Antonija: Hvala ti, Bože, moja sestra Žana će hodati!

Žana stoji na nogama! Čini korake! Uči hodati! Dragi moj Bože, moja će sestra hodati! Ovo nam je s neizmjernim ushitom kazala Antonija Lelas, sestra 13-godišnje djevojčice Žane iz vrličkog naselja Kosora, koja je nakon složenih i skupih operacija u njemačkoj specijaliziranoj dječjoj ortopedskoj klinici u Aschau, za što su potrebna sredstva pribavljena u humanitarnim akcijama stotina ljudi velika srca, u srijedu prvi put u životu stala na vlastite noge.

Žana se u četvrtak navečer u pratnji roditelja iz Njemačke vratila kući. Premda su od Ashaua do Kosora putovali punih deset sati, Lelasi su zračili srećom. Kako Žana s roditeljima, Veselinkom i Goranom, tako i njezin brat Hrvoje i sestra Antonija te dvadesetak na Žaninu dočeku okupljenih rođaka i prijatelja.

Doček u rodnom domu

Otac Goran unio je Žanu kao i svaki put dosad u sobu za dnevni boravak, koja je u četvrtak navečer ponovno bila pretijesna. Žanu su dočekali s glazbenom uspješnicom klape “Sv. Florijan” “Kako ću joj reć da varin” koje ona najviše voli. A onda je Žana pokazala što može. Ustala je na noge, prvi put u svojoj rodnoj kući, te napravila dva-tri koraka.

U tom trenutku sreća se osjećala u zraku, mogla se dotaknuti rukom. Taj osjećaj nije moguće ispričati. Može se samo doživjeti. Najradosnija od svih bila je Žanina sestra Antonija. Nakon što je ispustila Žanu iz zagrljaja, otvorila nam je svoju dušu:

- Jučer me nakon dolaska iz škole na autobusnoj stanici dočekao brat. Čim me vidio, govori: “Zvala je mater i kaže da Žana hoda.” Mislila sam da me zafrkava. Ali on je uporno ponavljao kako mu je mater rekla da je Žana napravila prve korake. Čim sam ušla u kuću, nazvala sam mamu i tatu u Njemačkoj. Mama mi je potvrdila da je Žana stala na noge i učinila nekoliko koraka. Potekle su mi suze radosnice, a onda sam iz telefonske slušalice čula Žanin glas: “Keka, Žana stoji. Je, Keka, stoji.” Te riječi izgovorila je s neizmjernim ponosom i radosti – naizust nam je ispričala Antonija.

Ako bi u ovo vrijeme darivanja u iščekivanju nadolazećeg Božića i rođenja Malog Isusa postojalo mjerilo čiji je božićni dar najljepši, nema nikakve dvojbe da bi obitelj Žane Lelas – majka Veselinka, otac Goran, sestra Antonija i brat Hrvoje – te njihova brojna rodbina i prijatelji bez razmišljanja ustvrdili kako nitko na svijetu nema ljepšeg i vrednijeg dara od njihova. Doista nema.

Nekoliko mjeseci nakon rođenja, liječnici su Žaninim roditeljima priopćili bolnu istinu da njihova djevojčica ima cerebralnu paralizu. Veselinka i Goran podizali su Žanu pružajući joj neizmjernu količinu ljubavi i pažnje, nerijetko na uštrb dvoje starije, zdrave djece.

Obilazili su liječnike od Splita do Zagreba vraćajući se u Vrliku svaki put sve tužniji. Gledali su Žanu kako raste i razvija se, ali prikovana za krevet ili invalidska kolica. Jedino što se kod Veselinke i Gorana nikada nije ugasilo bila je nada.

A onda su prije dvije godine doznali za specijaliziranu ortopedsku dječju kliniku u njemačkom gradu Ashau, pedesetak kilometara od Münchena. Doznali su da je jedan dječak iz Hercegovine s jednakom dijagnozom kao i njihova Žana, ali s većom deformacijom obje noge u Ashau uspješno operiran te da je nakon rehabilitacije stao na noge i prohodao.

I ‘Slobodna’ u akciji

- Naši liječnici su nas uvjeravali da ćemo dijete izložiti samo maltretiranju, bolovima i patnji, a nikakvu uspjehu da se ne nadamo. S tim se nismo mirili. Stupili smo u kontakt s klinikom u Ashau i dogovorili pregled za Žanu. Nakon obavljenih pregleda, obasuli su nas istovremeni osjećaji sreće i tuge. Liječnici su ustvrdili da bi Žana nakon operacija imala velike šanse za prohodati. Rastužila nas je spoznaja da bismo za operacije, najnužnija ortopedska pomagala i neizbježni dio rehabilitacije trebali platiti 50.000 eura. To je za nas u tom trenutku bio nedostižan iznos – priča Veselinka.

Žanina majka zaposlena je u Centru za rehabilitaciju “Fra Ante Sekelez” u Vrlici gdje svakodnevno radi s djecom s posebnim potrebama. Otac je umirovljeni policajac. Obiteljska primanja su skromna, dostatna tek za podmirenje osnovnih potreba.

- Jedino rješenje vidjeli smo u javnom pozivu dobrim ljudima. S našom pričom izišli smo u javnost ponajprije preko “Slobodne Dalmacije” koja nas je sve vrijeme vrijedno pratila. Organiziran je cijeli niz humanitarnih priredaba. Odazvali su se mnogi, znani i neznani. Dajući svoj novčani prilog, stali su uz Žanu i nas u nadi da ćemo skupiti dovoljno novca za operacije u Njemačkoj i da će nakon tih operacija Žana stati na noge i prohodati. Kao Žanina majka, danas uoči Božića svima želim zahvaliti do neba i pozivam sve da se zajednički radujemo što sve skupa nije bilo uzaludno, jer je Žana prije dva dana prvi put u životu stala na svoje noge i napravila prve korake – kaže Veselinka.

Na humanitarne priredbe dolazila je kad je god to bila u mogućnosti i sama Žana. U veljači ove godine nakon tvrdnje njemačkih liječnika da bi poslije operacija mogla prohodati, Žana, koja je djevojčica nevjerojatne vedrine, duha, velike upornosti i hrabrosti, ali koja ima i govornih teškoća, izjavila nam je: - Ako se operiram i, ako Bog da – moći ću hodati. To bi mi bilo najdraže u životu.

piše Toni PAŠTAR
Snimio Nikola Vilić / CROPIX