Dalmacija Dubrovnik

odlazak legende

Nikad nije tražio da ga se kuje u zvijezde, jer on se rodio kao zvijezda. On je bio Oliver...

odlazak legende

Kad sam preksinoć vidio djecu u invalidskim kolicima koja plješću dok prolazi lijes s Oliverovim posmrtnim podacima do njegove kuće, njegove susjede, prijatelje i furešte koji pjevaju 'Vjeruj u ljubav' a ne razumiju ni riječi, prošli su me trnci od glave do pete

Ovakvi div se više ne rađa. Sad kad se stvori ovi konfužjun, sad kad više ni tu, u konobi, s nama na obidu, večeri, e tek sad san ja svati koja je on megazvijezda bi i šta je on za nas sve tot napravi. Ovi ispraćaj ča se učini, to se nikad nikome neće višje napravit. Ni-ko-me! Novinar, napiš' i zapameti, to je bi najveći čovik koji se rodija u oviman krajevima – diktira mi u pero najbolji Oliverov prijatelj Goran Prizmić.

I, bogami, ne laže.

Onako kako se Hrvatska oprostila s Dalmatincem koji je odletio u legendu, dosad nije ispratila nikoga od političkih i inih odličnika. Ni u Splitu, ni u Veloj Luci, ni usput – na Braču, Šolti, Hvaru... Jer, nisu to bila hinjena naricanja kakvom dragom vođi ove ili one provenijencije, već spontano okupljanje naroda, ono, "ljudi, ma amo ća svi ispratit Olivera – zaslužija je".

Čovjek će imati najveće i najljepše karmine na svijetu. U dane žalosti se ne pjeva, ali po Veloj Luci se, eto, svi šoto voće prisjećaju njegovih hitova, osjećaju da je to ono pravo, jače od suza, naricanja i čupanja kose, bolje je "uvatit tercu" nego se drati kuku lele.

Evo, njegove se pjesme čuju na sve strane, neki momci se kupaju i pjevaju u moru "Velu Luku", za svakim se stolom priča samo o njemu... "E, bi je pacifist kojeg politika ni uopće zanimala; ako se na koga i naljuti, brzo bi mu oprosti i zaboravi; pa jel se ti spominješ kad je zapiva ono i kad je ulovi ono..."

Goran Prizmić

I tako se, riječ na riječ, stvaraju legende, a one se ovdje znaju vrlo brzo pretvoriti u mitove, stoga je zadnji čas da zabilježimo golu istinu o pjevaču, ribaru, moreplovcu, zafrkantu i prijatelju.

– Jesi ti samo promisli koliko su ga volile sve generacije i šta je on sve otpiva, moj sinko!? I koji je to opus, aj reci mi sad, ko to ima? Evo, vrtidu se danima, hit do hita, i nijedna se ne ponavja, a svaka, moj čovik, svaka boja od boje, melodije i riči da se naježiš – tužan je Goran, a opet izgleda spokojno, kao i Oliverovi najbliži – supruga, djeca, nevjeste, unučad... – jer su svjesni što je za sobom ostavio, i da je vridilo. Institucija Dragojević, Glazbeni zavod Oliver Dragojević ili muzička škola, pjaca, ulica, Oliver Runjićev, Barčotov, Popin, Jakšin, Gibin..., za sve meridijane i paralele, rase, nacije, boje, jezike, jedan i jedinstveni, čovjek emocije koja te, kad je on bio u molu, a ti u bedu – baci u sevdah pa bi cmizdrio – ili te natjera na ples kad s Cetinskim otpjeva "čuvaj me se, maaaala, ja san stari morski vuk". Oliver, taj dragi, mršavi oćalinko, koji se u uvukao u naše živote jednom za svagda...

– Toliko slavan, a vidiš ga ka svoga. Bi je toliko jednostavan da to čovik ni moga zamislit. Svakomen bi se on javi, kimni glavon na rivi, nije u njemu bilo nimalo prepotence, a mogo je što je tijo, a jel tako? I niko mu ne bi zamiri. U Velu Luku je živi po svom guštu. Ima je svaki dan svoj đir, klapu, običaje. Moga si po njemu uru navijat. Ujutro na ribe, pa doma, i onda u barbira, tot ti je namo doli kod kafića "Cesarica" di bi bila isto uvik velika zafrkancija i navečer u konobu "Bata", na večeru i druženje s familijon, Goranom i njegovima. I to ti je to. Ne slušaj druge, sad će bit ono naše ko mu je bi bliže i ko je više da, svak je sad bija š njin, i svako mu je vaja, ali istina ti je da je samo na moru i u "Bate" bila njegova Luka, njegovo pravo lito – govori mi Ivica Borovina koji se došao upisati u knjigu žalosti u Općini.

Osmrtnica na ulazu u Oliverovu kuću u rodnom mjestu

– Vidite s koliko poštovanja ljudi dolaze tu da bi ostavili koju crticu, dali do znanja da su volili jednog takvog glazbenog velikana, pjevača čije ćedu pisme pivat i oni koji tek dolaze. Njegova je slava i veličina u smislu traga koji je za sobon otisni – nezamisliva – kazuje ovaj Velolučanin bez imalo patetike, kao i svi ostali kojima gurnete krušku pod njušku jer, repetiram, ovo nije nikakvi hinjeni ceremonijal u režiji države, Kreše Dolenčića ili kakvog drugog maga za propagandne masovke – ovo je izišlo iz ljudi samih, same su se okupile otočne klape, došla mu lučka Kumpanija, Torcida užgala baklje.

Premda su zastave na pola koplja, a niz kampanel visi velika bandira s crnim florom, zvona tužno brecaju dok kolona ljudi kreće na žalovanje k Dragojevićima Kožama – čini se kako ovo Oliverova publika pjeva za njega, vraća mu za sve što nam je dao na krštenjima, vjenčanjima, dok smo nazdravljali od sreće i opijali se od tuge. Došla mu je na bis. I u Splitu, i u Veloj Luci, i svugdje u Hrvatskoj i regiji, jer on to jednostavno mirita.

Kad sam preksinoć vidio djecu u invalidskim kolicima koja plješću dok prolazi lijes s Oliverovim posmrtnim podacima do njegove kuće, njegove susjede, prijatelje i furešte koji pjevaju "Vjeruj u ljubav" a ne razumiju ni riječi, prošli su me trnci od glave do pete. Posljednji je put preksinoć zabrađeni kapetan koji je jako sličio još jednom zaljubljeniku u more – Jacquesu Cousteau, uplovio u tu svoju luku koja je bila rezervirana samo za njega, obitelj, klapu u konobi "Bata" i zafrkanciju kod lokalnog brijača. O tome da za nikakav novac nije htio prekinuti ta čarobna korčulanska ljeta, svjedoči anegdota kad ga je s jahte koja je uplovila u Velu Luku naš gastarbajter – a dijaspora ga je zbog nostalgije koju je u glasu nosio obožavala – molio da mu kćeri otpjeva "dvi-tri pisme za rođendan". Podizao je cijenu nastupa u nebesa, a Oliver mu s kraja samo pristojno zahvaljivao, "skužavajući": "Svatite me, šjor, liti van ja ne pivan."

 

 

​A pjevao je silno kad mu je do pjevanja bilo. Pjevao je, svirao, od toga živio od najranije mladosti. Držao je koncerte diljem svijeta u godinama kad bi se mnogi na ponudama zahvalili, rekli O.K., sad bi bilo dosta, the end my old friend, ali on bez pozornice i publike koja mu se uvukla pod kožu, kao i oni njemu, očito nije mogao.

– Ti bi se začudi šta je on i koliko pjeva i izvodi, ali samo kad bi za to osjeti potribu. Pa bi doša tot s gitaron i do ujutro dalmatinske, talijanske, meksikanske, "paloma blanka" i kukuruku-kuuuu, i ne znan ti ja više kako se sve te balade zovu, a ta gitara u rukama, to je bila kada je sresla š njin – spominje se Goran Prizmić koncerata iz šušta i gušta, koji nisu bili ništa lošiji od onog u čuvenom newyorškom Carnagie Hallu, londonskom Royal Albert Hallu, pariškoj Olympiji, jer je sve radio iznutra, iz duše.

– Ma, to je bilo milina slušat. Šta ti god padne na pamet, e on bi odsvira, otpiva, koji je god instrument uvatija, na njemu se snaša – pripovijeda Ivo Šeparović koji je bio pomoćni trener u Hajduka, a evo sad ga tokalo pomagati prijatelju Goranu da se pripreme za karmine u konobi "Bata".

Na kraju riječ dvije o taštini. Je li ga mučila najčešća boljka svih kreativaca, koja, kad te uzme, kad se fibra rasplamsa, umisliš da je s tobom svijet započeo i da će sve radi tebe završiti.

– On je na to bi imun. Znaš kakvi su ti slavni pivači, glumci, ja san jih se tot u konobi nagleda i svi činidu fintu da su ovo ili ono, pretvaradu se da su mali, a umislu da su veliki, nezamjenjivi. A zamisliš njega, koliko on nije za to mari, kad je on sto puta novinarima priča da ga je sin pita, kad je vidi Mišu da stalno piva na televiziju, jer njegove spotove nisu tako često vrtili: "Tata, a jesi ti Mišo Kovač?" Jel ti sad jasno da mu nije bilo stalo da mu se tepa, da ga se kuje u zvizde, jer on se već rodi kako zvizda. On je bi Oliver.

Četiri kuće u Veloj Luci

Dragojevići će, nakon smrti starijeg Oliverova brata Aljoše i njegove, ostati trajno vezani uz Korčulu, otok svojih predaka. Prije sedam godina, Oliver je, da bi imao svoj mir, kupio kuću od obiteli Lejdi Oreb na Obali 4, ali više je, kažu, provodio vremena sa suprugom Vesnom na brodu nego doma. Tu su se odmarali djeca i unuci. Postoji u Veloj Luci još jedna kuća Dragojevićevih, obiteljska, koja je nakon smrti roditelja pripala bratu Aljoši, i jedna koju je Oliver izgradio na brdu iznad Luke, kao i apartmani u Prižbi u koje su investirali njegovi sinovi. Četiri kuće, s onim najmekšim, najmilozvučnijim velolučkim ć, u kojoj će se čuvati memorabilije glazbenika koji je obilježio epohu, četiri kuće muzeja u koje će hodočastiti fanovi.

Naslovnica Dubrovnik