Dalmacija Dubrovnik

drugačiji od drugih

Završio je arhitekturu, zaposlio se i onda ostavio sve zbog višeg cilja: upoznajte Božu Benića, Dubrovčanina humanitarca koji život provodi pomažući potrebitima u Tanzaniji

drugačiji od drugih

Dan u sirotištu započinje buđenjem u pet sati... Prije nastave obvezno je postrojavanje svih učenika u školskom dvorištu te intoniranje himne. U školi je fizičko kažnjavanje uobičajena praksa, pa su u razredu svi mirni 'kao bubice'Jedna od dužnosti volontera u sirotištu je i voditi djecu na redovne liječničke preglede u bolnicu. Tanzanija je inače zemlja u kojoj su malarija, sida i tuberkuloza među najraširenijim bolestima. Benić je malariju prebolio četiri putaŠto više imaš stoke, žena i djece, cjenjeniji si član plemena Masai. A žene su im i 'arhitektice', jer upravo one grade svoje okrugle nastambe od pruća, zemlje, lišća i kravlje balegeGdje god bi se pojavio, neprestano su ga pratili povici 'mzungu'. Na svahiliju je to naziv za bijelca, a u doslovnom prijevodu znači 'onaj koji besciljno luta'

Još uvijek se dobro sjeća toga dana kada je prije sedam godina spremao svoj posljednji ispit na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Upalio je televiziju, Danijela Trbović u svojoj je emisiji ugostila dvoje mladih koji su govorili o volonterskom iskustvu u Tanzaniji...

Tako se kod dubrovačkog arhitekta Boža Benića rodila ideja o putu u Afriku. Iako je s tim ciljem već 2012. postao član udruge „Kolajna ljubavi“, vratio se u Dubrovnik, dobio posao, da bi 2014. dao otkaz, te se ozbiljno počeo pripremati za odlazak na Crni kontinent.

- Uvijek se postavlja samo jedno pitanje: koliko smo u životu spremni izići iz svoje zone komfora i otisnuti se u nepoznato - ističe Benić, koji je kao volonter udruge "Kolajna ljubavi" u dva navrata boravio u Tanzaniji, od lipnja do kolovoza 2015. te u siječnju 2018. godine. Kada se prvi put spremao na taj put, stigao je, kako kaže, "znak odozgo"- dobio je mail u kojemu je pisalo da udruga traži nove volontere. Odmah je poslao životopis, motivacijsko pismo, a trebalo je obaviti i liječnički pregled i proći obvezno psihološko testiranje. Također, trebalo je steći znanje o jeziku, pripremiti se u kulturološkom, ali i pedagoškom smislu, jer ga je na drugom kraju svijeta čekao rad s djecom.

Bijelci 'bogataši'

Iako je Tanzanija sigurna zemlja, bez ratnih sukoba, nekoliko dana prije nego što će obitelji i prijateljima otkriti kamo putuje, u susjednoj Keniji, u gradu Garissa, dogodio se strašan masakr. U studentski kampus upala je militantna somalska skupina Al-Shabaab i napravila pokolj. Bacali su granate i pucali po studentima, da bi zatim oslobodili neke muslimane, te se usmjerili na mlade koji su bili katoličke vjeroispovijesti. Mnogi studenti ubijeni su iz vatrenog oružja, a nekolicini je odrubljena glava. U konačnici je ubijeno 147 ljudi. Teroristi su nakon masakra obznanili kako je napad odmazda za slanje vojnih postrojbi Afričke unije u Somaliju. Nedugo zatim Keniji su zaprijetili novim napadima na škole, sveučilišta, radna mjesta i domove, i to kako bi njezin narod kaznili zbog izbora vlade koja podupire vojne intervencije u njihovoj zemlji.

Premda je neko vrijeme razmišljao koliko je zbog svega toga pametno ići na takav put, na kraju je ipak odlučio otići. Nakon dva dana puta sletio je u Dar-es-Salaam, odakle je započelo njegovo putovanje Tanzanijom. Gdje god bi se pojavio, neprestano su ga pratili povici "mzungu". Na svahiliju je to naziv za bijelca, a u doslovnom prijevodu znači "onaj koji besciljno luta". Naime, prvi bijelci kolonijalisti doživljeni su kao "besciljni hodači" jer su stalno tumarali zemljom i nešto istraživali. Iako narod u Tanzaniji smatra jako gostoljubivim i pristupačnim, Božo govori da se bijelca percipira isključivo kroz novac. Domaćini ovako razmišljaju: ako si već mogao "potegnuti" do drugog kraja svijeta onda znači da si imućan. Otkriva Benić i kako Afrikanci ne vole da ih se fotografira jer misle da bijelci zarađuju fotografirajući njihov način života.

Ni struje ni vode

- Većina autobusnih kompanija u stranom je vlasništvu. Budući da je država vrlo velika, samim time su i relacije koje treba prijeći duge i naporne, no autobusi su relativno udobni. Međutim, prometna infrastruktura jako je loša, što vozače ne sprječava da voze kao sumanuti, zbog čega su prometne nesreće redovita pojava - ističe Benić.

Tanzanija je zemlja nevjerojatnih krajnosti. S jedne strane nebrojene horde turista svakodnevno posjećuju Kilimandžaro i druge nacionalne parkove na sjevernom dijelu zemlje, dok s druge strane stanovništvo u ruralnim krajevima jako teško živi - bez struje, vode i najosnovnijih higijenskih uvjeta.

Napominje Dubrovčanin da je Afrika kolijevka čovječanstva pa su i u Tanzaniji britanski istraživači u drugoj polovici 20. stoljeća pronašli tragove australopiteka.

Posjetio je Benić i Zanzibarski arhipelag u Indijskom oceanu. U Stonetownu je obišao zloglasnu tržnicu robova, gdje i danas postoje podrumi u kojima su se lancima okovani robovi držali bez hrane i vode, prije nego što su ih izvodili na tržnicu, gdje su ih bičevali i prodavali. Potom bi ih kolonizatori u potpalublju brodova u stravičnim uvjetima razvozili do svojih zemalja.

Stigao je tako Benić i u Songeu, jedan od najsiromašnijih tanzanijskih gradova, koji se nalazi na jugu zemlje, gdje je jedan od najvećih problema upravo pitanje siročadi, odnosno djece bez odgovarajuće skrbi.

Pranje na bunaru

Kao volonter udruge "Kolajna ljubavi", Benić je bio voditelj Sirotišta sv. Ante u Songei, te koordinator programa „Kumstva“, kojim udruga potpomaže školovanje više od tisuću djece i mladih diljem zemlje. U sklopu sirotišta udruga je 2016. godine otvorila i vrtić, a trenutno je u tijeku humanitarna akcija prikupljanja sredstava za dogradnju sirotišta kako bi se povećali postojeći kapaciteti. Osim volontera iz Hrvatske, o djeci brinu časne sestre iz Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga.

Dan u sirotištu započinje buđenjem u pet sati, slijedi pomoć djeci s osobnom higijenom, pospremanje sirotišta, pripremanje doručka i spremanje u školu. Prije nastave obvezno je postrojavanje svih učenika u školskom dvorištu te intoniranje himne. U školi je fizičko kažnjavanje uobičajena praksa, pa čak i zbog prijestupa kao što su nenapisana domaća zadaća ili loša ocjena. Zato Benić dodaje da su u razredu svi mirni "kao bubice". Po povratku u sirotište slijedi pranje odjeće na bunaru, ručak, učenje i igra. Najčešća hrana je ugali, kuhana kukuruzna krupica slična palenti.

Jedna od dužnosti volontera u sirotištu je i voditi djecu na redovne liječničke preglede u bolnicu. Tanzanija je inače zemlja u kojoj su malarija, sida i tuberkuloza među najraširenijim bolestima. Benić je malariju prebolio četiri puta.

Stroga pravila

Kao koordinator programa "Kumstva" proputovao je veći dio zemlje, pa je tako u nekoliko navrata boravio na sjeveru u Ngorongoro rezervatu, u kojem živi pleme Masai. Riječ je o polunomadskom narodu, čija su novija povijest i način života osobito teški. Sve je započelo onda kada su područja u kojima su dotad mirno boravili zaštićena, a njima nametnuta stroga pravila života. Očuvanjem prirodne baštine zapostavljena je briga o njihovu tradicionalnom načinu života, zbog čega je najveći dio ljudi postao iznimno siromašan. Tako je, primjerice, u Ngorongoru zabranjen bilo kakav dugotrajniji oblik poljoprivredne proizvodnje, zbog čega je lokalno stanovništvo često prisiljeno prodavati svoju stoku, mlijeko i mliječne proizvode kako bi kupili drugu hranu i lijekove. Bave se stočarstvom i dvije su im stvari u životu bitne - broj stoke i broj žena. Što više imaš stoke i žena, odnosno djece, to si cjenjeniji član zajednice. Zanimljivo je da su žene te koje su "arhitektice" jer upravo one grade svoje okrugle nastambe od pruća, zemlje, lišća i kravlje balege. Benić je Masaima uručio i darove učenika Osnovne škole "Lapad", koju je i sam pohađao. Tako su kod Masaija završile slikovnice o povijesti Dubrovnika i njegovu zaštitniku sv. Vlahu, koje su izradili sami učenici.

Jedna od fotografija predstavljena na izložbi, naslovljena "Mali ratnici", prikazuje dvojicu dječaka koji su Beniću i njegovim pratiteljima misionarima priskočili u pomoć kad im je vozilo zapelo u jarku. Dječaci koji su se odjednom ukazali iz šume pozirali za fotografiju, istovremeno tražeći dolar kao nagradu. Kako Benić u tom trenutku nije imao novca, poklonio im je paketić žvakaćih guma, na što su se mali pomoćnici prezadovoljni i zahvalni povukli natrag u šumu.

Mi smo sretnici

U Tanzaniji je upoznao i patera Tomislava Mesića, misionara koji je zamolio za pomoć oko rješavanja pitanja vodoopskrbe sela Monduli Juu, u kojem su veliki problem dugotrajne suše i bolesti do kojih dovodi konzumacija zagađene vode iz umjetnih jezeraca koja su ljudi sami iskopali kako bi preživjeli. Benić je tako u suradnji sa župom sv. Mihajla i župnikom don Robertom Ćibarićem pokrenuo humanitarnu akciju "Dubrovnik za Afriku: Kap vode - ocean ljubavi", u sklopu koje je prikupljeno 30 tisuća eura za izgradnju sedam kilometara duge vodovodne mreže. Potom se u siječnju 2018. vratio u Tanzaniju, susreo se s načelnikom općine Monduli Juu i obišao područje na kojem su radovi već bili u punom jeku. Nakon svega, Benić poručuje da je u Africi najteže prihvatiti činjenicu da ste došli pomoći, a da istodobno ne možete pomoći svima.

- U trenucima dok si okružen nezamislivo teškim uvjetima života, posramiš se zbog svega onoga što si smatrao svojim problemima i shvatiš kako si čitav život bio sretnik, a istovremeno nezahvalnik zbog sve onoga što imaš. Osim toga, narod u Tanzaniji pokaže ti što zapravo znači radovati se svakom novom danu i biti zahvalan i zbog onog najmanjeg što imaš, za razliku od nas koji smo odrastali u izobilju, a pritom uvijek željeli više i više. Ne moraš ići u Afriku da bi činio dobro, bitno je prepoznati Afriku u svakodnevnim situacijama oko sebe, možda u svojoj obitelji, u svom susjedstvu, u svome gradu i tu onda početi djelovati - zaključuje na kraju.

NAZIV HIMNE 'Mungu ibariki Afrika'

Božo Benić je od 27. ožujka do 17. travnja izložio svoje afričke fotografije, koje je objedinio pod imenom "Tanzanija u srcu".
Tim povodom održao je i predavanje "Mungu ibariki Afrika: jedna (ne)obična misija". "Mungu ibariki Afrika" naslov je tanzanijske himne, a u prijevodu sa svahilija znači "Bog blagoslovio Afriku".

'NACIJA VRADŽBINA' Užasavaju se albino crnaca

Tanzanijski narod vrlo je praznovjeran, zbog čega će se za zemlju nerijetko reći kako je to "nacija vradžbina". Vračevi su proširili različita praznovjerja i mitove koji se odnose na osobe s albinizmom, a velik dio stanovništva još uvijek im slijepo vjeruje. Neka vjerovanja tako kažu kako su albino crnci vražja tvorevina koja nikada ne umire, već u određenoj životnoj dobi, zbog svojih magičnih moći, jednostavno nestane. Drugi ih pak smatraju duhovima europskih kolonizatora koji mogu proricati budućnost.

Među najstrašnijim, ali i najraširenijim vjerovanjima su ona da je albinizam zarazan ili da silovanje žene s albinizmom može izliječiti muškarca zaražena sidom. Nadalje, velik dio očeva kojima se rode albino djeca često misle da ih je žena prevarila s bijelcem, pa ostavljaju i ženu i novorođenče. U Africi je velika sramota imati takvo dijete. Obitelj u kojoj se ono rodi smatra se ukletom, pa se dijete odbacuje, protjeruje, ili čak ubija. Tako su ta djeca već od svoje najranije dobi suočena s mržnjom, kako u vlastitoj obitelji, tako i u okolini, jer i njihovi ih vršnjaci redovito ismijavaju.

 

Naslovnica Dubrovnik