Tvrtka "UTD Ragusa" potpisala je ugovor o kupoprodaji dionica od dioničara.
To je temelj kako bismo se mogli zadužiti, pregovaramo s bankama i vjerujem da ćemo dobiti povoljne uvjete i prezentirati ih Gradskom vijeću. Do 31. ožujka trebamo osigurati kreditna sredstva i vjerujem kako ćemo do tada sve riješiti.
Dobro da je riješeno pitanje "Luke Dubrovnik" jer to je povezano područje u TUP-om. Siguran sam za buduće generacije naših sugrađana da se tamo mogu događati sjajne stvari. Tamo će biti komercijalni najmovi – poručio je Mato Franković (HDZ), dubrovački gradonačelnik.
Njegova najava stiže nakon nedavnog potpisivanja ugovora za otkup dionica Tvornice ugljenografitnih i elektrokontaktnih proizvoda (TUP) i poslovnih udjela poduzeća "Elektrocarbon ESOP" od strane "UTD Raguse". To je zadnji čin za tvrtku koja je u Dubrovniku poslovala gotovo punih sedam desetljeća i kraj klasične industrijske ere na jugu Hrvatske, čiji je TUP bio predstavnik.
Početkom ove godine Grad Dubrovnik ponudio je 10,2 milijuna eura za kupnju tvornice koja je pogon zatvorila 22. prosinca 2021. Nešto prije toga u dijelu kompleksa otvoren je Muzej crvene povijesti, a za njim je zaživjela i kreativna urbana četvrt Gruža.
Unatoč problemima s likvidnošću i kašnjenju plaća, TUP je dvaput izbjegao stečaj, kao i otkaze radnicima. Dugogodišnji predsjednik Nadzornog odbora Denis Dežulović naglašava kako su uspjeli sva dugovanja svesti na nulu i "Ragusi" ostaviti čistu situaciju:
– Mi iz Uprave smo znanjem i iskustvom još na raspolaganju novom vlasniku, kojeg čeka dosta posla s ekološkim sređivanjem ostataka proizvodnje, sirovina i repromaterijala. Uz ogromni financijski ulog i trud zaposlenika, većina tih problema je već riješena.
Prvi čovjek TUP-a Luka Majić podsjeća da je odvajanjem od "Croatia baterija" i dolaskom grupe stručnjaka iz Zagreba, tvornica osnovana 1953. godine. Uzlazna faza poslovanja trajala je sve do 1987. godine, kad su imali rekordnih 670 radnika:
– Slijedi smanjenje zaposlenika, posebno u Domovinskom ratu, kad je TUP imao značajnu ulogu. Od monopolista, tvrtka tijekom devedesetih godina nailazi na probleme snalaženja na tržištu: raspad bivše Jugoslavije značio je gubitak brojnih kupaca i u Hrvatskoj gdje su ugašene željezare i brodogradilišta.
Ipak, TUP se uspijeva probiti u Švedsku, Francusku, Slovačku i Južnu Koreju, zadržati Jordan... Naš proizvod je tražen i kvalitetan, ali je lokacija u Gružu neadekvatna za pogon. Znali smo da ovdje nema nastavka proizvodnje i željeli smo se preseliti u industrijsku zonu Komolac. Da nismo u Dubrovniku, nastavili bismo proizvoditi unatoč već zastarjeloj tehnologiji.
Kad je Gradsko vijeće 2012. ukinulo zonu, onemogućen nam je prelazak u Knežicu, a zbog specifičnosti proizvodnje ugljenografita i ulaska u EU morali smo zadovoljiti niz ekoloških normi. Dozvole dobivene do 2021. morali smo iznova ishoditi. Uz problem lokacije, nismo mogli naći tokare, bravare i električare: zadnji su tokari i metaloglodači u Dubrovniku školovani 1997. godine, ali smo tehnički kadar prije najviše popunjavali iz BiH.
Uvijek smo imali vrhunski kadar, prije rata mogli smo birati koga hoćemo i tražiti, primjerice, pet tokara te selekcijom izabrati dvojicu. Danas je teško naći i jednog jedinog. A zadnje desetljeće proizvodnju smo izvlačili ugovorima o djelu s mlađim umirovljenicima, dok gubitak prihoda i manjak zaposlenika nadoknađujemo prihodima od najamnine, zbog koje smo uložili veliki napor i novac u pripremu prostora.
Doznali smo da je TUP od najamnine primao oko 50 tisuća eura mjesečno, što će do početka radova kupcu pomoći u povratu kredita. Inače, tvornica je 2003. privatizaciju odradila prema modelu radničkog dioničarstva, što joj je omogućilo opstanak, ali je Upravi stvaralo teškoće pri upravljanju.
I dalje proizvodeći četkice za velike i male strojeve, izolatore, držače, uzemljivače i klizna kola za naručitelje kao što su "Hrvatske željeznice" "Končar", zagrebački ZET, sarajevski tramvaj..., TUP nije davao otkaze. Trudili su se da što više radnika ode u mirovinu uz zadovoljavajuću otpremninu. No na koncu je od nekoć velike tvornice ostalo samo 27 djelatnika, od kojih nam je jedan rekao:
No, ostalo je samo 27 radnika od kojih nam je jedan rekao:
- Mi smo posljednjih "27 samuraja" i uz naknade za dionice čekaju nas pristojne otpremnine od 60 do 120 tisuća kuna. A dogovor je da otkazi slijede 15 dana nakon prodaje dionica. Bit će nam plaćen i otkazni rok od četiri mjeseca.
Za prodaju 9400 kvadrata u Gružu i 17.300 u Knežici dio dioničara se zalagao ranije, a dio je bio za kasniju prodaju. Ipak, Skupština dioničara je 12. siječnja jednoglasno prihvatila ponudu gradske tvrtke. Pojedinačni se ugovori s vlasnicima dionica potpisuju u veljači, a isplata dioničarima slijedi osam dana od osiguranja novca, pri čemu je "Ragusa" dužna u roku dvije godine svima otkupiti sve udjele pod istim uvjetima