StoryEditor
ObalaNAŠ ŽIVOTI

Kad zasviraju djed, sin i unuk...: upoznajte glazbenu dinastiju Srzić iz Makarske

9. kolovoza 2020. - 22:13
Aleksandar, Luka i Ivan sa svojim instrumentimaIvo Ravlić/HANZA MEDIA

Aleksandar Srzić u glazbi je skoro šest desetljeća; u Makarskoj je taj 73-godišnjak na neki način institucija. Prije pola stoljeća preuzeo je Gradsku glazbu, nesumnjivo je jedan od glavnih dionika Makarskog kulturnog ljeta za što je u ratnim godinama dobio i plaketu, što kao organizator i menadžer, što izvođač, a danas i dalje nastupa u "glazbi" te vodi HKD Napredak čiji je i osnivač.

Sin mu Ivan Srzić nema tanji životopis iako u njemu, jasno, bilježi manje godina staža. No 30 godina sviranja u Gradskoj glazbi ne zvuči baš malo, više zabrinuto no ponosno će Ivan. Svira u Big bandu, Ischariotzskom, s kolegama iz Điger benda surađuje s vokalnom skupinom Tempeta, a 12 godina radi u Glazbenoj školi te je možda najviše posvećen baš pedagoškom radu.

Međutim, Srzić senior alias Aleksa i Srzić junior alias Srza ipak su najponosniji na onoga najmlađega, 12-godišnjeg Ivanova sina Luku koji je možda pokupio sve najbolje i od oca i od djeda i koji u glazbi "pliva" poput ribe u vodi, prirodno, neopterećeno, lako, vješto, bez posebna napora, a opet pasionirano i s očigledno neizmjernim guštom i znatiželjom. Ivan osvaja nagrade, prati trendove, sklada, educira se o jazzu i pritom svojim talentom i lakoćom učenja osvaja najveće svjetske face u jazz kampovima, a 12-godišnjak je za svoje godine iznimno upućen kad se radi o rasvjeti i svemu onom što čini posao tonca.

Tri generacije Srzića, od kojih svaki zaslužuje posebni intervju u lokalnim novinama, okupili smo u prostorijama Gradske glazbe gdje se ovaj djed, sin i unuk i inače okupljaju i pripremaju za nastupe.

Unutra cijela obitelj

- Nekome je to nogomet, a nama glazba. Možemo reći da je cijela obitelj u glazbi; supruga Antonija, sestra Ljerka, njezina kćer Linda... Čak sam i suprugu koja svira flautu upoznao u Gradskoj glazbi, tu se rodila ljubav i tu je glazba rekla ono zadnje i najveće kad se radi o utjecaju na moj život. A da sam odrastao s glazbom i uz glazbu i da me je to jako oblikovalo dovoljno govori to da sam s dvije godine crtao na kartonu klavir i izrezivao ga - kaže Ivan dok se otac Aleksa ubacuje s riječima kako su uvijek u kući imali klavir, i to ne jedan.

- Toliko sam ih spasio od smeća, a u našoj kući na svakom je katu bio po jedan klavir. Ukupno ih je bilo pet - kazuje Aleksandar koji je glazbu otkrio sa sedam godina, svirajući usnu harmoniku i okupljajući svojim svirkama djecu oko sebe. Stariji brat ga je odveo u Gradsku glazbu i Aleksa s osam godina prvi put nastupa za Prvi maj svirajući budnicu. Kasnije svoju ljubav usmjerava na saksofon, završava srednju glazbenu školu u Splitu i 1969. počinje voditi Gradsku glazbu u Makarskoj. Vodio je crkvene zborove, vodi Zbor umirovljenica, a odgojio je ogroman broj glazbara u Gradskoj glazbi Makarske kojoj samo šest godina nedostaje do velikog jubileja od čak dva stoljeća rada!

- Nekome je neprimjereno da ja kao 73-godišnjak sviram s mladima u glazbi, ali meni je to prirodno i veseli me i svirat ću dokle god budem mogao i dok ne budem njima smetao - smije se Aleksa.
Ivan će se sjetiti kako nije uvijek bilo lako živjeti s ocem koji je od jutra do večeri, od glave do pete živio za glazbu, a i za svoj grad, dodat ćemo.

- Nije mi drago sjećati se nekih perioda. Svake bi godine ćaća završio u bolnici zbog upale pluća. Zna mater najbolje kolika su to bila odricanja - sjeća se Ivan.

Posvećen školi

On sam je u Gradsku glazbu "uletio" s deset godina. U Makarskoj je završio osnovnu glazbenu školu, srednju glazbenu pohađao u Splitu, gdje je završio klarinet, te kasnije upisuje glazbenu teoriju i nakon diplome se zapošljava u Glazbenoj školi. Svirao je Ivan i u Dudlašima, te u više bendova kroz srednju školu, a sad je najviše posvećen školi.

- Nekom je to posao, nekome hobi, meni i jedno i drugo, i kad odem na posao, i na gaži, i kad slušam glazbu, i kad sviram bas gitaru, i kad pišem note...

Uz dužno poštovanje Srzićima seniorima, simpatični Luka okupirao je najviše naše pažnje zato jer se očito radi o wunderkindu s iznimnom glazbenom inteligencijom. Ne jer su nam to rekli suzdržani otac i nešto manje suzdržani djed nego zato jer Lukini interesi i uspjesi govore dovoljno. Ponešto i sjaj u oku, primjetan kod umjetnika koji ne mogu živjeti ako se ne izražavaju svojim "medijem", a što se više izražavaju, to je iskra snažnija.

- Ivan je na udaraljkama završio zapravo pukom slučajnošću, no na koncu se to pokazalo njegovim instrumentom - prisjeća se otac Ivan trenutka kad su udaraljke, točnije, bubnjevi, ušli u Lukin život.
Danas Luka poput djeteta u trgovini slatkišima ne zna što bi odabrao; u glazbi ima širok raspon interesa, ne samo glede žanrova nego i tehnički.

- Sviđa mi se sve oko informatike. Što bih radio? Ne znam, kad bih spojio informatiku i struju, možda bih bio tonac, ali bitno mi je da budem u muzici - odgovara Luka na pitanje o tome kako bi spojio te svoje interese u jedno zanimanje.

S deset je godina slušao pjesme i sam bilježio note.

- Valjda jer ima mota za glazbu, a i zna se služiti modernim tehnologijama. Uvijek ide sa mnom, a prvi susreti s glazbom bili su mu kroz nastupe Big benda. Na neki je način i pridruženi član Ischariotzckog. Da je stariji, bio bi u bendu. Nije da ga vučem, nego on sam ide sa mnom. Sad smo bili u Grožnjanu u Jazz kampu, nakon dva dana pitam Austrijanca koji mu je bio mentor kakav je, on će da na tako nešto nije naletio. Da kad ću mu Luku dovesti u Graz. Luka je gore bez pogovora svirao po sedam sati, a i za odraslog je to puno - kazuje Ivan.

Lakoća pobjeđivanja

Da djed Aleksa nije spomenuo kako je lani osvojio prvo mjesto u veslanju u Splitu, nakon što smo pitali Luku ima li vremena za hobije, 12-godišnjak se toga uopće ne bi sjetio.

- Ma nije mi teško spojiti to dvoje - skromno će Luka, kao da se radi o nečemu samorazumljivom.
Kako smo rekli, njegove glazbene preferencije su široke. Od klasike do jazza. Kao i svi klinci u tim godinama, voli i Vojka V. Jazz je za 12-godišnjaka vrlo neobičan izbor, a s time se slaže i tata....

- Lani je bio u Jazz kampu, ostavili smo ga supruga i ja samoga jer smo imali posla. Kad je ona shvatila da smo ga zaista ostavili na tjedan dana, uhvatila ju je panika, i htjela se skoro vratiti natrag po njega, ali on se super snašao. Upoznao se i slikao s creme de la creme svjetskih jazzista. Rekli su mi; ovdje ga svi znaju, pojava je, ne brini se za njega. Rekli su mi i da je najmlađi sudionik kampa ikad - veli Ivan.

Luki nitko nije falio, a smetalo mu je jedino što ga je mama (ko mama!) zivkala. S lakoćom osvaja i nagrade. Lani je bio na natjecanju udaraljkaša u Sisku, otac Ivan ga je odveo eto tako, da vide što se tu događa, Luka se pripremao niti mjesec dana i voila, prva nagrada otišla 12-godišnjem Makaraninu u ruke!

Da su trojica Srzića u bendu, zna se tko bi što svirao. Bio bi to mali jazz trio u kojem bi djed svirao klavir, sin bass gitaru, a unuk bubnjeve. Repertoar?

- Hotelske terase - kratko i jasno će Ivan.

Posao na terasama

Posla na hotelskim terasama ove je godine, jasno, daleko manje. Dobra je stvar, vele Srzići, da je Grad Makarska dao u sušnoj 2020. godini primat ipak lokalnim izvođačima.

- Ma bilo je te prakse i to sada, ali ne ovoliko i ne na ovaj način. Mi tu živimo i možemo dati daleko više ovom gradu, kao profesionalci koji traže neusporedivo manje negoli netko tko dolazi sa strane. No biti prorok u vlastitom selu je jako teško.

Nemam ja ništa protiv da nam dolaze glazbenici sa svih strana Hrvatske, ali ljetos se pokazalo da ne mora biti baš tako i da je opet dobro. Ne možemo možda sve pokriti, i neka kvalitete odakle god bila, ali ne treba ni da nam dolazi sve i svašta. A kod nas se nažalost plaća samo cement, dok je kultura uvijek u pozadini. Sad s koronom još i više - ističe Ivan koji kaže da mu je kao i ocu satisfakcija u tome da si nešto dao, naučio i podučio drugoga.

- Uvijek se ima što učiti. Sad kad sam bio na Jazz kampu u Grožnjanu vidio sam da ne znam ništa. A mislio sam da nešto znam. U tome je poanta, upravo u tom napretku - zaključuje Ivan.

Tko je među Srzićima zadužen za red, rad i disciplinu, pitamo Luku. Ivan je Luki pitanje preformulirao u: tko je najvećii tiranin, procijedivši u šali kako će doma popričati o odgovoru.

- Dide uvijek govori zašto ne idem na probe, tata dođe kad može, a ja... Ja idem kad moram - diplomatski će Luka koji očito sve vezano za glazbu radi zato jer - nema izbora. No ne zbog oca ili djeda nego zbog - sebe. Tako je to u ljubavi, a tri generacije Srzića toliko tu glazbu žive da ljubav prema njoj čak drže bespredmetnom za posebno spominjati.

Makarska grad saksofonista

Glazbenicima je to poznato, no široj publici baš i ne: Makarska je grad vrsnih saksofonista. Osim Ivana i Aleksandra imamo jednog Dražena Bogdanovića, saksofonista par exellence, imamo Berta Josipovića, Marina Klarića...

- U Splitu ne možeš naći saksofonista osim Marina Klarića. On je taj koji radi posao. Ako ne može, zovne mene. A Dražen je, kaže, svoje odradio. Iako kao jedno ime u Hrvatskoj i dalje vježba toliko koliko i brojni đaci neće vježbati - tumači Ivan Srzić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

29. rujan 2020 20:35