DALMOVNICA Sto godina kruha i duha od ‘centrale’

Dalmovnicu koja je upravo pred vama ispisao sam u strahu Boga da će mi, možda, poneki bolji poznavalac dalmatinskih prezimena, odnosno njihove lociranosti na demografskoj mapi našeg užeg zavičaja, zamjeriti svojevrsni „sukob interesa“.

Namjerio sam, naime, nakititi riječ dvije o Zadvarju, jednom od – i to ne kažem samo ja, nego i drugi, recimo glasoviti putopisac Alberto Fortis – najimpresivnijih dijelova Svemira; o mjestu u kojem je ljepota dobila ime jer su, izgleda, baš na tom prostoru delikatnog dodira primorja s vlajlandom priroda i „viša sila“ postigle sporazum o iznimno uspješnoj suradnji, a moje je prezime zadvarsko i razotkriva da sam tamo rođen.

To jest, da bih lako mogao biti pristran i u odabiru teme i u procjeni važnosti domovinskih činjenica. Istina bog, i nije lako umaknuti okolnosti da suza nema di nego na oko - šta ću, ne branim se od toga - ali me, vjerujem, može  barem donekle iskupiti to što ovo ne pišem tek nako, iz čista mira, o „Zadvarju kao takvom“ i o onoj opojnoj toponimiji svoga djetinjstva, jer mi se eto tako htjelo, već me za jezik potegla jedna sasvim konkretna priča koja se mogla začeti i odmotati i negdje drugdje, ali eto nije, nego baš na Zadvarju.

Povod pisanju je, dakle, stoti rođendan zadvarske hidroelektrane „Kraljevac“, ili preciznije, čak stoti rođendan, budući da nije nimalo lako odolijevati svim „nasrtajima“ tehnološke revolucije i obavljati svoje poslanje - u ovom slučaju praviti struju - baš kao da se u međuvremenu, tokom cijelog jednog stoljeća, manje-više ništa nije dogodilo ni promijenilo.

A s hidroelektranom „Kraljevac“ (nekad su je, u udarničkoj fazi administrativnog socijalizma, zvali i HE „Tito“) baš je, eto, takav slučaj. Dapače, još i izrazitiji, jer se uspostavila kao vjerojatno i u svjetskim razmjerima jedinstveni muzej koji - i dalje radi. Muzej struje. I odmah valja ustvrditi – slično onome kad su nas u školi učili da je Egipat dar Nila – kako je Zadvarje dar HE „Kraljevac“, makar je mjesto samo po sebi puno, puno starije od elektrane koja je upravo izbrojila stoljeće.

Hoću reći da je u naselju – nekad trgovačkom punktu na „granici svjetova“, s promjenljivom komercijalnom srećom, a danas stabilnom općinskom središtu – zadnjih stotinu godina manje-više sve što se događalo bilo u vezi s hidroelektranom, s „centralom“ kako je i dandanas zovu mještani Zadvarja, Slimena, Podgrađa i Gornjih Brela: iz nje se, ili preko nje, „preuređivalo“ lokalno rodoslovlje, mijenjala se demografska slika i kvalifikacijska struktura, unapređivali se i razvijali kulturni, komunalni i opći civilizacijski resursi...

U izvodu iz osobne karte „centrale“ uobičajeno se navode podaci da je svečano otvorena – iako službenog zapisa o ceremoniji nema – za imendan cara Franje Josipa, 19. ožujka 1912. godine; upravljačka prava nad izgradnjom Austrougarska je – reklo bi se, po kalupu današnje eurounijske suradnje – dala bečkom društvu „Waserwerk“, ono naručuje projekt iz Belgije, a koncesiju dobiva talijansko društvo “Sufid“, koje na gradnji angažira francuske stručnjake, uz nabavu opreme iz Mađarske.

Prve žarulje kao zaista veliko čudo i simbol napretka zasvijetlile su na Zadvarju rečene 1912., četiri godine prije nego u „gospodskome Spljetu, na Pjaci od šinjora“, da bi u međuvremenu, 1924., struja bila provedena i do Dugog Rata zbog opskrbe tamošnje tvornice karbida, u narodu nazvane crnom kućom, jer je zadvarska hidroelektrana prvenstveno s tom nakanom bila i sagrađena.

Danas je, pak, zaštićeni spomenik industrijske arhitekture iznimno očuvan zahvaljujući generacijama strojara i električara koji su je pazili kao oko u glavi, a još uvijek – radeći pretežno na tzv. biološkom minimumu rijeke Cetine – godišnje proizvede 65 GWh struje. Neda se starica-kraljica!

Što će biti s rođendanskom proslavom, tko će – ne znam je li bolje reći ugasiti ili upaliti – 100 reflektora na prigodnoj torti, još nije, koliko znam, do u tančine precizirano. No, jubilej će se obilježiti, a ima i zašto jer je Zadvarje, i ne samo ono, iz centrale desetljećima jelo i kruha i duha. Ideja ima raznih i evo mi pada na pamet, ne znam ni sam da li u šali ili u zbilji, kako bi se moglo istražiti nije li onome meštru – mještani su ga zvali Šarkez, a u knjizi zadvarskoga rodoslovlja zabilježen je kao Sorkozi i zajedno je s turbinama pristigao iz Budimpešte – možda neki potomak i današnji francuski predsjednik Sarkozy, čija obitelj također vuče svoje korijene iz Mađarske. Pa čovjeka, lijepo, pozvati na Zadvarje.