Kada je Maria Serkovich davne 1923. godine s obitelji emigrirala iz Pazina u Argentinu za novim životom, ni sanjati nije mogla da će točno sto godina i tri generacije kasnije njezina praunuka napraviti isto, ali u obrnutom smjeru.
Veronica Graciela Galeano i njezin suprug Ricardo prije sedam mjeseci ostavili su život i posao koji su radili u Argentini te u Hrvatskoj odlučili potražiti priliku za novi, bolji život u zemlji njezinih predaka o kojoj su znali tek ponešto kroz obiteljske priče. Trenutno intenzivno uče hrvatski u Centru za strane jezike Sveučilišta u Zadru, žive u studentskom domu, a svakim danom provedenim ovdje, sve su sigurniji u odluku da su dobro odabrali dolaskom u Zadar.
Veronica je 34-godišnjakinja, a Ricardo godinu dana stariji od nje. I on je rođen u Argentini, ali njegovi korjeni su u Turskoj. Nakon pravnog fakulteta, oboje su se bavili odvjetničkim poslom u Formosi, glavnom gradu istoimene provincije na sjeveroistoku zemlje.
- Argentina je prekrasna zemlja, ali isto tako, vrlo kompleksna. To je zemlja stalne nestabilnosti, bilo da govorimo o gospodarskoj i političkoj situaciji, ili samo o sigurnosti, što je u našem slučaju presudilo da odlučimo otići. Nismo željeli zasnovati obitelj u takvoj atmosferi gdje je jedan dan dobro, a onda se preko noći sve promijeni. Vlade se stalno mijenjaju, a svaka nova koja dođe je gora od one prethodne.
Zbog te privredne nestabilnosti, cijene na tržnici preko noći skoče nekoliko puta, to je samo jedna ilustracija kako izgleda svakodnevni život koji je sve teže pratiti. A nema naznaka da će u neko skorije vrijeme biti išta stabilnije, zato nam nije bilo teško ostaviti sve iza sebe i početi iznova u Hrvatskoj - priča Veronica.
I zaista su počeli od nule. Ona je nedavno počela raditi u jednom zadarskom restoranu, a za nekoliko dana će joj se na tom poslu pridružiti i Ricardo. Kako njihove fakultetske diplome ovdje ne vrijede zbog niza razlika u sustavu prava i samog obrazovanja, u turizmu im je bilo najlakše naći posao.
A to im je ujedno i najbolja prilika za naučiti jezik i integrirati se u društvo koje malo poznaju, ali već sada znaju da ima ono što je njima presudno za kvalitetu života. I Veronica i Ricardo odgovaraju iz prve, bez puno razmišljanja.
- Sigurnost. Ovdje smo naučili živjeti na potpuno drugačiji način, mirno i bez stresa koji sa sobom donosi taj strah od nesigurnosti. Da možeš izaći na ulicu bez da ti netko otme mobitel iz ruke, evo samo to. Veronicu su do sada tri puta napali na ulici, opljačkali su nam stan...
Do sada nismo puno putovali po Hrvatskoj, samo po većim gradovima, ali sam taj osjećaj da se možeš sigurno i mirno kretati, nama ulijeva neopisiv osjećaj, iskreno će Ricardo pa opisuje situaciju koja ga je u Hrvatskoj "kupila" na prvu.
- Već prvi dan kad smo došli ovdje, na svečanom otvorenju studentskog doma gdje smo smješteni, nije uopće bilo policije! Bili smo šokirani kako je takvo što uopće moguće. Zapravo, prvu policiju koju smo vidjeli ovdje bilo je tek nakon sedmog dana boravka i to kako šetaju po gradu.
Mlada policajka i njezin krupni kolega koji su nam izgledali tako simpatično. U provinciji gdje smo živjeli, guverner je ujedno i šef policije i na svakom uglu je policija. A sigurnost je nikakva, kaže mladi argentinski odvjetnik koji počinje raditi kao sezonac u zadarskom restoranu. Kaže, nije lako ni svejedno, ali od nekud se mora početi...