StoryEditor
ObalaUVIK KONTRA

Damir Šarac: Split, Kaštila i Solin su mučali ka kurbe gledajući kako malešni Vranjic krepaje u mukama. A šporkavanje nije završeno, ni na pet minuti

20. studenog 2020. - 12:00
Paun Paunović/Cropix

U Vranjicu, mistu koje oće živit, i jučer je osvanulo šporko, masno more. A nema par dana da su velikin demonštracjunon poslali kvragu sve koji in oko njihova nekoć prilipoga mista, pravoga bisera Mediterana, zagađuju život.

A Vranjic je naš zajednički dijamant kojega bi tribali čuvat ka kap čiste vode na dlanu. Vranjic je i solinski i splitski i kaštelanski kad se triba pofalit, ali kad in turamo svoje škovace, onda je pripušten sam sebi.

A šta smo tome Vranjicu učinili kroz zadnjih sto godin, znat ćemo kad vidimo koju slikarsku vedutu ili staru fotografiju iz vrimena prije Drugoga rata. Ne moreš se nagledat te lipote, jedan plitki škojić, na njemu kruna kamenih kuća, s kampanelon, sve spojeno prevlakon s kopnon, okolo njega čisto more u najlipšemu jadranskome zaljevu...

A onda apokalipsa

Onda je počela apokalipsa: iz godine u godinu Vranjic su okruživale cementare, željezara, škverovi, klaonice, fabrika plastike i za kraj, ka šlag na otrovnoj torti, proizvodnja najstrašnijega među otrovima – azbesta. Još da smo znali upravit s tin azbeston, da se poštovala kakva regula.

Dok je zapadni svit zatvara opasne tvornice kancerogenoga praška, u nas su se s njin posipale jelke za Novu godinu umisto umitnoga sniga, terniton su se pokrivali dičji vrtići, a azbestnoga praha bilo je na sve strane. Tone, deseci tona. A samo jedna jedina čestica kad se zabije u pluća može izazvat neizlječivu bolest koja vodi u rak i smrt!

Cila ova država tribala se izvinit tin nesritnin ljudima koji su obolijevali i umirali leva-leva, a nije se smilo reć od čega. Godinama. Ucjenjivali su ih egzistencijon ako se tvornica zatvori; ako nećete radit s azbeston, dica van neće imat šta jist! Di će in duša?!

Pa su se i vranjički očajnici borili da in se ne zatvori tvornica koja nosi smrt. U poganome su kolu morali balat. Kad je napokon zatvorena, napravljena je prasaška sanacija, milijuni para su pokradeni, a azbest je transportiran tako da se rasuja i tamo di ga nije bilo. Obeštećenje je dobija samo jedan dil teško bolesnih...

Ma bolje se toga i ne sićat, velika je to sramota cile ove države. A Split, Kaštila i Solin su mučali ka kurbe gledajući kako malešni Vranjic krepaje u mukama.

Nekako je prošlo i to, azbesta još ima na sve strane, ali naučili smo se živit s njin.

Ma šporkavanje Vranjica nije završeno, ni na pet minuti. Pravili smo se da je sve u radu, počeli su se mištani i kupat na onoj divnoj plažici sa sjeverne strane mista. More se razbistrilo, riba se vratila, živa je potonila na dno...

Ali u zadnju godinu i po sve se opet pogoršalo: kažu Vranjičani kako se na dnu oko mista stvorilo više od metra i po škovaca, piture, gume, pjeskari se i brusi, curi nafta, zadnji put u deveti misec bila je golema maća po moru. Sad opet.

Dosta je vidit kako izgleda ta cila obala salonitanskoga zaljeva – i splitska i solinska i kaštelanska – sve je pokriveno škovacama, šuton, ruzinavin latama, karanpanama, plastikon, kartušinon. Zaraslo u korov. Pa iole kulturnoga čovika bilo bi sram u kakvome smetlištu živi i kakvin ambijenton prolaze svi koji sliću u ovi dil Mediterana o kojemu infišajemo kako je nešto čudesan. Je bija, ali sad izgleda ka najšporkiji kondut.

Vranjičani i Kaštelani su načisto ispalili kad su čuli za plan koncesionara Sjeverne luke, privatne firme "Luka", koja onde želi gradit – naftne terminale. Još to! Tankeri bi za vanjsko tržište dovozili još nafte i skladištili bi još pedeset iljada tona!

Pa ko ne bi puka. U obližnjemu Vranjičkome blatu već su Inini terminali kojima se opskrbljuje ovo područje. Ajde, možemo reć za naše je potribe, nemoš nažalost od te nafturine uteć. Ali sad bi in se tribalo još dokrcat opasnoga zagađivača samo za pritovar.

Ne triba bit posebno pametan; ako se u Kaštelanski zaljev izlije samo par stotina litri nafte, sutra ili za deset godin, može se reć – adio more i adio živote.

Vranjic kao zahodska školjka

I mada se čuje kako je inicijativa o novome naftnome terminalu dobila neku potporu iz Zagreba, s više instance, puno je pravo stanovnika da kažu: Dosta je više! Njima je sve isto je li Omišalj, Ploče ili je Kaštelanski zaljev, ali nama nije. Potrovat će nas ka pantagane, ljudi moji.

Dovoljno je pročitat službenu procjenu opasnosti za postojeće terminale u Vranjičkome blatu i u Svetome Kaju; u slučaju katastrofe, za koju je doduše vjerojatnost malešna, izginulo bi 1220 ljudi! A di je još i šporkica!

Dobro je da su se Vranjičani u subotu digli, to je jedan od načina da se za nešto izboriš, jer budeš li čeka "više instance", loše ćeš proć. Dobro je da se demonstrantima pridružija i ravnatelj Lučke uprave Vice Mihanović, jer baš je ta tvrtka "Luci" dala koncesiju nad Sjevernon lukon i triba vidit uliza li transport i skladištenje pedeset iljada tona nafte u koncesijske uvjete ili je to nešto drugo, značajna izmjena prvobitne namjene luke i ugovora. Jer, složit će se i majmuni na grani; nije isto krca li se u onome bazenčiću nafta ili banane...

Vranjičane i Kaštelane primija je splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara, da in je potporu i pozva Državni inspektorat i Lučku upravu na reakciju.

Mištani su zasad uspili probudit uspavanu javnost i politiku koja je u prošlosti bila malo zainteresirana za ono šta bacaju iza leđa, a zbog čega se Vranjic pritvorija u otočić usrid zahodske školjke Solina, Kaštela i Splita. Samo bi potegli vodu i ne bi ih bilo briga di će smradežina završit. Ta vrimena tribala bi zauvik proć.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

24. studeni 2020 12:20