Šetnjom pola sata od bučne ljetne Makarske na zapad stiže se do šumovitog mjesta s jedva primjetnim natpisom "Šutnja". Stiže se u Vepric, svetište u prirodi posvećeno Bogorodici, otočić tišine u posvemašnjoj galami svijeta.
Ovdje se šuti i zavjetuje, i ponovno će ove godine na proslavi rođendana Bogorodičina, za blagdan Male Gospe, kad se rijeke hodočasnika slijevaju na ovo borovito posvećeno mjesto. I ne treba u Vepricu govoriti, sve što treba ovdje je izrečeno u molitvi i uklesano na kamenu.
Zove se to "ex voto – iz zavjeta", pa premda su se na dalmatinskim obalama Marijina i svetačka svetišta ispunjala zavjetnim darovima u obliku pločica koje prikazuju određeni dio tijela ili makete brodova spašenih iz oluje, u Vepricu prevladavaju na kamenim pločama urezane molbe, zahvale, preporuke...
Prije nekog vremena jedna je takva ploča nasmijala hrvatsku javnost, piše na njoj "Hvala ti Bože da sam vratio kredit", uklesano je jednostavno, rukom, nije naručeno ni plaćeno, onako je, iz srca, iskreno. I nije nimalo smiješno.
Ono što je nekoć bila oluja koja je kosila ljudske živote na moru, to su danas financijski jarmovi koji male ljude vode u pravo ropstvo, dužničko. A gore od toga nema.
Govorilo se u staroj Dalmaciji: "Dužan, i na Božić tužan!" Stoga je ona osoba koja je ovako urezala zahvalu za svoju slobodu dobro znala što to znači i kakav teret joj je skinut s leđa.
Smiješno je to možda ovom ciničnom svijetu, koji glumata da ovakav samar ne postoji.
Nisu komplicirane poruke na kamenu ispisane, u Vepricu ih ima od onih najjednostavnijih, poput "Gospe hvala ti" ili "Majko hvala ti", što povod ostavlja tajnim za sve, kao što mnoge povjerene muke i ostaju tajne.
Neke su pak zagonetne: "Za svaku stopu mog života hvala ti", druge su obećanja: "Zavjet da ću ti se do smrti moliti". Što se iza njih krije, može se tek naslutiti.
A puno je i onih s imenima, zahvalama za sretno rođenje djece, za spas u ratu, ozdravljenja, čak i jedna ploča kojom liječnik preporučuje svoje pacijente. Ima i onih koje sasvim šute, na njima je isklesano sidro, ali i tu je sve jasno.
Vepric je rijetko svetište koje privlači i turiste, čak se i dojmovi i ocjene pišu na stranicama posvećenima iskustvima s ljetovanja. Vepric ima peticu, a ima i ploča na njemačkom, češkom, poljskom...
Vepričko svetište jedno je od najmlađih u Hrvatskoj, osnovao ga je splitski biskup Juraj Carić 1908. godine, nedugo nakon što se vratio iz francuskog Lourdesa, pod dojmom svega što je ondje vidio, te ga posvetio Majci Božjoj Lurdskoj. Carić je bio rodom iz Svirača na Hvaru, a u to vrijeme bio je pomoćni biskup splitske i makarske biskupije, zadužen za makarski dio biskupije, te se sjetio kako pored Makarske postoji prostor sličan Lourdesu.
U jednu špilju postavio je Gospin kip i oltar te je blagoslovio na blagdan Gospe Lurdske 11. veljače 1909. godine, a dvije godine poslije postavljeni su križni put i tri kamena križa. Kada je imenovan ordinarijem, 1918. godine preselio se u Split, no Vepricu se stalno vraćao, ondje je i pokopan 1921. godine.
A mjesto hodočašća već je živjelo, vjernici su prihvatili oazu mira i nakon 1991. godine svetište se nastavilo uređivati. Sagrađen je duhovni centar s kapelom i potrebnim sadržajima, a 2003. godine prostor ispred špilje dobio je novo stepenište i dodatne prostore za potrebe hodočasnika. Plan o gradnji velike bazilike pored špilje nije se ostvario i Vepric je ostao svetište na otvorenom, pod nebom. Glavne svečanosti su na Blagovijest i na blagdan Male Gospe, dok je blagdan Gospe Lurdske, koja je titular svetišta, ipak otišao u drugi plan.
Hodočasnici će i ove Male Gospe doći odasvud, neki čak i bosi, iz svih krajeva Splitsko-makarske nadbiskupije, ali i od strane Dubrovnika, s otoka, iz Hercegovine, od Livna i Tomislavgrada, pa i iz sjevernih krajeva Hrvatske. Neki će sa sobom ponijeti kamenu ploču s ispisanim zavjetom i zahvalom i pridružiti je uklesanoj tišini ispod vepričkih borova.