Dalmacija Dubrovnik

MATO SA ŠIPANA

Kapetan Mato Goravica: kako sam ostavio dobro plaćen posao na moru i sve uložio u novi biznis

MATO SA ŠIPANA

Nakon 15 godina navegavanja po svjetskim morima, otočanin Mato Goravica iz Suđurđa na Šipanu odlučio se na životni zaokret. I nije požalio. Nemirno more zamijenio je rodnim poljem. Zanimljiva je njegova priča jer "nakon završene više u Dubrovniku otišao je navegat vanka po "strancima" i sa 29 godina avanco za kapetana".

– Bio sam na tankerima za sirovu naftu, prvo s Englezima i zadnjih osam godina s Arapima. Ali uvijek je bila ideja da se doma nešto napravi i pošao sam ća – kaže Mato, koji se prvi put na tanker ukrcao u kolovozu 1996. u Južnoj Koreji, a tu se i iskrcao isto u kolovozu, samo 2016. godine, kada je završila njegova priča pomorca.

Matova obitelj uvijek se bavila poljoprivredom pa je i on, dok je bio na suhom, uvijek davao ruke u poslu na zemlji. Njihovo gospodarstvo broji oko 300 stabala maslina, sorti piculja, oblica, kosmača i lastovka. Posebno su, dodaje, ponosni na jednu "staricu" u masliniku za koju se smatra da je najstarije stablo masline na otoku Šipanu, sa svojih 800 i više godina. Imaju i uljaru, a proizvode i vino jer na njihovoj je zemlji i sedam tisuća trsova vinove loze, sorte plavac mali, merlot i cabernet sauvignon. Otkriva nam Šipanjac kako je u pripremi prvi rose pjenušac od plavca.

– Odlučili smo u poljoprivredno gospodarstvo uz sve to uključiti i rogače, skoro zaboravljenu kulturu, pa smo napravili pogon za preradu rogača u rogačevo brašno – kaže Mato koji sebe, sestru Mariju i oca Boža naziva glavnim udarnicima u polju. Dok su oni na tereni supruga Jelena brine o estetici, odnosno pakiranju proizvoda, izgledu etiketa..., dok majka Ilona kod kuće kuha objed jer "rad u polju izgladni čovjeka".

Na pitanje zašto baš rogač, kaže:

Šipanski car

– Baš zato što je šipanski rogač jedan od tri sorte zabilježene u literaturi, lokalno se zove carin, car od rogača. Otok Šipan je u prošlosti bio poznat po uzgoju ove posebne sorte rogača, koju puše i vjetar i more, ima dobru zemlju, dosta sunca, pa mora bit carski. To je vrijedna biljka, bogata kalcijem, kalijem i fosforom – opisuje ovo pomalo zaboravljeno voće koje je, s obzirom da na Šipanu ima veliki broj stabala koji su i danas u rodnom stanju, odlučio revitalizirati.

– Krenuo sam u ovo 2016. godine. Jedna zagrebačka firma mi je napravila program tako da je to prepoznato i od EU fondova pa sam sufinanciran s 280 tisuća kuna nepovratno, što je 46 posto troškova. U uljari koju imamo odvojio sam dio prostora za strojeve i dva skladišta, opremio sve. Ove godine smo počeli mljet rogače i proizvoditi brašno od njih – kaže ovaj svestrani otočanin. Bilo je teško krenuti, ali europski fondovi su pomogli. Iako, zbog svega potrebnog kako bi projekt prošao, izgubio je cijelu jednu berbu.

– Dio troškova su pokrili EU fondovi, a ovo ostalo je moja kapetanska plaća izdržala. Poslužilo je more – kroz smijeh će, pa nastavlja o rogaču. – Berba ploda je koncem kolovoza. To je zahvalna biljka, jer plod može stati dugo. U skladištu može stati i godinu dana a da se, tvrdi, kvaliteta ploda ne promijeni. Sa svojih, do 200 godina starih stabala Mato ubere između dvije i tri tone rogača, ali je i od 12 šipanskih obitelji otkupio 14 tona rogača.

– U tome je cijela ideja da se ljudi više zainteresiraju. Od 12 obitelji koje se s tim bave i imaju stabla otkupio sam urod. Vezani smo za otok, treba naći nešto čime će se ljudi bavit i ostat na otoku, da imaju neke koristi svi, i oni i ja. Ja ću gledati plasirati nas na tržište po Hrvatskoj, izvan zemlje. Kontaktirao sam s određenim tvrtkama u Austriji, poslao sam i u Japan naš proizvod pa ćemo viditi. Bit će posla – optimistično će Mato.

Isprobani recepti

Zanimao nas je proces prerade od ploda do brašna.

– Kad se ubere ide u skladište. Prebire se ručno, svaki se pogleda i okrene je li oštećen ili truo. Odmah se može počet prerađivati, jer kad se ubere dosta je suh. Ali da bi se mogao samljet u fino brašno treba ga osušiti u sušari na mehanički način.

Grubo se melje i usitnjava, takav ide na 12-satno sušenje. Kad je suh ide na prosijavanje i vađenje pica, a pulpa koja ostaje ide na mljevenje. U počecima je trebalo naći pravu mjeru. Davao sam ženama da prave kolače dok sam našao pravu granulaciju, recept izrade. Reakcije su odlične. Svi hvale ovo brašno od rogača – ponosan je Goravica.

Matovo brašno od rogača je bez glutena za što ima i certifikat. Nema u njemu nikakvih aditiva, konzervansa, čisti prirodni očišćeni zdravi rogač, osušen i samljeven.

– A brašno od rogača carina može se koristiti na sve moguće načine. Najviše u kolačima, to je standard, ali može se koristiti i za napraviti palačinke, prikle, kruh, umjesto kakaa razmutiti u mlijeko, kao čaj. Ne treba uopće cukra, sladak je prirodno. Može se dodavati u voćne mikseve, u pahuljice što je danas popularno. Rogač stvarno začini sve i pritom je zdrav – preporučuje ga Mato.
Stablo rogača, ako je veliko, daje i do 300 kilograma ploda, dok se s manjih stabala ubere oko 40 kg. Prilikom prerade oko 30 posto težine "otpadne".

– Treba picu izvaditi vani što je otprilike 10 posto težine, nekoliko postotaka se izgubi na sušenju, a ima dosta truloga ploda. Pice se isto mogu posebno prodavati, samo još nisam našao tržište. One se koriste u farmaciji, a najviše kao prirodni zgušnjivač za hranu. Službeni naziv je E410, kad vidite na nekom proizvodu tu oznaku znate da su to pice od rogača – kaže ovaj 42-godišnji stanovnik Šipana.

Žele ga i Slavonci i Japanci

Iznenadio se koliko Dubrovčana koristi brašno od rogača pa potencijalnih kupaca ne nedostaje. Mnogi mu se obraćaju direktno jer dostaviti brašno "Postirom" nije problem "uvijek netko ide put grada". U Dubrovniku se njegovo brašno prodaje tek na jednom mjestu, u trgovini "Gligora" u Gružu, a uzimaju ga i neki restorani i hotelske kuće, kao i neke dubrovačke slastičarnice.

– Brašno od šipanskih rogača ide i u Poreč, oni to dosta koriste. U Zagrebu se prodaje u dvije, tri butige. Bili smo u Osijeku u suradnji s udrugom "DART". Oduševljeni smo kako su nas ljudi primili, jer i oni tamo gledaju okupiti male bio i ekoproizvođače.

Oni imaju "zeleni četvrtak" na tržnici u Osijeku gdje se prezentiraju, jer kad si mali jako je teško probiti se. Mislim da će i naš rogač na "zeleni četvrtak", uostalom Slavonija je poznata po kolačima. Preko posrednika našli smo Austrijace, firmu koja se bavi trgovinom ekoproizvoda. Veliki su, i s njima sporo ide. Rekli su hoće, ali nisu rekli kada će – govori Mato o planovima, pa dodaje i kako je bio u Japanu s "carem od rogača".

– Neki su Japanci bili u Dubrovniku i vidili moj rogač, kontaktirali su e-mailom sa mnom. Taj čovjek je u tvornici čokolade, a rogač je interesantan jer se dodaje u čokoladu kao zaslađivač i radi okusa. Japancima je to potpuno strano, pa me je kazao "super je, sladak kao šećerna trska ali što ću ja s tim, daj mi neki recept". Trebalo je onda "iskopati" recept. Ide polako, ali ide – kaže Mato Goravica i najavljuje kako će ubrzo pokrenuti i internet prodaju jer potražnja je primjetna. Za 250 grama brašna od rogača carina treba izdvojiti 20 kuna, a pakiranje od kilograma stoji 40 kuna. Car od rogača, čini se, krenuo je u osvajanje tržišta.

 

OD JEDNE BERBE
Od rogača kupili kuću u Gradu

– Rogač se prije na Šipanu ozbiljno proizvodio, kupio se i nosio s otoka kao sirovina po zadrugama u Lovište, na Korčulu, prerađivao se i prodavao dalje. Rogač je bio osnovni izvor prihoda. Ima obitelji sa Šipana koje su kupile kuću u povijesnoj jezgri Dubrovnika od jedne godine berbe. To je bilo sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kasnije je pala cijena. Nema razloga da opet ne bude dobro, iako ne mislim da ćemo kupiti kuću u Gradu – kaže kroz smijeh Mato Goravica te dodaje kako je jedini, ne samo na otoku nego na dubrovačkom području, koji je napravio kompletnu preradu, objedinio sve, od sirovine do završnog proizvoda.

 

SAMO NA ŠIPANU
Carin daje i do 300 kila

Rogač u hrvatskoj literaturi poznat kao šipanski rogač ili carin zimzelena je biljka koja naraste do 12 m visine s razgranatom krošnjom u obliku kupole. Ovakvo stablo može dati i 300 kg rogača. Izrazito je otporan na sušu i raste na vrlo škrtim terenima. Podnosi niske temperature (do -8 Celzijevih stupnjeva), a može živjeti i nekoliko stotina godina.

 

Naslovnica Dubrovnik