Šezdeset je godina prošlo od strašnog potresa koji je 1962. uzdrmao Makarsku rivijeru i Zabiokovlje. Dva vrlo jaka udara dogodila su se u nedjelju 7. siječnja, u 11.03, magnitude 5,9, te u četvrtak 11. siječnja oko 6 sati, jačine 6,1 po Richteru. Potresi su aktivirali lavine stijena s Biokova koje su se obrušile na podbiokovska sela, pričinivši ogromnu štetu. Dvojica muškaraca su poginula, a prema službenom izvješću potres je za sobom ostavio 3256 neupotrebljivih kuća, 14.980 oštećenih kuća, 25 kilometara uništenih cesta te 1343 metra razorene obale. Osim Makarske, velike štete bilo je i u Podgori, Drašnicama, Igranima, Tučepima, Živogošću, Zaostrogu i Gradcu.
Mi smo razgovarali sa svjedocima događaja koji je i danas živ u memoriji Makarana i otkrili "žive" priče ljudi sakrivene iza šokantne statistike. Makarka Marica Bašica dobro se sjeća tih jezivih trenutaka.

- Imala sam 12 godina i bila sam na matineji u kinu. Netom što smo izašli i napravili par koraka do Slavinog dućana (sadašnji Turist biro), počelo je tutnjiti. Od siline podrhtavanja rasprslo se staklo Slavina izloga pa smo bježali prema moru da nam nešto s okolnih kuća ne padne na glavu.
Vidjeli smo kako se Biokovo dimi i praši, nakon čega su se velike kamene gromade kotrljale prema gradu. Otrčala sam u babe na Marinetu jer su svi govorili da je njezina kuća najčvršća u Makarskoj. Baba je već bila vanka, u kući je palo svega nekoliko dasaka, no ni nakon smirivanja tla nitko se nije želio vratiti unutra. Na ormaru se hladila torta koju je baba nekoliko minuta prije potresa izvadila iz pećnice, a koju smo na istom mjestu našli u ožujku kad smo se napokon vratili u kuću. Nazvali smo je Potresna torta, bila je puna klačarde i prašine. Naravno, nismo je jeli.

Gdje ste bili ta dva mjeseca?

- Prvu noć smo prespavali u prostorijama tadašnje milicije, a onda smo otišli u Split. U Makarskoj su ostali samo oni koji su to morali po službenoj dužnosti ili oni koji nisu htjeli ili mogli napustiti grad tako da onaj drugi potres većina lokalnog stanovništva nije osjetila.

Je li vas i danas strah potresa?

- Dakako da me strah! Živjela sam godinama u Americi, te sam doživjela i potres u Kaliforniji 1999. godine, koji je iznosio 7,1 po Richteru. Srušili su se mostovi u San Franciscu, no nije bilo ljudskih žrtava. Taj potres me bacao sa zida na zid, ali nije bilo popratnog zvuka. Potres u Makarskoj je bio gori zbog prigušene tutnjave i straha da ti neki kamen ne padne na glavu. U Americi je građevni materijal uglavnom drvo i oplata, zato i nije bilo ljudskih žrtava - rekla nam je Marica Bašica.

Mare Franković je u vrijeme potresa upravo spremala ručak.

- Bila je nedjelja ujutro i taman sam kuhala juhu. Imala sam 23 godine, udala sam se prije nepuna dva mjeseca, a u kući smo živjeli moj suprug, svekar, svekrva, zaova i ja. Svekrva je pretrpjela moždani udar i bila je nepokretna... Kad je zatreslo, meni se učinilo da potres nije toliko jak, oko 3 po Richteru, mislila sam, a bilo je lijepo vrijeme i većina ljudi je bila izvan kuće, pa se nisam puno uznemirila.
Međutim, u četvrtak oko 6 sati ujutro, moj muž je izlazeći iz kreveta taman spustio noge na pod kad je zatreslo. Znam da smo uprtili svekrvu na leđa i iznijeli je van. Svi su izjurili iz kuća i došli kod nas jer je naša kuća pretrpjela najmanja oštećenja zato što je bila čvrsto građena. Tu noć je dvadesetak mještana spavalo na dekama i sukancima kod nas u prizemlju. Osjećali smo se zaštićeniji u grupi jer bi u slučaju nevolje jedni drugima mogli pomoći.

Nakon četvrtog dana, vidjevši da tlo neprekidno podrhtava, spustili smo se iz Makra do hangara vojske, koji se nalazio poviše kolodvora. Tu smo se hranili, a spavali smo u Ćorinoj baraki, koja se nalazila na mjestu sadašnje kuće Slavka Šiška - prisjeća se Mare Franković.

- Svaki dan smo išli u Makar napojiti i nahraniti stoku jer smo na selu imali mazgu, koze, ovce i kravu... Nismo smjeli ostati bez njih, od toga smo živjeli. Brod "Njegoš" na relaciji Ploče - Makarska - Split evakuirao je lokalno stanovništvo, no zbog nepokretne svekrve koju nije bilo moguće ukrcati na brod, mi smo ostali u Makarskoj.
Tito je došao treći dan nakon potresa, i kad je vidio sela Makar i Kotišinu rekao je da ljudi iz tih mjesta hitno isele, a da će se država pobrinuti za njihov smještaj. Tako je i bilo. Država je osigurala novac, građevni materijal i radnu snagu, odnosno brigadire, a Grad zemlju za gradnju novih kuća. Na Vrpolju i Macelu je bila zemlja Krstulovića koja je nacionalizirana i tu su Pirci i Žarnići sagradili kuće.
Gledam sad šta u Petrinji rade, odnosno ne rade, pogotovo u selima oko Petrinje. Da nema volontera, seljaci iz petrinjskih zaseoka bili bi i gladni i žedni. Puste milijarde su donirane, mogli su dosad obnoviti pola Hrvatske. Kako ih nije sram? - ogorčena je Mare Franković.
- Tad mi je bilo 12 godina i živio sam u Kotezima kraj Vrgorca. Te nedjelje sam bio ministrant u crkvi, a kad je počelo tresti nastao je metež, ljudi su se razbježali van, a svećenik je stao ispod štoka sakristije. Nakon toga su se mještani držali zajedno jer su se osjećali sigurnije u zajednici - veli nam Splićanin Gojko.

Neki su organizirano izbjegli u Sinj, no dosta ih je ostalo u selu. U četvrtak ujutro se podigao neki čudan vjetar, a životinje su se jako uznemirile. Mačke su se rastrčale, kokoši raskokodakale, psi uzlajali i kao da je neki nesvakidašnji nemir obuzeo nebo i zemlju.
Preplašila me je tutnjava kamenih gromada s Matokita, a poslije i strah koji sam vidio kod odraslih jer nitko nije mogao predvidjeti što će biti. Neke kuće su bile razrušene, ali država je sagradila montažne koje su i danas u funkciji, a nalaze se na istoj lokaciji i u njima žive obitelji - kaže nam Gojko, koji priznaje da se i danas plaši potresa.
Čini se da osoba koja je doživjela razorni potres ima traumu za cijeli život. Teško je kad, umjesto očekivane pomoći i empatije, od države dobijete obrazac u kojem vam traže papire o vlasništvu nečeg što više ne postoji. Tužno je što 60 godina poslije živimo u državi u kojoj je važnije to što ne postoji i ono što nemate negoli ljudi koji postoje, a kojima sve što imaju stane u džepove donirane jakne.