StoryEditor
Obalaveliki interes

Nastave u školi nema, ali posla je u izobilju: kaštelanski profesori zbornicu preselili u staklenik i organizirali ‘zelenu tržnicu‘

19. travnja 2020. - 18:11
Građani kupuju sadnice direktno u staklenikuVojko Bašić/HANZA MEDIA

"Malo se borimo protiv korone, puno više protiv korova", u polušali će profesori srednje škole "Braća Radić" iz Nehaja, s ruba Kaštel Štafilića. Zatekli smo ih u školskom stakleniku kako se, u radnoj odjeći, zasukanih rukava, s rukavicama i obveznim maskama, užurbano kreću između gredica krcatih raznim biljem. Plijeve, zalijevaju, opslužuju kupce, savjetuju...

Otkako su na Facebook profilu škole objavili nekoliko fotografija staklenika i pozvali ljude da, kao i svake godine, dođu kod njih kupiti biljke za svoje vrtove, ne stignu predahnuti.

"Dragi svi, školski staklenik prkosi svim nedaćama vanjskoga svijeta. Pokrećemo školsku tržnicu plodova rada naših učenika i nastavnika! Prodaju se presadnice povrća, ljekovitog i začinskog bilja, raznih cvjetnih i dendroloških vrsta. Ponedjeljkom, srijedom i petkom - dođite do školskog staklenika i uljepšajte svoj dan! (P. S. sve mjere opreza i prevencije bit će zadovoljene)", stajalo je objavi zbog koje se dogodio 'bum'.

Profesore je čak pomalo i zatekao - pred njihovim se staklenikom, što zbog interesa što zbog mjera socijalne distace, ovih dana dana zna protezati poduži red.

- Mi smo 16. ožujka napustili školu, krenula je nastava na daljinu, a kolegica Ljuba Joskić, voditeljica praktične nastave, ostala je sama u stakleniku, kojega cijelu godinu održavaju učenici. Bilo je pitanje hoćemo li ostaviti sve da umre, jer ovo je živi organizam, ili ćemo nešto učiniti. U spontanom razgovoru dogovorile smo se kako ćemo održati sve, pa smo počele raditi nas dvije, a onda su nam se priključile i ostale kolege, pa i spremačice i domari. Stvarno, svi daju svoj doprinos... Šteta bi bila da je ova naša zelena priča propala – priča Marija Kezele, agilna ravnateljice srednje škole "Braća Radić", inače prof. latinskog jezika i rimske književnosti i grčkog jezika i književnosti, dok joj se oko nogu vrzmaju njezini ljubimci umiljata labradorica Doksa i Nesi, dobroćudni div pasmine newfoundland. I oni su često u stakleniku, baš kao i kći joj Barbara, studentica turizma i hotelijerstva, koja rado navrati kako bi dala ruke majci i njezinim kolegicama. 

image
Barbara Kezele
Vojko Bašić/HANZA MEDIA

Kad zbornica uđe u staklenik onda nema veze tko predaju stručne predmete, a tko jezike ili matematiku, odmah nam daje do znanja ravnateljica Kezele. Svaki par ruku je dobrodošao, posla je puno, kupaca još i više... Kad nešto ne znaju, tu je njihova Ljuba. 

- Nema to veze sa strukom nego s ljubavlju prema školi i ovim biljkama. Veselo nam je, ovo je jedna sasvim druga dimenzija u kojoj je čovjek opušten, u kontaktu s onim iskonskim, s prirodom. Evo, ja sam jezičar po struci (mrtvi jezici), ali sam na čelu vrlo žive institucije, koja objedinjava prehranu, poljoprivredu i veterinu, i treba se prilagođavati. A i voljeti sve ovo... Naravno, neke kolege su kod kuće, netko je više, netko manje angažiran ovdje, ovisno o programima koje predaje. Ali uvijek ima ljudi koji vole sudjelovati u svim aktivnostima u školi. Mi ih stvarno imamo puno, jer je naša učenička zadruga jako aktivna - ističe ravnateljica primjećujući kako se starosna dob kupaca, u vremenu korone, znatno promijenila.

- Sada nam dolazi puno ljudi koji nikada nisu sadili, a ovdje dobiju i savjete. Škola je pravo mjesto za njih. Dolaze nam mlade obitelji... Svatko tko ima komadić zemlje nešto sadi. Ljudi uređuju i vrtove, naravno, sad imaju vremena... - kaže rado nas prepuštajući kolegicama, jer su joj sad već i minute dragocjene. Danas je njezin red za dostavu sadnica na kućne adrese.

- Vozi tko stigne. Svi radimo sve, ne gleda se tko je koja struka, koji aktiv i koji predmet predaje. To je nebitno. Mi smo i bez "Škole za život" škola za život – još nam uz smiješak dobacuje žureći prema automobilu u koji mora ukrcati naručeno bilje.

Čekaju je splitski kupci...

'Preuzima' nas okretna Anamarija Novak Mitrović, profesorica strukovnih predmeta poljoprivrede i praktične nastave. Kaže kako su svaki dan u stakleniku, a onda se priključuju na računala i održavaju nastavu. Tempo je žestok, ali je radost veća...

- Dan nema kraja, ali to je zadovoljstvo – iznad maske joj se na licu naziru grašci znoja dok tražimo hlad za ćakulu, van vrućeg staklenika. Pogotovo kad se sjeti tko se zabrinuo hoće li se unutra sve sasušiti.

image
Nastavnica Anamarija Novak Mitrović
Vojko Bašić/HANZA MEDIA

- Svi smo bili šokirani naglim prestankom škole... I dok sam bila s učenicima online, moji prvašići pitali su me: "Što će biti s našim biljkama? Hoće li propasti?" Obećala sam im da neće... Malo je reći da me oduševila njihova briga. Ravnateljica i gospođa Ljuba Joskić, voditeljica staklenika, koja inače predaje praktičnu nastavu, prve su krenule, a onda smo se priključili i mi ostali. Ispočetka smo se najviše 'utapali' u selekciji svega što je unutra bilo. Da imamo dendrološki materijal na jednoj strani, na drugoj cvjetnice, da uz povrće imamo i začinsko bilje... Mi nismo klasični vrtni centar, kod nas je nered normalna pojava. Ali smo staklenik doveli u red, da, kad kupci uđu, sve bude pregledno. Izgubili smo dane i dane oko toga, trebalo je sortirati tisuće i tisuće pitara, dodati prihranu, ukloniti korov... Svakodnevno zalijevati. Jedino nismo radili na Uskrs i Uskrsni ponedjeljak – govori prof. Novak Mitrović i nabraja što sve kupci mogu pronaći u njihovu stakleniku.

- Od povrća razne vrste rajčica, paprike babure i roge, krastavac, tikvice, selen, peršin... Pa razne vrse pelargonija, najbrže nam je otišla ona mirisna starinska, a ujedno i najotpornija sorta, karanfila, vinki, begonijica, glicinija, jasmina... Dendrološkog materijala - lavande, ružmarina i kadulje - imamo u ogromnim količinama, toliko da bismo mogli posaditi cijela Kaštela - ističe. Ako je suditi po povratnim informacijima kupaca, koji se vraćaju i po više puta, cijenama su, napominje, niži od vrtnih centara. Sve trajnice (lavande, ružmarina i kadulje), neovisno o veličini, koštaju 10 kuna, cvjetnice i začinsko bilje prodaju po 5 kuna, pelargonije, ovisno o veličini, od 12 do 15 kuna. Rasad je tri kune.

- Držimo pristojne cijene i recikliramo. Krasno je kad nam ljudi vrate ambalažu i pitare, kašete... jer šteta je bacati i uništavati okoliš. Ljudi nam znaju slati i slike vrtova s upitima kako će ih urediti. Za to nam kronično nedostaje vremena, ali ipak nastojimo pomoći. Onda sam, onako usput, i krajobrazni arhitekt - smije se kaštelanska profesorica, koja u takvim situacijama pribjegne 'Jokeru zovi', kontaktirajući kolegu prof. Nikolu Škarića, sveznalicu za biljke. Moli nas da zapišemo i kako su prvim kupcima koji su došli u njihov staklenik u aktualnom valu prodaje ("oprostite ako smo nekog, u gužvi, zaboravili") darivali sadnicu nešpule, da ih u njihovu vrtu zauvijek podsjeća na doba korone.

Dobri duh školskog staklenika "Braće Radić" je Ljuba Joskić, rodom iz Doboja. Teško je zaustaviti je za riječ ili dvije, jer leti na sve strane. 

- Ja sam najnovija ovdje, ali sam jedina iz realnog sektora, jer me životna priča vodila na različita mjesta – užurbano, ne dižući pogled, priča dok vadi sadnice iz ambalaže. Poslije završenog Agronomskog fakulteta u Sarajevu, radila je u katastru, šest godina bila izbjeglica u Njemačkoj, pa onda stigla u Hrvatsku. Sedam godina radila je u poljoapoteci, kasnije još 13 vodila proizvodnju, i u 57. godini života završila u školi. U kojoj je, što ti je život, prvi put upoznala kolegicu s kojom je studirala u Sarajevu, profesoricu Anđelku Prlić, po struci prehrambenog tehnologa.

- Prenijela sam svima pozitivnu energiju i to je najvažnije. Volim ljude koji vole posao, imamo što učiti jedni od drugih. Ovdje držim praktičnu nastavu, pokušavam svoju ljubav prema svemu ovome prenijeti na učenike. Smatram da je, ako sam našla nekoliko učenika koji me mogu pratiti i koji će sve ovo zavoljeti, moja misija obavljena. Jer ovo ne može raditi tko ne voli. Posebna je to vrsta pozitivne energije, ali i luđački posao. I ako niste malo pomaknuti, ne možete ga ni raditi - smatra Ljuba Joskić.

- Uveselili smo lokalnu zajednicu, ljudima nije teško čekati u redu. Sjajno su ovo prihvatili, jer su nam u današnjem teškom trenutku orijentacija upravo poljoprivreda i zemlja. Ovo je trenutak za promisliti što znači održivost gospodarstva, ono bi se trebalo temeljiti na poljoprivredi i prehrambenoj industriji – kaže Marija Kezele.

Izdvojeno

09. kolovoz 2020 22:12