StoryEditor
Obalacrni uskličnik

Alo, most im daš, a usuđuju se ovako provocirati?! Mještani se spremaju za pakleno ljeto: ‘Ni bokunić trotoara nemamo, a oni bi da ovo bude glavna cesta za Split‘

14. svibnja 2022. - 22:23

O mostu sve znate. Eno se isplazio preko Cetine pa čeka da ga spoje. Slike mu na sve strane objavljuju. Nude ga kao mladu, kažu da će biti dobar, koristan i da vrijedi svake kune od 174,46 milijuna, koliko će za njega biti plaćeno. Bez PDV-a.

No, pustimo most. Pisat će se o njemu još. Posebno kad bude gotov. Pa kad bude fešta. Kad visoki gosti dođu, kad se šampanjac bude točio, kad se bude po ramenima tapšalo, zasluge pripisivalo, govorilo, sviralo, bubnjiće paralo.

- A kuda će se nakon mosta voziti, kojom cestom? - priupitat će netko iz mraka.

- Kako kuda?! - skočit će na zadnje noge svi sa svjetla.

Uskomešat će se svjetina.

Tko je pustio provokatora?! Odakle mu pravo?! Što se čeka s hapšenjem?! Alo, je li čujete, što se čeka!?

I sve takvi neki povici će se čuti, repetirat će se muška grla, dok će žene u toaletama - zgrožene, dabome - potvrdno kimati. Daš im sve, ali ono, baš sve, državu im jebenu daš, oprostite, ali stvarno moram, i još most, alo, most im daš, prvo pelješki, pa sad i ovaj, a stoka nezahvalna usuđuje se ovako provocirati. Da kuda će se nakon mosta voziti, kojom cestom?!? Našom, hrvatskom, eto kojom!

Pa, dakle, da se provozamo. Prije nego dođe policija.

Most nam je za leđima, a mi ćemo zamisliti da smo se upravo, kako i stoji u planovima Hrvatskih cesta, Ministarstva prometa i ostalih naših znamenitih nekretnina (od starohrvatskog: ne kreći se u nje), spustili tunelom preko pristupne ceste, i nju ćemo zamisliti, pa obilaznicom ravno iz Omiša za Split. Jer, baš zato se most i radi. Da bi se moglo obilaznicom do Splita. Da bi se smanjile gužve i da bi život uz more, uz Jadransku magistralu, bio podnošljiviji. Ono što je iza brda ionako se ne vidi.

- Katastrofa - dočekao nas je prvi sugovornik.

- Katastrofa - prisnažio je i drugi.

- Katastrofa - dodao je i svaki sljedeći.

Do svih njih došli smo serpentinama. Lagani uspon. Druga, treća i eto nas. Naklice pa Tugare. I prvi prometni znak: crni uskličnik u crvenom trokutu, a ispod piše “opasna dionica”.

- Dašta je nego opasna, a kad prođe sve ovo šta je ludi svit naumio da prođe, bit će još opasnija - govori nam Stipe.

image

Tunel čeka pristupnu cestu

Bozidar Vukicevic/Cropix

Širi ruke, raspričao se, a najradije ne bi jer koristi nikakve od nas nema. Misli na novinare. Pa moli da se ne ljutimo. I kavom časti.

- Nisan ja ni reka da vi to nećete lipo napisat, znan da oćete, sve onako kako je, al to šta ćemo mi u Tugarama o tome čitat ništa neće prominit, oni u Zagrebu bi to tribali vidit, oni su sve ovo smislili, a bojin se da će teško ovo vaše do njih doć - objašnjava Stipe.

Smiješno

A to što su “oni u Zagrebu” smislili, jednostavno je. I smiješno. Poput pjesama Mije Dimšić.

A smislili su da most preko Cetine, kako bi opravdali blizu 400 milijuna kuna ulupanih u dosadašnje radove na omiškoj obilaznici - petlju na istoku i tunel koji već desetljeće vodi od nikuda u nigdje - spoje s postojećom cestom, točnije lokalnim putem koji je županijskom cestom postao tek u travnju 2012. godine i kojim se od Omiša do Splita vozi preko Naklica, Tugara, Srinjina i Žrnovnice.

- Mi to ne zovemo vožnja, nego plovidba - upada Ante Bašić.

More se iz Tugara ne vidi, krumpiri se ovdje vade, a ne lignje, ali modra brazda je tu, posred sela. I nikad na njoj bonace nema.

- Pogledajte tu lipotu, nu, nagnite se malo, da dobijete bolji kut, pogledajte te valove, vidite kako bacaju aute livo, desno, triba dobro držat volan da te ne odnese u drugu traku - smije se Ante.

Ruga se čovjek. Što će. Razmišlja da stavi banak uz cestu, jer stranci će, veli, navaliti pa bi šteta bila ne okoristiti se. Samo, gdje ga staviti, kad ni nogostupa nigdje nema. Niti ga može biti. Eno se gospođa Katica jedva sklanja da je kamion ne pokupi. Još bi ona bila kriva jer je hodala kamo nije smjela.

image

‘Pogledajte tu lipotu, te valove, vidite kako bacaju aute livo, desno’, rugaju se mještani

Bozidar Vukicevic/Cropix

- Ni bokunić trotoara nemamo, a oni bi da ovo bude glavna cesta za Split - krsti se Katica.

Teška srca joj govorimo da je odluka već donesena i da će ovo uistinu biti glavna cesta za Split. Ili za Omiš, kako se okrenete. Jer, druge nema. Pardon, ima. U papirima. Nacrtana je s morske strane poljičkoga brda, a cijena joj je 358 milijuna eura. Pelješki most, hvala na pitanju, bio je jeftiniji.

- Ja to neću doživit - zdvojno će Katica.

- Nećete - ne lažemo joj.

Da nas čuje Josip Škorić, prodimio bi. Predsjednik Uprave Hrvatskih cesta nedavno je baš za Slobodnu Dalmaciju izjavio da će obilaznica samo privremeno biti spojena na cestu prema Naklicama. Dok se ne završi spoj prema Dugome Ratu. A s obzirom na to da “sve ide zadanim ritmom”, to će biti, da vidimo, da vidimo, aha, evo ga, 2027. godine. Ups, to vrijedi za cijelu obilaznicu, sve tamo preko Podstrane i Mravinaca do Splita, a kako Škorić ističe da “ne bi trebalo biti problema” i da ćemo novac dobiti iz fondova Europske unije, tako to znači da će dugoratski dio biti gotov evo samo što nije.      

- Aha.

- Aha.

- Aha.

Ni riječi ne vjeruju Tugarani. U zboru se javljaju i spremaju za pakleno ljeto. Ionako sve više vozača zna za njihovu alternativu. I stranci su ih otkrili. Proklinju i GPS i onoga koji ga je izmislio.

- Ovo je prije bija lipi, mirni, pitomi kraj, s ceston koja je nami bila dovoljna. Bolju nismo tražili. A s vrimenom smo postali magistrala, a ono što nas tek čeka ne smin ni zamislit - grinta Ana.    

image

Most preko Cetine isplazio je jezik

Bozidar Vukicevic/Cropix
  

Od Omiša do Splita ovom dionicom vozi se više od pola sata. Za jedva 20 kilometara. Brzina je nerijetko ograničena i na 30 kilometara na sat, a ležećih policajaca ima više od 50. Škola i vrtić doslovno su na cesti. I nogometno igralište. Kad igra Poljičanin, promet bi trebao biti zaustavljen. Veća je šansa da će iz kornera biti pogođena vaša glava, nego centarforova.

- U zadnjih par godina troje dice stradalo je na pješačkom prijelazu isprid škole. I moga maloga je udrilo. Spasila ga je torba od većega zla - ne želi se Ante Bašić ni prisjećati dana kad mu se zacrnilo pred očima.

Vozač je rekao da je mali izletio.

- Moš mislit šta je izletio. Svaki put to kažu.

A škola je puna, stotinu mališa je u njoj. Na zrak ih se ne pušta, igra na ulici je zabranjena. Oni što žive malo dalje, autobus čekaju na stanicama bez ugibališta. Žive na tankoj narančastoj crti. Privremeno. I tako otkako su se rodili.

Evo i žaba. Čuju se sa svih strana. I one bi nešto rekle. Recite.

- Kre kre te ni, kre kre te ni, kre kre te ni.

Smajlići na brzinomjerima nikako da pozelene. Rade ljutite face. Ne bi da je koga briga. Žuti autobus broj 29 oteo se kontroli. Projurio je pored nas kao da je u njemu bomba. Ni pred jednim uspornikom nije usporio. Ni jedan znak upozorenja nije vidio.

A upozorenja nema kakvog nema. Pazi, rupa. Pazi, djeca. Pazi, krava. Pazi, izbočina. Pazi, odron. Pazi, sporedna cesta. Pazi, opet rupa. Pa opet djeca, krava, izbočina, odron, sporedna cesta...

image

Rijetki su vozači koji usporavaju pred znakovima i uspornicima koji zahtijevaju usporavanje

Bozidar Vukicevic/Cropix

Traktor

Pazi, traktor.

- Dobar je, jel da?! - sretan je Miroslav Radilović što nas vidi.

Pozira, namješta se i sve pazi da traktor ne zakloni. Ferguson, star više od 40 godina.

- Ka novi je, samo san anlaser od dajca na njega stavija - pokazuje, a od kolomasti se ništa ne vidi.

Taman se spremao na cestu. Brzo preko buduće magistrale pa uzbrdo prema Trušima.

- Bojin se da neš uskoro više ni to. Šta san vozija, vozija san - sliježe ramenima.

Nekidan ih je, kaže, avion nadlijetao. Snimao je cestu.

- Ima šta i snimit, nu, ovo je seoski put, a ne cesta, a oni oće da se umisto moga traktora njime strane limuzine voze. Ako ovo sve nije ludo, onda nije ni pametno, viruj ti meni - mudro će.

Mirjana Aljinović mislila je da smo iz Županijskih cesta. Kad je vidjela da smo parkirali nasuprot njezina restorana u Žrnovnici, odmah je iskočila. Da nas počasti.

image

Mirjana Alfirević pred svojim restoranom u koji se ulazi izravno s kolnika

Bozidar Vukicevic/Cropix

- Novinari? Još bolje. Ajte unutra - zove.

Svašta nam ima reći. A cesta joj je problem broj jedan. Vrata od restorana doslovno su joj na asfaltu, na zebri. Sjašiš i unutra si. Ako ćemo pravo, puna joj je kapa ovakve ceste pa dalje od nje ništa ne vidi.

- Što se žalite, vi ćete profitirati - dovikujemo preko prašnjavih traka.

Promatra nas, šuti više nego je odavno šutjela, a iznad glave joj se pojavio oblačić. Možda ta obilaznica i nije tako loša. Možda joj pomisao na nju i više nije tako mrska. U to, evo ekipe iz Županijskih cesta. Prelaze cestu i ulaze, ne treba ih zvati.

Mi smo ostali vani.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
15. svibanj 2022 11:12