiti se pa djecu i penziju steći...

To su planovi većine ljudi, no do prije tri godine Đuro nije tako razmišljao. Bilo mu je stalo jedino do toga kako se “izbiti”, uništavao se najviše na ljetnim partyjima elektroničke glazbe, uzimao je sintetske droge i travu. Heroin je jednom probao, nije mu baš “sjeo”, kokain mu je bio skup. I nikad ništa nije uzeo intravenski, cjenovno pristupačni speed bila je njegova uobičajena “dizalica”. Ona bez koje u posljednjim godinama nije uopće mogao funkcionirati, ustati iz kreveta. I zbog koje je upao u kriminal, srećom, riječ je bila o blažim nedjelima, sitnim krađama da namiri svoje potrebe.

image

Na fotografiji: Đuro Vargek

Ante Cizmic/Cropix

- Dotaknuo sam dno, shvatio sam to. Došao sam, prije tri-četiri godine, do spoznaje da više ne mogu tako funkcionirati. Izigrao sam svačije povjerenje, osamio se, nisam se više uspijevao oporaviti. Roditelje sam razočarao bezbroj puta, obitelj, normalne prijatelje, dobre ljude. Jedno jutro sam se probudio na Psihijatriji, nakon što sam negdje udario glavom. Ničega se ne sjećam, svega sam bio pomiješao. Travu, speed, alkohol - na to sam počeo trošiti po petsto kuna dnevno. Eh, tada sam na Psihijatriji odlučio: gotovo je sa starim životom, ovaj put definitivno. I čist sam već tri godine, čak sam se poprilično oporavio, dobro spavam. Ispočetka sam imao problem s koncentracijom i spavanjem, nisu mi pomagale ni tablete. Danas sam solidan, mogu normalno odspavati, najviše me muče zubi; propali su mi od one kiseline u amfetaminima. I želudac - sažima Đuro, po struci “završeni” konobar.

Kad se spustaš travom...

- Počeo sam piti alkohol s petnaest godina i brzo uvidio da ću s konobarskim poslom još više piti. Eh, da je ostalo samo na piću!

Generacija sam elektronske glazbe, uz to idu “bomboni”. Tako sam počeo s raznoraznima, speed me najviše obuzeo. Imao sam i faza bez drogiranja, najviše sam se uništavao ljeti, stalno su bili neki festivali, partyji, blizu sam granice sa Slovenijom i Mađarskom živio. Dva kilometra ovamo, dva onamo, svugdje neka zbivanja, čuli ste za granični prijelaz Goričan? E, otamo sam ja.

I tako, malo po malo, razvila se ovisnost. Dva dana si nabrijan na speedu, spustaš se tabletama i travom, to čovjeka iscrpi, ali i obuzme. Više ne možeš funkcionirati ako nisi “na nečemu”. Trajalo je to petnaestak godina...

Ne, nisam bio na heroinu, kokain je bio preskup, ali ova ovisnost o sintetici je ista, možda i gora jer “pogine” mozak. Izgleda da sam tu dobro prošao, radno sam sposoban, oporavljen, zdrav. Osim želuca i zubi, dobro, njih ću popravit - smije se Đuro.

Nije se, veli, stigao oženiti, a i “bolje da nije”, kaže.

- Znam ja koga sam onakav mogao oženit, tko bi me takvoga htio. Nadam se da ću, u ovoj dobroj verziji sebe, u budućnosti upoznati pravu djevojku - iskren je mladi Vargek.

image

Na fotografiji: Đuro Vargek

Ante Cizmic/Cropix

Možda - tko zna? - već ovog ljeta, na radnom krstarenju. Radit će za početak kao pomoćni kuhar, na zimu ide na prekvalifikaciju. Bit će pravi kuhar. Masterchef!

- Volim tijesto, super radim pizzu, njoke, kruh. Roštilj? Pa to zna svatko - jednostavno će Đuro.

Lijepo mu je u Kaštelima, ima više slobode nego u Ivanovcu gdje je ranije boravio, i Cisti Velikoj.

- Ostat ću ovdje dok god budem mogao, neugodno mi je vratiti se u Goričan. Bolje da sam ovdje, tamo je mala sredina u kojoj nisam baš ostavio blistav trag... Novi dom, novi početak. Bolji nego ikada - optimističan je Međimurac Đuro.

PRIČA TREĆA

Goran Cvitković (69), Split

Pričajući sa šarmantnim Splićaninom Goranom, ne možemo se ne prisjetiti jedne od antologijskih izjava Miše Kovača kad je najavljivao izdavanje autobiografije u dva dijela, koja bi se otprilike zvala: “Kako su me zeznuli drugi” i “Kako sam zeznuo sam sebe”.

Tako bi se nekako mogao u najkraćem opisati i život Gorana, kojega je nekoliko godina “omamljenosti” stajalo - egzistencije. No dobro, žilava je čovjek beštija, još se to sve dade popraviti...

Da, malo ga je zeznuo život, ali ono što je učinio prije petnaestak godina, kad je lakomisleno prodao stan nakon razvoda, bio mu je potez zbog kojega je u jednom trenutku dotaknuo najnižu točku vlastita života. I došao u zajednicu “Susret”, živjeti najprije (kao i ostali) u Ivanovac i Cistu, dok se u studenom sa svojom skromnom imovinom nije doselio u Kaštela, koja mu po senzibilitetu i porijeklu najviše odgovaraju. Mada, veli, bez problema bi se odselio i na Vis ili Lastovo, kad bi ga netko kao umirovljenika htio zaposliti. Spreman je za novi list.

image

Na fotografiji: Goran Cvitković

Ante Čizmić/Cropix
image

Na fotografiji: Goran Cvitković

Ante Čizmić/Cropix
image

Na fotografiji: Goran Cvitković

Ante Cizmic/Cropix

Staro poglavlje svog života ispisao je u gradu podno Marjana, gdje je radio razne poslove; u mirovinu je službeno otišao još ranih devedesetih, nakon raspada “Dalmastroja”. Poslije je također radio, ali uglavnom na crno, držao je i dva kafića, “Vedoru” i “Tropicanu”. Bio je sretan čovjek, oženjen, otac dvoje djece... Konvencionalna priča, dok - veli - nije doživio udarac, to jest krizu u braku koja je rezultirala razvodom. Čitatelji će reći, pa dobro, sve zlo u tome; no, nismo svi “isti ka cok”, netko teže podnosi takve situacije, a Goran se zbog svojega jada sve češće tješio čašicom. I tako je kuburio s osobnom nesrećom koju je potpirila i majčina teška bolest. Zna se da jedna nevolja nikad ne dolazi sama...

- Bija san monter vodovoda i kanalizacija, radija u raznim firmama; penzija mi danas iznosi 1600 kuna, ali ispočetka mi novac nije predstavlja problem jer san stalno nešto radija na crno, drža kafiće...

Najveću san grešku napravija kad san u svojoj 52. godini, nakon bolne rastave, proda materin stan. Sam san se zeznija i niko mi nije bija kriv. Nešto san novaca podilija dici i tako, namjerava san kupit manji, pa danas ću-sutra ću, i nikako ga kupit. A lova se troši, ekipa se časti, nekoliko godina uživancije, dok jednog dana nisan osta bez stana i bez love.

Nisan ima još ni šezdeset godina, a već san bija beskućnik. Normalno, i bez “prijatelja”, odjednom više nema nikoga oko mene, svi nestali. A ja na banci gledan saldo: nula kuna. Bilo je proliće, lipo vrime, priroda se budi, sve cvita. A ja - umra. Nemam di, iša san u prihvatilište za beskućnike, primili su me u MoST-u...

image

Na fotografiji: Goran Cvitković

Ante Čizmić/Cropix

Nije to bilo za mene, tamo se može prispavat, ali cili dan moraš bit po ulici; di ću tu. Sva srića (znam da zvuči ironično, ali tako je), bija san član Anonimnih alkoholičara, pa san ka ovisnik ima pravo na boravak u terapijskoj zajednici “Susret”. Tu san, ajmo reć, naša dom - sažima naš splitski sugovornik, koji i danas ostavlja dojam čovjeka koji je vidio puno bolje dane. Kao da je greškom završio na dnu... No, rekosmo - događa se i najboljima. I to je život.

- Nikad neću zaboravit svoj prvi Božić na ulici, kako san jadan bija. Gledan žene kako šetaju lipo obučene pasiće, onako u kaputićima, i mislin se: Evo, i ovaj pas ima dom, toplinu. A ja nigdi, bez ičega, sa penzijon taman da mog kupit duvan...

I dandanas više ne mogu proć Osječkon ulicon na Gripama di san ima stan, dira me u srce to, teško mi je. A koji je lipi stan od 56 kvadrata to bija! Niko u Splitu ga nije moga platit, pa ga je kupija Austrijanac za dobru lovu. Sad - nula kuna... Niko nije kriv, samo ja sam sebi - ponavlja Goran.

Ipak, u njegovoj muci tješi ga spoznaja da su mu djeca dobro. Sin i kći su odrasli ljudi, sa završenim fakultetima oboje, sin živi u Splitu s majkom i radi u struci, donedavno su bili podstanari. Kći živi i radi u Zagrebu, u ljetnoj sezoni ide u Dubrovnik. Ona ne radi u struci, vozi taksi i bori se za sebe. Goran im ne želi biti na teret, volio bi raditi negdje barem ljeti. I ponovo imati svojih “nekoliko kvadrata”. Ima Goran i brata i sestru žive, ali oni su stariji od njega i poprilično bolesni. Želi se osamostaliti, pružiti sebi još jednu priliku.

- Radija san pretprošlu ljetnu sezonu u Bolu, u “Bretanide” ka pomoćni kuvar, ali bilo je dosta naporno za skromnu plaću. Više bi mi odgovara neki manji restoran, može i na otoku. Ma bilo di, samo da je uz more. Tamo bi lipo živija, radija... Možda se i opet zaljubija - otplovi Goran u mislima u neko drugačije, ljepše sutra.

image

Na fotografiji: Goran Cvitković, Petar Perić, Andrija Miloš i Đuro Vargek

Ante Čizmić/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
06. srpanj 2022 02:31