StoryEditor
ObalaZnačenje toponima

Na Pantani nema pantagana, ali sve vrvi od - lipote! Malo stanovnika ovog trogirskog predgrađa zna odakle dolazi ime naselja neobičnog za Dalmaciju

31. kolovoza 2020. - 15:01
Nikola Vilić/Hanza Media

Jedan od, nažalost, Splićanima i drugim stanovnicima županije nedovoljno poznatih dragulja u vlastitim nam njedrima jest lokalitet Pantan pored Trogira. Riječ je o rezervatu ptica i riba, neobičnom za Dalmaciju i priobalje, više nalik Kopačkom ritu negoli mjestu na korak od morskih škrapa, a cijelu sliku te močvare s mlinicom blizina hotelskog visokokategornika vis-a-vis čini upravo nadrealnom.

A ovako to izgleda kad zagazite nogom prema drevnom mlinu, danas ugostiteljskom objektu i jedinom komercijalnom sadržaju na rečenom lokalitetu, koji se, usput recimo, prostire na pedeset hektara.

Dakle, uzak putić obrubljen je – za početak – stablima smokava. Nekoć podcijenjeni (a danas precijenjeni; na tržnicama je smokva odavno "po zlato") plodovi padaju po podu, neubrani, njima se goste pčele. Nevjerojatno!

"Ulazim u Raj direktno s Magistrale", pomislih, jer odmah nakon smokvi otežalih grana ugledam kupine, grmove i drače pune divljih bobica, kojih zdjelica u "Kauflandu" stoji i po 16 kuna. Između njih leluja šaš; pravi, visoki šaš kojega (ukrasna) sadnica stoji oko 250 kuna. Da, na Pantani se i ta ljepota njiše gratis...

Ispod nogu bijeli se hajdučka trava, to je cvijeće koje iz ptičje perspektive nalikuje finoj čipki, ima još nekih biljnih vrsta o kojima smo valjda učili na nekom satu koji sam markirala. Svakako, Raj.

image
Na fotografiji: Mlinice Pantan
Nikola Vilić/Hanza Media

Ne, ipak nije; ugledamo hrpicu potrošenih maramica u blizini, eto među travom nazrem i jednu bocu. Ipak, nastavljamo hodati dalje put mlinice puni optimizma i novih spoznaja. Pred nama odjednom prhne jato – gusaka! Fotoreporter Vilić lovi trenutak, opet smo zadivljeni; čak načas zaboravljamo da smo na mikrolokaciju došli zbog toponima "Pantan". E, to je (jezična) močvara za sebe...

Dakle, riječ je izvedenica od romanskog naziva za blato, a zabacuje i na latinski ("palus" – "blato"). Tko bi to mogao znati?

– Ja ne znam – odmah priznaje Željko Lučić, konobar u smjeni, i u suncobrana sjeni. Inače je iz Kaštel Starog, svoj posao obavlja savjesno, a jezične zavrzlame ostavlja drugima. Ima doduše asocijaciju, ali se ograđuje.

'Lipo je ovde'

– Riječ "pantan" malo baca na pantaganu, ali ja to ne bi doveja u vezu s ovim mjestom. Previše je lipo ovde – smatra Željko, koji na ljepotu očigledno nije imun unatoč činjenici da je gleda, po sili službe, svaki dan.

Za jednim od stolova sjedi i vlasnik objekta, dr. Mladen Pavić, koji je objekt sa starim žrvnjevima kupio u dobrano devastiranom stanju, de facto kao zgarište JNA-avijacije u Domovinskom ratu, kad je – prisjeća se on – netko "odozgo" (iz njihove hijerarhije) naredio: "cepaj!". Danas dr. Pavić radi kao liječnik na kruzerima, a iza njega je u životopisu pomna obnova mlinice u kojoj su "srce na terenu" ostavili supruga mu Mendiana, arhitektica Ana Šverko i konzervator Belamarić. Stoga je smatra svojim životnim djelom – a rado navrati i na piće. Očekivano, dr. Pavić zna odgovor.

image
Nikola Vilić/Hanza Media

– "Pantan" dolazi od riječi blato, močvara s venecijanske verzije latinskoga. Kad je mlinicu zauzeo plemić, Mletak Del Ponte u šesnaestom stoljeću, nije bila današnjih gabarita, pa je dograđeno još nekoliko mlinova. Bila je aktivna sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća; zamislite! Stanovnici Trogirske zagore, iz Bogdanovića, Radošića, Blizne i drugih mjesta, dolazili su konjima i tovarima mljeti žito, a boduli (čak s Korčule!) u barkama, počesto na vesla, bez jedara – zadivljeno će liječnik i ljubitelj starine.
Dobro je upućen i u stanje okoliša.

– Na ovih pedeset hektara postoji dvanaest "sisica", to su vam izvori koji pune močvaru; četiri su slatkovodna, a osam je bočatih. Zato stari Trogirani ovdje ipak nisu napajali stoku, voda im je bila slankasta. Sami mlin je pod ingerencijom Ministarstva kulture, a rezervat je zaštićen. Slabo je posjećen; apsurd leži u činjenici da bi vjerojatno bilo frekventnije, a i cjenjenije, da se u isti naplaćuje ulaz – rezimira pomalo tužno.

A mi po rješenje jezične zavrzlame idemo dalje, točnije – u kužinu. Gazdarica Anđelka Renić u kuhinji je upravo ispekla zamamne palačinke, a bogme zna i značenje toponima.

– Kako ne bih znala, pa stalno dolaze turisti. Blato! A tek da probate specijalitet kuće, grill i peku – usput će "masterchefica", koja u upokojenom mlinu stoluje već devet godina.

Silazimo kroz šaš na plažu, pličinu idealnu za picigin. Tragovi civilizacije sve su vidljiviji: među trskama su reflektori koji obasjavaju obližnju aerodromsku pistu, a ružni nanosi smeća otežavaju izlaz na plažu.

Krist na žalu

Na njoj: jedan jedini čovjek, u bijeloj košulji, sam kao Krist na žalu. Ne želi se predstaviti, ali nujno zbori:

– Više brige i pažnje zaslužuje ovaj rezervat. Svaka čast Guidu Piasevoliju koji je bija puno potega za zaštitu vrsta, a fala i Ivni Bućan i Robertu Crnkoviću, oni su se bili založili, dali su inicijativu pro pantan. Ali vidite šta činu oni koji dođu sa strane, bezveze: ostave škovace, pomokre se i još gore. Ne poštuju ovo misto. A ja ga puno volim, na njemu san odrasta – bilo je sve što nam je Čovjek u bijeloj košulji htio reći o sebi i rezervatu Pantan.

U obližnjoj pekari maštovita naziva "Trogir" gazda je s Kosova, pa mu ne zamjeramo što nije upućen u (počesto komplicirano) hrvatsko-latinsko jezikoslovlje. Zato je djelatnica Mara Vukšić tu.

image
Na fotografiji: Mara Vukšić
Nikola Vilić/Hanza Media

– Ima li to kakve veze s bočatom vodom? Blatom? Močvarom? E, nešto od toga bi trebalo bit! – veselo će Mara, pa nam ponosno pokazuje kruh naziva "Zlatna korica".

– Specijalitet kuće – namiguje gazda.

Kafić nadomak novoizgrađenog Mosta hrvatskih branitelja s autopraonicom žiža je društvenog života na rubu Pantane, popularno okupljalište za ćakulu na brzinu, dok se auto opere. Nakon popodnevnog pižolota kavicom se razbuđivao i Zoran Živković s Čiova, inače prva mandolina u mandolinskom orkestru pri KUD-u Kvadrilja.

– Obrtnik sam, a supruga mi je liječnica, psihijatrica; radi u Našicama trenutno. Ona bi vjerojatno znala značenje toponima, a ja se ne mogu sjetit. Ajme, baš mi je neugodno. Čekajte dok popijem kavu – veli simpatični Živković, nudi i nas.

Stiže konobarica Ana Mihovilović s Klisa. Otamo je došla u Trogir zbog ljepote i ljubavi, živi jušto na Pantani. Ne zna što riječ u sebi krije, ali nije ni važno, smatra; život je tu krasan. Da, to je bitno...

Za pripomoć se javlja Bene Mijalić, četrdesetogodišnji ugostitelj s Pašika i vlasnik "trogirskog bara u Riju". Oženjen je Brazilkom, zna što znači Pantan.

image
Na fotografiji: Bene Mijalić
Nikola Vilić/Hanza Media

– To vam je vezano uz močvarni, blatni predio, a istoimena zona – ali puno veća – postoji u južnom Brazilu, u državi Matto Grosso Do Sul. Točno se zove "Pantanale" i najveća je močvara na svijetu; bio sam tamo – naučio nas je Bene, tihi čovjek naizgled običnog života iz malog kafića kod novog čiovskog mosta.

Damir Šarac: Krivo je... blato!

Jedna od posljednjih dalmatinskih močvara je Pantan(a), nedaleko od Trogira, istočno od Divulja i preostatak je nekadašnje veće močvare, te zakonom zaštićeno gnjezdište ptica. Prvi se put spominje u prvoj polovini 13. stoljeća, kad je knez Domald lišen vlasti i protjeran iz Klisa, a kraljevski namjesnik Poncije de Cruce 1217. je naredio kako mu nitko ne smije pomagati u vezi s mlinicama na Pantani, u kojima je žito mljelo dvanaest mlinskih kolutova. Ispod ceste je malo jezero iz kojeg teče Rika kroz močvarno područje i drevni ribnjak te nakon nekoliko stotina metara završava u moru. Hrvatski naziv je bio Blato, a romanski Pantan, spominje se prvi put 1243. kao Blatta de Pantano, podrijetlom od romanskog naziva "paltan" za blato.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

21. listopad 2020 06:52