StoryEditorOCM
Obalasložno protiv neprijatelja

Jadran je pred invazijom: u Stonu se udomaćio plavi rak, predatorska vrsta koja je došla iz Amerike. Brzo se razmnožava, a istrijebit ćemo ga- poparom i brodetom!

Piše Damir Tolj
4. rujna 2021. - 20:53

Govore da se plavi rak raširija i oko Stona. Da je zajeban za poludit. Doša iz Amerike. Kauboj! Evo i nas doli, pošli ga obać. Čujemo i da je delicija u sebe doma. Ajde, kad ti život pruži limun, napravi limunadu.

– Evo mi mali kaziva: "Tata, oni Kinezi s mosta tri burse rakova nahvatali! Svi sretni, tuku se nogama u guzicu!" Znaju oni za raka, to je njima delicija – govori nan Vlatko Cvjetanović čisteć inćune, marinirat će ih za obid.

– Jedno kliješto mu slomiš i onda ti se on presvlači, baci onaj stari oklop i metne novi, pa je mekan i samo ga baciš na gril. Tako rade Amerikanci – viče Vlatkov brat Ivica, a svi ga zovu Hugo.

Čovik je ribar, zna sve o raku. Kaže, valja pazit kad ga vataš, lako se zajebat. Pođu mu ljudi rukon za zadnje noge, ko što vataju domaće rakove, al ovaj plave krvi zavrati onaj krak sebi priko leđa i gotov si:

– Jes, vjeruj mi, prst će ti otkinut, da vidiš kolka su mu kliješta!

Veli Hugo da je plavi rak super ješka za u vršu. Riba ga jede, al ni on dužan ne ostaje. Na primjer, strijelka cipolu odgrize rep i on pluta, a ovaj rak ga ugleda, dopliva i reže kliještima. Beštija!

Ješka za hobotnice

Može poslužit i ko ješka za hobotnice. Slomiš mu klišta, privežeš ga tunjon s komadon olova i baciš u more. Zapne li tunja u kakvoj groti ili škrapi pod moren, samo je popustiš, nikako je ne zatezat, i živ svezani rak otkači najlon.

– A u vrši kosmeč i plavi rak kad se nađu, svaki bježi u svoju ćošu. Volka zdrobi! Pravi terminator, sve uništava. Zajeban je vrlo – slažu se braća Cvjetanović, pa nas šalju doli prema solani i Velikome moru. Govore, tamo pokraj propusta koji vodi more do slanih bazena, di su velike pličine obrasle travon, tamo da ih ima koliko voliš. Uskin puton teško se mimoilazimo s kamionima s gradilišta stonske obilaznice. Tamo pokraj Broca kopaju tunele i pravit će most između njih.

Ide lik na bicikli: gol do pasa, na glavi maskirni šešir. Isprid i iza njega strše pet metara duge osti. Vata čovik brancine. Lubine, rekli bi mi u Splitu.

– Dobije li rak ostima po kostima?

– Ha-ha-ha… Raka love špurtilon.

Miho Škurla je vinar. Dugo je radija u Zagrebu pa se jednon odlučija vratit doma u Broce i otvorit vinski podrum. Sad vidi da se nije privarija: živi na zraku i domaćoj spizi, a radi šta voli. Govori za raka:

– Ja sam ga možda među prvima i vidio, ima tome i godina, možda dvadesetak. U to vrijeme bio je tek pokoji, odnijeli ga mi u dubrovački Institut. Tada je još bio sav plav, ne samo kliješta i peraje. Sad se već prilagodio, vidiš kako je smeđ po tijelu.

Evo nas u plićaku s Mihom. Čuvamo noge da mu naši prsti ne budu ko ćevapi posluženi u šlapama. Raku, ne Mihu!

– Eno ga, vidi kako je digo zadnje noge, ove peraje, i kako maše. Vidi kako plavičasto trepere mu peraje. E, tako privlači ove ribice, pa ih hvata kliještima.

– Ne moš virovat! A je li ukusan?

– Meni je bolji od jastoga! Jastog je mrvu gumenkast, a ovaj "amerikanac" je mekši, ima vlaknasto meso, ukusniji je. Ime mu je atlantski plavi rak, brz ko strijela i sve mu ovde odgovara: nema neprijatelja, dosta je sitne ribe po plićaku, krije se u travi, vreba i lovi. Može imat i preko pola kile.

Izvadija je Miho jednoga. Nije tuka ostima. Kaže, ne bi bilo fer. Izbacija ga na kraj pomažuć se komadon daske. Inače ga ljudi love noću, triba i svića. Danju vas isti čas registrira i biži u gustiš:

– Slušaj kako se glasa…

– Čekaj, čekaj da prođe kamion… Bogami, pucketa!

– Ko da svira kastanjete!

– Je, je, taman bi moga u ritam sekciji odsvirat Arsenova "Amiga" negdi na plaži u večeri blage, ha-ha-ha...

Napadaju jedni druge

Govori Miho da je raka teško održat živoga, a napadaju i jedni druge, šta malo otežava posal restoraterima. Ali može ga se digod nać u ponudi.

– Delicija je, ćućate ga, zezate se i močite kruh, ko sa škampima.

– I šta ćemo s njin, širi se ko zaraza?

– Čovik sve uništi, pa može i njega! Izjest ćemo ga, nema nan druge nego žrtvovat se – ima Miho rješenje.

Pametna čovika najbolje je poslušat! Sve smo brzo i lako dogovorili: ima Ante Mlinarić, popularni Sorgo, čovik koji rakove lovi. Donija je cili naramak, pa ćemo u Sorga u restoranu sve spremit i provat toga predatora.

Čujemo da se rak razmnožija u takozvanon Velikome moru, u Stonskome zaljevu, južno od mista, a na sjeveru, u Malostonskome zaljevu ili u Malome moru, da ga još nema. Možda di koji. Oće ljudi reć da malostonskin školjkarima glave još uvik više razbijaju gladne ovrate, odnosno nasrtljive komarče, nego plavi rak.

– To je predatorska vrsta pa može predstavljat prijetnju autohtonoj fauni. Preživljava ekstremne uvjete, niski i visoki salinitet, velike oscilacije temperature, a voli i bočatu vodu. Brzo se razmnožava. Domovina mu je Atlantski ocean i Meksički zaljev. Zanimljivo, to je rak plivač, za razliku od domaćih, koji samo hodaju unazad. Amerikanci ga odmah skuže pa se čude otkud ga na ovim našim stranama – govori nan Tena Tarnai.

Cura je iz Belog Manastira. Iz Baranje. Živi u Stonu, radi u Dubrovniku. Obiteljska je prijateljica sa Sorgovin Mlinarićima. Davno je došla radit u sezoni, još ka studentica. Pa ostala. Već 12 godina je na Pelješcu. Završila je prehrambenu tehnologiju u Osijeku, pa magistrirala nutricionizam, a sad je doktorandica nutricionizma i znanosti o hrani dubrovačke Opće bolnice i zagrebačkog Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta. U Gradu u bolnici radi ko dijetetičarka. Putuje svaki dan iz Stona na posal. A doktorirat će na čuvenoj pelješkoj deliciji.

– Opa, kulenova seka doktorica stonske kamenice, je l to golemo!

– Ha-ha-ha...

Uglavnon, zaključak je jednostavan kad govorimo o kaubojski nastrojenome raku, a već smo i rekli kad ti život pruži limun, napravi limunadu!

– Jes on prijetnja, al može obogatit gastronomsku ponudu! Domaći svijet još malo zazire, ne vjeruje niko nikom. Ti to trebaš častit, nosat, davat i objašnjavat dok ljudi prihvate nešto novo – ubacuje se Sorgo.

Riceta nije komplicirana, sve će van objasnit Mlinarić:

– Ja ga godinama iman u ponudi. Najviše u popari, brodetu ili u mješavini sa školjkama. Danas ćemo spremit poparu Sorgo s plavim rakom, kakvu sam nekidan poslužio i Jordanu...

– Čekaj, čekaj, misliš Air Jordanu, košarkašu?!

– Jes! Jordanu. Došo neku večer taksijem iz Dubrovnika, nismo ni znali. Dao 500 dolara bakšiša konobarici.

– Sorgo, teški si as, ha-ha-ha!

Cvijet soli

Evo ricete:

– U poparu ide grdobina, brancin, škrpina, škampi, kozice, plavi rakovi i tri, četri mušule…

– Bogati, da u to ubaciš i komad drva, valjalo bi, kamoli plavoga raka!

– Jes, jes, al ne prekidaj ricetu. Dalje ide maslinovo ulje, patate na ploške, dvije, tri pomadore, isto na ploške, malo česna, petrusina, bibera i soka od cijeđenog domaćeg limuna. Sve kuhamo u vrhunskom pošipu i posolimo stonskim cvijetom soli...

– Top!

– Dalje: u širokoj teći šufigat luk do zlatne boje, pa dodat patate i miješat. Onda pomadore, pa pošip da ih prekrije. Kad se zgusne, dodat ribu, rakove i školjke. Preliti mješavinom vode i pošipa, prst preko ribe. Lagano kuhat 45 minuta. Pospi petrusinom i česnom, zalij uljem. Još malo bibera i cvijeta soli i uživamo!

Došla je teća, a iz nje nan mirisi nadimaju nosnice. Usta čine vodu, kamenja bi čovik žvaka. Plavi rak je pocrvenija u popari. U prvi tren komentara ne fali:

– Mmmm, kumpiri se tope...

S nama je i Ivan Vukić, oženija se davno u Stonu, živi u Rijeci. Davne 1964. godine probija je Jadransku magistralu od Neuma do Dola:

– Ja sam spojio Ston sa svijetom, pa me primaju ko svoga, a još im dođem i zet... Juha je savršena!

– Istina, taman tija kazat...

– Evo kliješta za raka. Vidi ovako, kliještima mu oklop skidaš i vadiš meso prstima...

– Slatko je, mekano, žućkasto...

– Da vidiš kakav šug dava jelu, to je ono nešto...

Onda jedno vrime niko više nije govorija ništa. Nismo imali kad. Samo smo močili, ćućali, srkali. Prsti se lipe, ostaju otisci na čašama, u toću je svak do lakata. Lomimo kozice, čistimo škampe, grdobina se ne raspada, brancin nježniji od pamuka. Pucaju leđa plavoga raka. Tostirani kruh hrska.

Naletija je i novinar Davor Krile. Da neće pjat, obidva je u matere. Ajde, mašija se isto, ko će odbit poparu. Čuja je i on za Jordana u Sorga. Domaći Mlinarića zovu Čaška, ovako nekako. Sorgo cvita i prepričava sve:

– Evo, nazdravlja je Jordan baš iz ove čaše!

– Ha-ha-ha...

– A kakav je tek bio Ston onih godina: ples, kino, glazbeni sastav. Nedjeljom kad je bila šetnja, ko da si na Stradunu. Ston je bio glavno mjesto u krugu od Dubrovnika do Orebića i Ploča. Neuma nije bilo, samo dječje odmaralište tuzlanske solane. Da su mi davali kartu za London ili Pariz, ja iz Stona ne bi išao – viče Vukić.

Globalne stvari

– Jedan moj prijatelj, Andro Bubić, hoda ovako naprijed-nazad, drži onu cigaru u ustima i govori mi: "Ćale, ne bi dao ovu placu za sve pare ovog svijeta!" Super je bila sezona, nismo sve ni stigli. Fali radne snage... A sezona bi mogla bit cijelu godinu! Nego su ljudi malo uspavani. Zaradi se koja tisuća eura i već su oni nama dopizdili. Gosti. Pa govorimo: "Ajte više ća kući!" – kaže Sorgo.

Ugostitelj je 40 godina, s pokojnin ćaćon prodava je kamenice u Dubrovniku još ko dite. Kaže, triba imat i priču, priča prodaje sve drugo.

– Kamenice i stonske zidine baš nitko od gostiju ne preskače, to su globalno poznate stvari. Tu možemo i raka uglazbiti – veli Tena.

Sile su k nama malo počinit i kuvarice.

– Opasan je, posebno ako napadne malostonske školjkare – vrti glavon Sanja Mlinarić.

– Napada ribu u vitrinama – dobacuje Snježana Tarnai.

Ispočetka u Sorga nisu znali šta bi s rakon. Donosija in ga neki momak, pa su ga Mlinarići stavljali u rashladnu vitrinu s oboriton ribon, da sve lipše figura:

– On poče onim kliještima rezat onu ribu, još će nam štetu učinit! – smije se osoblje.

– Jbg, treba ih što više jest! Treba pojačanje zvat, konjicu! – viče Sorgo.

– Jedino ga izjest svega, inače će nas o jadu zabavit. Ne možeš mu ništa drugo, mustra je to – slaže se kuvarica Sanja.

– Ha-ha-ha, onda bi nan slogan moga bit: "Raka plave krvi smazali smo prvi!"

Evo što o raku kaže stručnjak prof. dr. Alen Soldo sa Sveučilišnog odjela za studije mora Sveučilišta u Splitu:


– Plavi rak je doseljenik koji ne pripada "starim" stanovnicima Jadrana. Prvi put pojavio se u istočnom Jadranu, na području ušća Neretve, početkom 21. stoljeća, iako postoje neki podaci iz venecijanskih laguna još od sredine prošlog stoljeća. Od tada je već stvorio pravu populaciju u tom kraju, a nerijetko se nađe i u drugim područjima srednjeg i južnog Jadrana. Najčešći je oko ušća rijeka, očito mu odgovara bočata voda. Na sjeveru je zasad vrlo rijedak.

Prava postojbina su mu američke obale zapadnog Atlantika, od Nove Škotske do Argentine. U SAD-u je toliko važan da ga je država Maryland proglasila državnim rakom, zbog njegove velike vrijednosti za lokalnu ekonomiju. I ostale države u susjedstvu također imaju veliku korist od iskorištavanja ovog raka, te se ukupna vrijednost ulova mjeri u stotinama milijuna dolara.

Lovi se specijalnim mrežama i povrazima u plitkim vodama, ali je i čest prilov vrša. Podaci iz zaljeva Chesapeake, gdje se najviše lovi, ukazuju na to da populacija stalno doživljava fluktuacije zbog ribolova, ali i zbog uvjeta okoliša. Tako se godišnji ulov zna kretati od 28.000 do 52.000 tona. Za usporedbu, današnji ulov jastoga kod nas je manji od 10 tona godišnje. Zbog tako velikih fluktuacija, koje imaju golem utjecaj na lokalnu ekonomiju, ribolov plavog raka godinama je pod striktnim režimom gospodarenja.

Ne zna se točno kako je došao do Europe i Sredozemlja, ali pretpostavlja se da su za to odgovorne balastne vode brodova. Iako je ubrojen u 100 najopasnijih invazivnih vrsta Sredozemlja, njegov pravi utjecaj na autohtoni ekosustav još nije razjašnjen. Uglavnom obitava na muljevitim i pjeskovitim dnima. Može narasti do 27 centimetara širine oklopa i do jednog kilograma težine, a životni mu je vijek do četiri godine.

Ženke i mužjaci razlikuju se, tako da ih je lako prepoznati po različitoj obojenosti te širini repnog dijela. Kad se već spominju ženke, napomenimo i da je posljednjih desetljeća zabilježen poseban problem jer se ustanovilo da je broj mrijesnih ženki u tom razdoblju smanjen za 84 posto, što se danas i smatra glavnom preprekom za racionalno gospodarenje tom vrstom.

Inače, ne da je jestiv, nego se ovaj rak smatra specijalitetom, tako da je preporuka: ako ga ulovite, ni slučajno ga ne bacajte, nego ga pripremite na jedan od naših poznatih načina, čime ćete sljubili dalmatinske recepte i američku sirovinu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
28. studeni 2022 15:12