KAD HAC NAPLAĆUJE... ‘Proputovao sam cijelu Europu, ali ovo nigdje nisam doživio‘

Tim nas je riječima dočekao 62-godišnji povratnik iz Njemačke Stipe Perković iz Svibića u općini Cista Provo, kad smo na njegov poziv uredništvu “Slobodne Dalmacije” došli čuti što mu se sve dogodilo pri plaćanju cestarine na autocesti Split − Zagreb.

− Odvezao sam tog jutra suprugu iz Svibića do Dugopolja, odakle je trebala autobusom imotskog “Autopoduzeća” putovati u Zagreb. Ponio sam samo 100 kuna, koliko mi je trebalo biti dovoljno za autocestu jer sam se namjeravao odmah vratiti u Svibić.

Uredno sam ušao na autocestu u Bisku, uzeo naplatnu karticu te izišao u Dugopolju plativši četiri kune cestarine.

No, vozači imotskog “Autopoduzeća” nisu, po prijašnjem dogovoru, stali na ugibalištu prije naplatnih kućica kako bih ukrcao ženu, nego su odmah produžili.

Ušli su na ulaz za elektroničku naplatu cestarine, a ja za njima. I dok sam uzeo naplatnu karticu, oni su već otišli. U onoj sam brzini dao supruzi karticu za naplatu cestarine i ona ju je nesvjesno spremila u svoju torbicu.

Autobus sam uhvatio na odmorištu Kozjak, gdje se moja žena ukrcala, a ja sam produžio do prvog izlaza u Vučevici, okrenuo se i vratio se prema Dugopolju jer sam u međuvremenu shvatio da mi je kartica ostala kod žene. Znao sam da su u Dugopolju uredi Hrvatskih autocesta i da ću tamo riješiti problem s cestarinom.

‘E, nećete moći izići s tim autom, imate stranu registraciju’

U Dugopolju su ljubazni djelatnici shvatili o čemu je riječ, te su mu kazali da mora potpisati izjavu po kojoj će platiti punu cestarinu prema njihovim pravilnicima.

− Naravno da sam pristao na to, jer sam znao da se bez kartice ne može proći. Uputili su me na naplatne kućice u Bisku, a kad sam krenuo, jedan od zaposlenika vidio je da moj automobil ima njemačke registracijske oznake.

“E, nećete moći s tim autom izići, strane su registracijske pločice”, kazao mi je. Ipak, nakon što ih je uvjerio da je hrvatski državljanin i da ima našu putovnicu, uputili su ga u Bisko. No, ondje su za Stipu nastali pravi problemi.

− Službenica nije htjela ni čuti za to da me pusti preko rampe, unatoč uvjeravanjima da su mi u Dugopolju kazali da neće biti problema. HAC-ova zaposlenica rekla je: “Mogli biste izići da imate automobil s našom registracijom, ali s njemačkom ne možete.”

Natezanje je trajalo cijeli sat, bio sam spreman ostaviti putovnicu, sve dokumente, međunarodni oružni list, sve što sam imao u automobilu. Molio sam da zovu policiju, svoje službe, bio sam spreman poći i na Bilice, neka me zatvore, da životom jamčim da ću platiti tih 360 kuna kazne, samo da me puste kući. No, nikako nisu popuštali.

Ostala gorčina

Stipe Perković nastavio je svoju ispovijest:

− Nakon što sam izgubio svaku nadu da ću toga dana vidjeti Svibić, sjetio sam se da u vozačkoj dozvoli imam 50 eura. Nijemci običavaju spremiti 50 eura, za slučaj da ostanu bez goriva ili slično.

Tako me je spasio taj novac. Ali, ostala je gorčina zbog nerazumijevanja zaposlenika HAC-a. Postao sam talac samo zato što sam na automobilu imao njemačke registracijske oznake − rekao nam je Stipe Perković.