Kad se roditeljima raspukne srce zbog gubitka njihova djeteta, može li ono opet izrasti, iz zemlje, iz kamena?
Ima jedno takvo srce od zemlje i kamena, u Muću. Pola srca – kamen, pola – zemlja. I miriše na kadulju, majčinu dušicu i smilje.
To je "Andrijino srce"!
Izgradili su ga njegovi roditelji, Antonija i Ivan, u spomen na svoga sinčića, ali i borbu svih drugih mališana koji imaju srčane probleme, onih koji su, nažalost, izgubili bitku za život, kao i onih koji su je dobili.
– Zapravo, ovo je za sve one malene koji boluju, a koji u svome kratkom životu prođu toliko patnje. Vjerujte, vidjeli smo po bolničkim odjelima toga i previše. Željeli smo pokazati kako su i oni, bez obzira koliko su živjeli, makar i nekoliko sati, ili 32 dana, koliko je s nama bio naš Andrija, bili važna ljudska bića – ističu Andrijini roditelji Antonija Lončar Jelavić-Šako i Ivan Jelavić-Šako s kojima smo se našli u njihovu podstanarskom stanu u Splitu, gdje su okruženi uspomenama na svoga dječaka.
"Naš mali čupavac, ima 50 centimetara, 3180 grama. Rođen u 10.46 sati", zapisali su mama i tata pored fotografija u albumu.
"Andrijino srce" gradila je cijela obitelj, bake, djedovi, rodbina, kumovi, prijatelji, i sva njihova djeca... Gradili su ga svojim srcem i utkali u njega puno zajedničkih sati i ljubavi prema svojim bližnjima.
– Možda će se nekome ovo kameno srce učiniti romantičnim, ali nema u ovome ništa od toga, vjerujte. To je jedna velika bol koja se ne da opisati, bol kada roditelj, majka, otac, izgube svoje dijete – teško je Antoniji kada se spominje sve što su prošli ona i suprug Ivan.
– Od dana kada je Andrija umro, mi nismo više isti ljudi. Istina, idemo na isti posao, živimo u istom stanu, jedemo istu hranu..., ali bez Andrije više ništa nije isto. Teško se nositi sa svim tim. Međutim, željeli smo gradnjom ovog spomenika progovoriti o svemu onome što nas je pratilo otkad smo doznali da je beba koju nosim bolesna, da ima hipoplastično srce. O problemima s kojima smo se susretali, od nerazumijevanja okoline, strahova u našim obiteljima, do ponašanja u nekim bolnicama i poslije sprovoda, ljudi koje smo susretali – govori Antonija.
– Shvatili smo da smo još uvijek sredina koja smatra da je bolest sramota, da se o tome šuti, ili nakon svega, kada je Andrija umro, nekih glupih savjeta od poznanika, kao: "Imat ćete vi još djece, idemo dalje, što je bilo, bilo je!" Ili onih koji samo okreću glavu jer ne znaju što bi vam rekli – prepričava Antonija te susrete koji je i sada muče.
– Naš svit često tu malu dicu koja rano odu ne doživljava ka ljude. Kad umre žena od osamdeset godina, doći će ti pola sela ili grada na sprovod i izražavat sućut, a kad ti umre dite koje je živilo 32 dana, nisam baš siguran da te svi doživljavaju – smatra Ivan.
– Ili žene koje su imale spontani. Njih još manje doživljavaju – susrela se Antonija u svojoj okolini i s takvim primjerima, kaže.
– Mi ne želimo zaboraviti Andriju. Bez obzira koliko mi djece još imali, on će uvijek biti naš prvorođenac. I o njemu želimo govoriti. Kada se ovakva bolest dogodi, za nju nitko nije kriv, ni dijete, ni roditelj. A, vjerujte, prošli smo to u raznim sredinama, da vas ljudi gledaju čudno – kazuju nam Andrijini roditelji.
– Andrija je bolovao od sindroma hipoplastičnog lijevog srca. To je sindrom kada vam je lijeva strana srca nedovoljno razvijena, vrlo slabo, te bi s vremenom atrofirala. Zato mu je bila potrebna ova operacija da nastavi živjeti. Neka djeca, nakon godina provedenih po bolničkim sobama, ipak na kraju dobiju normalan život. Čujem kako neki danas igraju nogomet, sviraju harmoniku... I to me veseli. Međutim, naš mali borac, naš Čupavko, Ljubav mala, Smješko..., kako smo ga sve znali zvati, nije jedan od tih – toplina se širi roditeljskim licima kada se prisjećaju svoga Andrije.
– Kako je ovakva operacija srca teška, radi se u fazama, pa se tako na prvi zahvat trebalo ići u München, u Njemačku, jer ovdje kod nas, kako su nas uputili, još nema mogućnosti, dok se druga i treća faza rade u Hrvatskoj. Kakva god bila danas naša Hrvatska po nekim pitanjima u zdravstvu, iznenadilo me kada smo doznali da vam Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje tu operaciju plaća, to nam je bilo veliko olakšanje.
Kako bi nakon poroda Andriju što prije zbrinuli, poslali su me u Petrovu bolnicu u Zagreb, kako bi dijete mogli odmah prebaciti na Rebro nakon poroda. Nažalost, nemam nikakve lijepe riječi za ono što sam u Petrovoj prošla, za ponašanje pojedinih zdravstvenih djelatnika prema meni, za vrijeme i nakon poroda. Mjesto gdje se treba događati nešto najljepše na svijetu, rođenje djeteta, na mene je ostavilo traumatična iskustva – s teškim gropom u grlu progovara Antonija.
Uzima dah.
Jer ovu priču želi i treba ispričati, kaže.
– Kada su Andriju prebacili u München, u Centar za srčane bolesnike, mi smo danonoćno, naizmjence, koliko su god to prilike dopuštale, bili s njim u sobi. Kako je to malen prostor, a djeca su priključena na puno tih uređaja koji im pomažu da žive – otvoren im je prsni koš, vire sonde, drenovi, cijevi, igle, nema gdje to malo tijelo nije izbodeno... – onaj koji je sjedio naprijed mogao ga je držati za rukicu, a onaj drugi je sjedio kod podnožja krevetića. Pričali bi mu i pjevali – prisjeća se Antonija, pa prepušta tati Ivanu da nastavi.
– U svoj onoj boli koju je prolazilo naš mališan, nadao sam se da me čuje, pa sam mu pričao, kao i svi drugi roditelji, koji tepaju svojoj djeci: "Kad narasteš, ići ćemo zajedno u šetnju, na planinu, na more, vodit ću te na Bačvice, pa ćemo onda ići u Muć zajedno saditi biljke, gradit ćemo zidove..." Želija sam mu pokazat i Muć, misto odakle mi je otac, odakle vučemo korijene. Tamo imamo polje, Andrija je tamo i pokopan. Onda bi mu pokaziva kako se gradi, kako je i mene ćaća učija zidat suhozide, poznate u našoj tradicijskoj gradnji po Zagori i otocima – veli nam Ivan, koji je inače inženjer građevinarstva, pa mu nije bio problem napraviti i nacrt za jedan takav projekt.
– I tako smo zamislili izgraditi kameno srce koje ćemo s Andrijom, kada bude bolje, posjećivati i saditi u njemu razne biljke, ali samo ljekovite. Kako ću ga ja staviti u klokanicu, pa ćemo zajedno u Muć ili na planine gdje smo se obožavali penjati i družiti se s našim prijateljima, bili smo često u prirodi... – iznosi 32-godišnja Antonija sve ono što je planirala pokazati svome sinu kad malo poraste.
Nažalost, Andrijino srce nije preživjelo operaciju. Prestalo je kucati, 24. ožujka, u majčinu i očevu naručju.
Uslijedio je pogreb, odlasci na groblje, život bez Andrije.
– I tako jednog dana, dok sam gledala onu hladnu nadgrobnu ploču, barijeru koja nas od njega dijeli, ponovno je u nama oživjela ideja da izgradimo srce zbog kojeg će pamtiti Andriju i sve malene koji su proživljavali što i on. I tako je pala odluka. Gradit ćemo ga u našem polju, u Muću, među voćkama.
– Htjeli smo da to bude nekako monumentalno, da ostane živjeti kao spomenik i da bude velikih gabarita, da se može vidjeti i kad otvorite Google maps. Kako sam građevinar, odmah sam se prihvatio nacrta i projektirao srce koje je upisano u kvadrat dimenzija 8,5 puta 8,5 metara – govori Ivan.
– Željeli smo prikazati baš Andrijino srce. Desna strana je s jednostranim zidom i cijela od kamena, a lijeva, koja mu nije bila razvijena, čini dvostrani zid, dok je unutrašnjost ispunjena zemljom u kojoj je posađeno ljekovito bilje koje se može koristiti kao pripravak za čajeve, kreme i slično – govore Andrijini roditelji, koji su se i prije bavili ljekovitim biljem, vodili su Biljoteku u splitskoj Info zoni.
– Predložili smo tako članovima naše obitelji, našim prijateljima, da nam se, ako žele, pridruže u gradnji, a usput bismo se i svi malo družili u prirodi, na čistome zraku.
Mogli smo mi ovo raditi i s pravim meštrima, i platiti da ovo neko napravi, ali ovo onda ne bi bilo to, ne bi nam ovoliko na kraju značilo. Od kraja travnja do kraja listopada, dakle punih šest mjeseci, osim kada je bila prevelika vrućina jer u polju nema hladovine, mi smo gradili srce.
Budući da su nam uvijek bili važni međuljudski odnosi, bilo nam je važno da nam se i obitelji slažu, da su nam došli i prijatelji i dali nam podršku. Nakon ovih pola godine gradnje, u kojoj je sudjelovao 51 čovjek, što odrasli, što djeca, možemo reći da smo se svi još više zbližili – ističe Ivan to kao najveći dobitak projekta.
– Svi oni su nam pružili veliku podršku ili gradnjom, držanjem alata, kuhanjem ručka ili uzgajanjem sadnica... Ne trebamo navoditi imena, prepoznat će se svi oni. Svi smo ga gradili srcem. Na tome im veliko hvala! I na kraju smo dobili ne samo spomen na Andriju, nego i to da smo danas zaista još povezaniji.
Prijatelji planinari donijeli su nam kamenje koje smo onda ugradili u spomenik. Ima ih čak i s Himalaje, pa s najvišeg vrha Bugarske, iz Afrike, pa onda iz mjesta širom naše Hrvatske, s našeg Velebita, Palagruže, Modrog jezera, Zelene špilje... Donosili su ih s plaža. Onda smo ih, naravno, donijeli i iz mjesta odakle su naši roditelji, iz Runovića, Rastovca i Solina, dok je iz Muća 99 posto kamenja.
Djeca naših prijatelja isto su na moru ovoga ljeta sakupljala oblutke: "Evo, ovaj je za Lončarku" – simpatično je Antoniji kako su i djeca njihove rodbine i prijatelja spremala za ovu svrhu oblutke u svoje džepove i ruksake kad bi se vraćali s plaža.
– Na Andrijinu grobu smo uklesali stihove Oliverove pjesme "Sreća je tamo gdje si ti...", jer smo je, kako se stalno vrtjela po radiju onda kada je Oliver umro, često slušali i pjevali Andriji, dok je ispred spomenika kamenčićima ispisano – Andrijino srce.
Otvorenje je bilo 27. listopada pa se još ne vidi cijeli spomenik na Google Mapsu, samo dok se radilo, ali kada drugom turom prođe satelit, vidjet će se cijeli, kažu.
– Nismo u startu namjeravali da ovo izgleda kao neka promenada, ali onaj tko želi i osjeća potrebu, može naravno i sam donijeti neki kamenčić kao simbol, mi ćemo ih posložiti – veli Ivan o "Andrijinu srcu" u Muću.
– Znate, ljudi vam daju neki rok. Rok toj vašoj patnji. Kao, evo, vratili su se poslu. Aj, dobro je. Kao idu sad na Muć gradit spomenik, znači dobro su. Kao, vidi, idu na more, znači, ide nabolje... Ne ide to tako – otkriva Antonija kako imaju teške dane, a još teže noći.
– Želimo da ovaj spomenik zato bude podsjetnik da su ta djeca, iako su kratko živjela, ne samo vrijedna života, nego da su i oni ljudi, a da su ti roditelji koji imaju takvu djecu, da su i oni isto ljudi koji prolaze kalvariju, da tu nema nikakvih čudovišta... I želimo da se o tome svemu još više priča. Da se govori kako djece s tom bolešću ima sve više. I da se ne smatra da je sramota kada je netko bolestan. Ne možemo promijeniti cijeli svijet, ali ako možemo promijeniti barem jednog čovjeka, da se razbiju predrasude i ljudske gluposti, da za svoje dijete ideš gdje god treba, pokušaš sve što možeš, da pokažeš da su i oni ljudska bića, mi smo učinili puno – poručuju Andrijini roditelji.
I kao što piše Antonija na svom blogu...
"Ima jedno srce...
Jedno hrabro srce koje ne kuca više.
Ima jedno srce od kamena i zemlje što povezuje dva svijeta; čekanja i ponovnog susreta.
Kamen za hrabrost i srčanost, upornost, strpljivost, ljubav jaču od smrti.
Zemlja kao nada, plodno tlo za bolje i ljepše sutra.
Oba srca pripadaju Andriji, našem dječaku, borcu.
To je srce i svih njegovih supatnika, malih, a velikih srca koja kucaju prkoseći alarmima bolničkih uređaja kao i onih čija su završila svoje bitke na ovom svijetu."
"Neka bude i ostane trajni spomen za sve male i velike, one koji su s nama i one koji nisu, srčane ratnike i njihove obitelji koje ih prate na tom putu. Mali borci otkrivaju da je svijet puno veći i čudesniji no što smo znali, a vjera, ljubav i nada jedini put.
Dobro došli u svijet najhrabrijih boraca i najnježnijih srdaca.
Povede li vas cesta, dođite, slobodno pogledajte kameno srce.
Rado će vas primiti.
Jer...
Ima jedno maleno srce, voljeno i hrabro, koje kuca u nama.
Vole te mama i tata!"
Radim na zamjenama kao vjeroučiteljica u školi. Volim zaista raditi s djecom. Na jednom satu sam predavala kako je svaki čovjek poseban, jedinstven, savršen takvim kakvim ga je Bog stvorio.
Na to me je jedna djevojčica upitala: "A što je s bolesnom djecom?"
Tada sam se zamislila, a onda i odgovorila: "To što svijet nije prilagođen za njih, to ne znači da su oni manje vrijedni, da nisu savršeni baš takvi."
Prisjetila sam se tada i kako sam bila prisutna na jednoj proslavi gdje je bio i dječak bez dijela ruke. On se vani igrao, a neki od prisutnih su komentirali uz sažalijevanje: "Jadan on, bidan on!" A on je trčao i veselio se i nije bio uopće jadan. Na takvim razmišljanima naše sredine trebaju poraditi – mišljenja je Antonija.
Udruga "Veliko srce malom srcu" je neprofitna udruga koja okuplja liječnike, zdravstveno osoblje i roditelje djece s prirođenim srčanim greškama i drugim srčanim bolestima, jedna od najstarijih takve vrste u Hrvatskoj i oni su nam veoma pomogli u smještaju kada smo bili na tim operacijama. Među tim našim "srčekovcima" našli smo zaista potporu i u brojnim drugim stvarima.
Međutim, kako smo imali prilike čuti od pojedinih ljudi, u njima je malo svijeta iz Dalmacije koji su angažirani na aktivnostima udruge. Voljela bih da se to promijeni, jer važno je postojanje ovakvih organizacija da se ljudi sa sličnim problemima mogu lakše povezati i pomoći jedni drugima – veli Antonija, koja je i u njihovoj grupi na Facebooku objavila fotografije kamenog srca u Muću kako bi znali da i njihova djeca imaju svoj spomenik.
Iznenadili smo se koliko među medicinskim osobljem ima Hrvata u toj njemačkoj bolnici. Svi ti ljudi obrazovani su u Hrvatskoj i sada rade vani, a u Hrvatskoj, nažalost, deficit u bolnicama. Zbog takvog stanja u našem zdravstvu ispaštaju u prvom redu djeca. Nakon operacije u Njemačkoj više ne idealiziram njihovo zdravstvo. Mislim da po stručnosti nismo lošiji, samo financijski ograničeni opremom i mogućnostima daljnjeg napredovanja.
"Saznavši za srčanu manu, otkrili smo cijeli jedan nepoznati svijet.
'Vaše dijete ima sindrom hipoplastičnog lijevog srca', rekao je dječji kardiolog nakon nekoliko dana brige, straha, pregleda, putovanja, potvrdivši sumnju ginekologice. Čula sam za svakakve sindrome, ali za ovaj nikada.
Nažalost, te riječi sve češće čuju i drugi roditelji. To su riječi koje preživiš ne znajući kako. Izašli smo iz klinike s brojevima statistika u glavi, uputama za novi pregled i nasred ulice zagrljeni plakali. Što to znači? Što ga čeka? Pitanje na pitanje, briga na brigu i odlučnost za borbu. Ako ljubav prema djetetu može biti veća od one koju već osjećate, to je upravo onda kada vas najviše treba, kada se neko čudovište nadvilo nad njega i ugrožava mu život.
Krenuli smo, dan po dan. Pripreme, pregledi, rođenje, transport jedan, transport drugi, lijekovi, prva operacija, korekcija prve operacije, zahvat ovaj, onaj... Najteža i najljepša 32 dana."
"U jednom od tih dana, stajali smo uz njega stisnuti između hrpe uređaja, kabela, cjevčica. Čudan je to bolnički odjel, nevjerojatna djeca ondje borave. Njihova patnja i borba je van svih okvira. Ne podliježe pravilima, kalupima, svijet u svijetu, mijenja sve, ostavlja bez teksta. S čuđenjem promatrate mala čuda.
Potaknut ovim, suprug je izrazio želju o gradnji spomenika koji će Andriji biti podsjetnik na veličinu onog što je prošao, znak naše ljubavi i ponosa. Svidjela mi se ideja o suhozidnom srcu, maloj oazi u kojoj će moja dva čupava frajera saditi i kopati razno korisno bilje. Dogovorivši se, veselo smo objavili Andriji kako će po povratku kući, kada prođe sve što treba, pomoći graditi svoje srce, a zasađene biljke koristiti i poklanjati drugima.
Plan se nije ostvario. Andrijino hrabro i tvrdoglavo, ali napaćeno srce, prestalo je kucati."
"Radilo se koliko se moglo, podređeno vremenskim uvjetima, kišama i vrućinama, obavezama, dobrim i lošim danima. Trebalo je kopati, tražiti i skupljati kamenja, razvrstavati koja idu u zid, koja pune sredinu. Izvana obično, a iznutra drugačije srce, poput Andrijina. Pravilan vanjski oblik čvrsto drži unutrašnjost podijeljenu u dva dijela. Desni dio sav od kamena, a lijevi (ona strana koja Andriji nije bila razvijena) nasut zemljom i posađen ljekovitim biljem.
Vrijedne ruke gradile su i punile spomenik znojem, nadama, tugom, suzama, smijehom, radošću susreta i zajedništva, a ponajviše ljubavlju. Ljubav mu je temelj, početak i kraj. Bez nje je srce samo mišićno tkivo, motor tijela ili kamen i zemlja."
"Kada ti se ovako nešto dogodi, suočiš se sa svim i svačim. Teško je jer nemam danas mogućnost kao drugi roditelji za reći kako je moj Andrija jutros rekao prvu riječ, kako je prohodao... Iako nemam ništa novo za reći, imam potrebu o svemu pričati, makar se ponavljala. Nikad neću znati kakav bi moj Andrija bio kad naraste, koju bi školu upisao, čime bi se bavio... Nikad neću saznati, ali zato mogu pričati da je ima ovu ovde čupicu i da je bija tvrdoglav, i da nije volija da ga se smeta dok spava, bija je živac, to je valjda malo na mene... I ima je baš prava muška ramena, ćaćine raširene prste na nogama... Vidila sam nekako da bi bija karakterno svoj, i odgajala bih ga da bude svoj, da ne bude povodljivac i da se jednog dana ne srami svoga ožiljka koji bi nosija na prsima, da se ne srami ničega.
I to je jedan od razloga zašto sam počela pisat blog. U jednom trenutku zbog nekih ljudi sam ga htjela ukloniti, ali kako su mi se s druge strane javljale žene sa sličnim problemima i razmišljanjima, odlučila sam da ću ipak nastaviti pisati, ako im na bilo koji način mogu pomoći", veli Antonija.