StoryEditor
ObalaIŽBENIKA

‘Kući umjetnosti Arsen‘ prvi bi se Arsen narugao

11. listopada 2020. - 18:21
Vojko Bašić/Arhiv/Cropix

Nomen est omen – rekli bi u starom Rimu. A u Šibeniku bi rekli – kako komen!

Jer, ode je moguće i sasvim lako da čitav život provedeš s nekim, a da i ne znaš kako mu je pravo ime, dok ga ne vidiš na šaneti. Samo nadimak!

A Vodičani i za nadimak imaju posebno ime – u njih je to prodivka. I u selu niko nikog i ne zove po imenu, nego samo po prodivku. Koji postane familijaran. Bivša je vodička gradonačelnica samo u Saboru bila Branka Juričev Martinčev, a za selo je bila i ostala Branka Pipićeva. Po obiteljskom nadimku muža joj Rade koji je i ona dobila kad se udala. Još je dobro i prošla!

Jer, da je Radi familijarna prodivka bila jedna druga, vodiška, mogla se zvati i Prčikolac! Pa bi bila Branka Prčikolčeva! E, da, svašta se među tih 1170 prodivaka, koliko ih je dosad zabilježija i skupija Anđelko Peko Španja, more naći.

Više je prodivaka nego Vodičanov danas, jer nije ih malo da ih imaju i – dva. Jednog zovu Pikaso, drugog Šumaher! – Mislite, zato što je lipo crta, ili šta dobro vozi? Ma je, vraga! Bit će prije zato što je on umislija da dobro crta. A ovi Šumaher je s otin šta je vozija završija u prvi kanal ili u draču – veli Peko Španja.

I onda se, usred tog i takvog spadalačkog i rugalačkog mentaliteta, koji nije samo ekskluzivno vodički i šibenski, nego i općedalmatinski – nije li i Hajdukov odlični livi bek Milan Petrović nosio nadimak Rico ne zbog bujne afrikanke, nego zato što je rano oćelavija – dogodi da se novoobnovljeno kino "Odeon" nazove "Kuća umjetnosti Arsen".

Meni je jasno da su u gradskoj javnoj ustanovi "Tvrđava kulture" željeli najbolje, da se i novoj multimedijalnoj dvorani dade na važnosti, i da se istovremeno oda počast umjetniku, ali nekako mi se čini da bi se s takvim imenom bivšeg kina "20. aprila" baš najviše sam Arsen narugao.

– Bogati, postao sam i kuća umjetnosti! On, koji je sam za sebe napisao: "Kad me u vreći s topovskom kuglom/spustite u bezdan, u vodu/nek ne nosi ulica moje ime/dajte ga nekom brodu." Pompozno, suhoparno, hladno, parnasovski visoko, u potpunoj opreci s pjesnikom intime, topline, ljubavi, zavičajnosti, dida i kabana. I s druge strane, s velemajstorom tradicionalnog šibenskog ruganja – kako je to precizno dijagnosticirao Zlatko Gall na predstavljanju knjige "Arsenizmi" Darka Gulina u Šibeniku – koje je kod njega bilo samoobrana.

– Postoje dva Arsena – kazao je tada Gall.

– Jedan je šibenski, pučki, a drugi akademski, umjetnički, onaj kojemu je Zagreb bio mjera i u kojem su ga obožavali.

Zato bih ja, osobno, volio da se ta pompozna "Kuća umjetnosti Arsen", dok je još na vrijeme, preimenuje u intimniju i komorniju, Arsenovu šibensku – "Kuću pokraj mora". Nalazi se baš na samoj rivi, gleda u isti onaj porat u kojem je i njegova Šemprešola iz pisme "Stara cura" čekala svog kapitana, pa može zajedno s njom gledat u vapore, za koje je htio da mu jedan od njih nosi ime.

Tako bi nekadašnje socijalističko kino "20. aprila", koje je kasnije umjesto u "travanj" preimenovano u tranzicijski "Odeon", nosilo naslov Arsenova prvog velikog estradnog hita, sa Splitskog festivala, 1964. godine, a koji se danas ocjenjuje i kao jedan od vrhunaca moderne hrvatske poezije.

Ako već samo to nije multimedijalnost, ne znam što jest. Na koncu, i sam je Šibenik jedna velika Dedićeva "Kuća pored mora", pored one koju je imao – i još uvijek ima – u Zagrebu, ali i u srcima svih onih koji ga i danas slušaju i čitaju. I baš zato, ništa umjetnost, ništa velike riči, ništa mjedeni spomenici. Samo "Kuća pored mora". I svi znaju čija je, i di je...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

13. listopad 2020 18:27