Dalmacija Dubrovnik

kako su obranili grad

I nakon 27 godina Dubrovnik se na Sv. Niku prisjeća 'crnog petka': neprijatelj se dovukao na samu tvrđavu, otvorili su vatru na civilne objekte; 'S 18 godina sam uzeo pušku u ruke, toga dana izgubio sam prijatelja...'

kako su obranili grad

I nakon 27 godina, blagdan svetoga Nika u Dubrovniku dan je sjećanja na najteže ratno razaranje i stradanje civila i branitelja iz Domovinskog rata.

Unatoč žestokim napadima bivše JNA, Dubrovnik je obranjen, a Srđ je postao simbolom otpora slobodarskoga Grada. Živući branitelji, udruge proistekle iz Domovinskog rata i predstavnici lokalne vlasti, svakog 6. prosinca prisjete se ove žrtve proglašene Danom dubrovačkih branitelja, paljenjem svijeća na groblju Boninovo, križnim putem na Srđ i sve brojnijim događanjima, od izložaba do malonogometnih turnira. Da se ne zaboravi.

- Pod zapovjedništvom Mladena Jurkovića, 6. prosinca 1991. držali smo Orkanske visove, Belvedere i davali ispomoć za Srđ. Tog sam dana izgubio dragog prijatelja Tončija Skočka, civila, a dan poslije i suborca Nenada Čorića.

Strašno je to doba moga života, ali koliko god bilo gadno, dobro se sjećam, tih smo dana svi bili isti, nije bilo razlika među nama – prisjeća se Tomislav Margaretić, dubrovački branitelj koji je pušku u ruke uzeo kao srednjoškolac (18).

U ratnom izdanju Dubrovačkog vjesnika o 6. prosincu pisalo je kako se „neprijatelj pod zaštitom mraka približio tvrđavi Imperial na samo 200 metara, da bi se uz pomoć četiri tenka dovukao i na samu tvrđavu i ubacivao ručne bombe“.

 

„Najžešća borba odvijala se između 9 i 10 sati kada su zločinci otvorili vatru na civilne objekte“, pisalo je ratno uredništvo.

Kanonada po gradu trajala je do 17 sati, a po Sustjepanu, na koji su okupatorske snage usmjerile bestrzajne topove i rakete, do 17.30.

Noge su mi virile

- Napad je krenuo ujutro oko 5.50. Sjećam se da nas je četvero spavalo u kući Nile Miličić. Kako nije bilo mjesta, ja sam zaspao u dječjem krevetiću njezina sina Petra. Noge su mi virile – priča Margaretić, pa se prisjeća kako je samo dan prije, 5. prosinca uvečer, sišao baš sa Srđa.

Umjesto njega, gore se na smjenu popeo Željko Gustin.

- Žika je jedan od heroja obrane Dubrovnika. Sjajan čovjek! Tog 6. prosinca je ranjen, a Cvjeto Antunović, da bi ga spasio, nosio ga je niz padine Srđa u grad.

 

Vijesti su nam dolazile na kapaljku. Mnogo je dezinformacija kružilo. Od jutra do dva, tri popodne smo bili na magistrali i pružali ispomoć, a kad se smračilo, sišli smo u grad obaznat' tko je stradao – priča ovaj dubrovački branitelj.

Ni školu još nije bio završio kad je uzeo pušku u ruke, i to ju je dobio preko veze, zahvaljujući rođaku. Četvrti razred srednje škole pohađao je u ratu, po skraćenom postupku.

Rat mu je u život donio dobrog prijatelja, Pelješčanina Pera Bilića, za kojega kaže da je "tihi heroj". Nalaze se svake godine u ovim prosinačkim danima prisjećanja na događaje iz 91.

- Perova je priča stvarno dojmljiva. Pobjegao je iz Bijele Crkve, ukrao im je kamion oružja i s jednim mladićem iz Rijeke krenuo u Vinkovce. Danas je to nezamislivo! Htjeli su ga ostaviti gore, u Slavoniji, ali on je htio što bliže domu.

Mater mu je rekla da ne dolazi u Orebić jer je na Korčuli još bila kasarna, a obavještajna služba ga je već tražila. Zato je došao najbliže što je mogao – u Dubrovnik. Tu je bio u ZNG-u, prošao sve živo i jedva izvukao živu glavu, a od toga listopada vežu nas neraskidive veze - priča Tomislav Margaretić, branitelj i u miru.

 

Naime, ovaj je Dubrovčanin dobitnik više priznanja, a jedno od takvih je i ono koje mu je udijelila Državna uprava za zaštitu i spašavanje za "naročiti pothvat u sustavu civilne zaštite na području RH u 2015. godini, za akciju spašavanja petorice kajakaša iz olujnog nevremena na moru".

O današnjem stanju duha u gradu i obilježavanju Dana dubrovačkih branitelja Margaretić kaže:

- Da, obilježava se, ali se i zaboravlja.

 

Crni petak

Prije 25 godina, obljetnica stradanja i obrane Dubrovnika bila je mnogo skromnija.

Bojnik Srećko Kljunak i satnik Božo Burić, u ime branitelja Srđa iz 163. brigade Hrvatske vojske, 1993. otkrili su spomen-ploču trojici poginulih branitelja, Nenadu Čoriću, Ivu Koprivici i Robertu Ivušiću. Istog je dana održana i skromna komemoracija Mariju Zeleniki, Marku Bitunjcu, Miru Buntiću i Šabanu Islamovskom, koji su 6. prosinca 1991. poginuli u Sustjepanu.

Kljunak više nije među živima, a Burić se ove, 2018. godine popeo na Srđ i svake godine školskoj djeci govori o dubrovačkom crnom petku.
 

Spaljena kuća

Dubrovački slikar Ivo Grbić, 1993., uz zvuke fanfara, obilježio je početak 'Svečanog zatvaranja izložbe u spaljenoj kući', u Ulici od puča 16. Ta je kuća ostala upamćena kao metafora rušenja Grada, a Grbićev čin kao vjesnik optimizma i začetka novog života.

'Bila je to najduža i najposjećenija izložba, otvorena u počast 59. svjetskom kongresu PEN-a, u prostoru omeđenom sagorjelim zidovima i nebom umjesto krova, u ostatku ostataka, do 6. prosinca 1991. i srpsko-crnogorske agresije na Grad, toplom obiteljskom domu i atelieru – galeriji umjetnika'.

 

Naslovnica Dubrovnik