Dalmovnica: ‘Slobodna’ kao točka identiteta Dalmacije

Ovo o četrdeset godina ne odnosi se na mene − ovdje potpisanog autora Dalmovnice − nego, naravno, na junaka kultnog romana Meše Selimovića “Derviš i smrt”. Ja sam ih, mislim na godine, nakupio znatno više i tu se ništa ne može promijeniti, pa sam oslobođen – ili zbog toga možda hendikepiran – većine spomenutih dilema o mogućem staračkom manjku pobune ili, pak, o mladenačkom višku odvažnosti.

No, ove rečenice ionako ne citiram zbog sebe, zbog brojenja vlastitih svjećica, nego zbog novina u kojima se objavljuje (i) ovaj tekst. I koje, nota bene, držite u rukama. A sve s tezom da su novine iste kao ljudi (premda je Toma Bebić pjevao da se ta “istost” odnosi na brodove, a ne na novine). Dakle, da novine, baš kao i ljudi, rastu sa svojim godinama, ili se smanjuju, mijenjaju se, čas su gore, čas dolje, osvrću se i gledaju pred sebe, preispituju se, posrću i ponovno staju na noge…

A ovim novinama, “Slobodnoj Dalmaciji”, upravo je sedamdeset, pa je mnogo toga povezanog s njezinim zaista respektabilnim godinama stavljeno ovih vrućih dana na sunce: čvrste povijesne činjenice i subjektivne reminiscencije, perspektive i slutnje u vremenu svojevrsnoga raspada Gutenbergove galaksije, uređivačka politika, vlasničke mijene, tiraža, najistaknutiji novinari, najvažnije teme, tehnološki iskoraci, najznačajniji suradnici… i, osobito važno, udio “Slobodne” u identitetu Dalmacije; njezin identitetski kapacitet u doba kad Dalmacije na institucionalnoj razini više nema, a na simboličkoj se sve više gubi u hrvatskim – rekao bi Franjo Tuđman – bespućima povijesne zbiljnosti.

Utoliko se pokazalo vrlo sugestivnim pogledati što su o ulozi “Slobodne” u “narodnom životu” Dalmacije, odnosno u vlastitim životima, rekli Dalmatinci (i ne samo oni) koje su novinari o tome pitali i koji su u svojim odgovorima stvorili od riječi “novina” i riječi “Slobodna Dalmacija” istoznačnicu. Onako kao što smo nekad sve mopede zvali “tomos”, a sve paste za zube “kalodont”.

Još iz djetinjstva “Slobodna” je dio obiteljskog rituala (Ivo Baldasar); “Slobodna” i “novina” postao je istoznačan pojam (Mladen Bajić); “Slobodna” je kao jutarnja kava (Ivan Pavić); Teško mi je zamisliti dan bez “Slobodne” (Dragan Primorac); “Slobodna” je naš brend (Karlo Kuret); Ona je svojevrsni simbol naše regije (Pero Kozomora); I danas mi dan počinje sa “Slobodnom” (Renato Švorinić); Pridonijela je razvoju regije (Ante Uglešić); Ja ne mogu ni danas živjeti bez ”Slobodne” (Slobodan Prosperov Novak); Zaštitni je znak Dalmacije i njezina identiteta (Rajko Ostojić); Ovisnica sam o “Slobodnoj” (Branka Juričev Martinčev); U mojoj obitelji “Slobodnom” smo se “napajali” godinama (Dubravka Šuica); Svi u turističkoj branši čitaju “Slobodnu” (Goran Jurković); Ja sam uz “Slobodnu” naučio čitati (Ante Parat); U Splitu se znalo da su novine − Slobodna Dalmacija (Velimir Visković)…

Ovo su samo kratki izvodi iz zdravica što su ih u javnosti manje ili više poznati čitatelji izgovorili “Slobodnoj” za sedamdeseti rođendan, ali dovoljno reprezentativni da potvrde kako su “Slobodna” i drugi dio njezina imena – Dalmacija – neka vrsta dijalektičkih blizanaca: prožimaju se do mjere da je svaki (od)govor o dalmatinskom identitetu gotovo nemoguće pojmiti bez toga dvojstva.

A identitet je – poznato je – teško pitanje. I nipošto nije jedino kad je riječ o tome dokle sve seže priča o sedam decenija Slobodne Dalmacije. Uostalom, barem jednako važno je i pitanje – s identitetskim vrlo povezano − kojim će smjerom “Slobodna” sada kad je “još mlada da bi imala želja, a već stara da ih ostvaruje”?

Hoće li hvatati trajekt prema kojemu je usmjerava − u svom, rekao bih, prilično kontroverznom rođendanskom tekstu – sam predsjednik Uprave EPH Nino Pavić, a (taj simbolični trajekt) vozi, veli Pavić, u digitalni “svijet genijalne demokratske medijske revolucije”, ili će možda (također simboličnim) vlakom prema jugu? Odgovore čitajte u Slobodnoj Dalmaciji!