Dubrovnik 6. lipnja obilježava 20 godina od posjeta pape Ivana Pavla II Dubrovniku. Što ta obljetnica znači za vas i vašu obitelj?
Kako to sažeti u nekoliko riječi... Nezaboravno, nešto što je obilježilo život cijele naše obitelji. Biti u blizini Svetoga Oca Ivana Pavla II, prinijeti dar papi koji je toliko učinio za čovjeka i našu Hrvatsku u teškim vremenima, to je nešto što se ne zaboravlja i čega se rado prisjećamo.
Vrijedno je podsjetiti se na papine poruke upućene hrvatskom narodu. A na osobnoj razini pogledati fotografije iz tog vremena, vidjeti djecu... Martina s osam godina, Tihana sedam, Ante dvije, Hrvoje osam mjeseci te ih pogledati danas s plus 20, emocije odmah prorade.
Kako je došlo do toga da upravo Vaša obitelj bude odabrana za prinos darova Svetom Ocu?
Mnoge dubrovačke obitelji zasluživale su tu čast kao i mi. Međutim, poklopile su se neke okolnosti i izbor je pao na nas. Vijest smo primili s iznenađenjem i oduševljenjem koje smo morali skrivati i od obitelji i prijatelja jer su nas iz Organizacijskog odbora obvezali da do dva dana ranije nikome ništa ne govorimo.
Sjećate li se ugođaja u jutru uoči velikog dana blagoslova, je li bilo treme u obitelji?
Bili smo jako uzbuđeni, znam da je od ranog jutra bilo toplo, ali temperature nam nisu puno smetale. Djeca su bila nevjerojatno strpljiva i dobra, valjda su i oni, iako nisu sve razumjeli, osjećali da se događa nešto značajno.
Kad ste prišli Papi i prinijeli mu darove, kakav je bio osjećaj?
Nikad neću zaboraviti papine oči. Gledajući ga izdaleka vidjeli ste bolesnog čovjeka koji se teško kreće, međutim njegove oči bile su pune života i radosti, pa kad je nježno dodirnuo dvojicu mlađih i nasmijao se.... To su trenuci koji vam se trajno urežu u sjećanje i iz kojih možete crpiti energiju kroz cijeli život.
Kako je u obitelji Oreč 20 godina kasnije? Kako su ukućani, što rade, spominju li se tog 6.lipnja 2003.? Čuvate li i koje usomene na taj veliki dan?
Svi smo 20 godina stariji. Djeca su danas odrasli ljudi, Tihana se udala, sinovi su pošli svaki za svojim obvezama u Zagrebu. Oni su bili mali, ali ih Zrinka i ja svako malo podsjetimo na ovaj događaj.
Papa nam je udijelio krunice, svakom članu obitelji po jednu. Jednu smo darovali našoj prijateljici koja je imala veliku, nažalost neostvarenu želju, doći u papinu blizinu, tako da Zrinka i ja čuvamo jednu zajedničku, a djeca čuvaju svatko svoju. A tu su i fotografije koje su na zidu u našoj kući tako da ih svaki dan pogledamo.
