Slikarica, autorica i novinarka Dijana Čović svojim portretima vrlo suptilno preispituje ulogu žene koju joj je nametnulo konzervativno društvo

S četrdesetak portreta pod nazivom Didi – svijet žene, novinarka i umjetnica Dijana Čović odlučila se simbolično baš na Dan žena ponovo predstaviti zagrebačkoj publici u Centru za kulturu Novi Zagreb. A kad ti na otvorenju urednica i kolegica s televizije Zrinka Turalija, kojoj je kultura u „malom prstu“, kaže da si u pet godina, koliko je prošlo od prve samostalne izložbe, više napredovala nego netko tijekom čitavog života, onda je to veliki kompliment.

„Umjetnica je čini se imala lijepo djetinjstvo, njezine žene odišu mirnoćom, nema grča i boli na njihovim licima, nekako su romantične“, komentirao je jedan posjetitelj. Iz njegove muške perspektive i samo na prvi pogled to bi se molo učiniti točnim, no suptilno žensko oko primijetit će da su portreti višeslojni, romantični, ali i jaki, neke su žene sjetne, zamišljene, neke spuštenih pogleda, neke sa snažnom porukom...

Sve su one ja i ja sam sve one

„Svaki od mojih portreta nose neku moju emociju, doživljaj, simboliku, sve su one ja i ja sam sve one. Zato maloj Didi, kako su me zvali u djetinjstvu, a koja se na putu djevojčice do žene puno puta gubila i nalazila, padala i ustajala i dizala se iz pepela, poručujem - ne tuguj, ne brini se, ne strahuj, sve je kako treba biti. Isplatilo se, svi strahovi, razočaranja, sve boli i traume vrijedile su, dovele su me ovdje gdje sam danas. Svaka prolivena suza postala je nova životna snaga, svaka sumnja ili nesigurnost postala je vjera ili inspiracija, svaki pad, bol i razočaranje životna lekcija“, ističe umjetnica.

Četiri muze

Dijana Čović rođena je Vukovarka, devedesetih je dijelila sudbinu svojih sugrađana, no o tome mnogo ne priča. S radošću se sjeća djetinjstva u svom rodnom gradu.

„Mala divljakuša, razigrana i hrabra, u vječnoj potrazi za pravdom, u mnogo čemu, likom nalik mojoj prvoj životnoj muzi baki Marici koja je imala težak život kao majka devetero djece, agresivnog muža i živjela je u teškom siromaštvu. Ali baka jednako ljubav, mudrost, drugo ime za hrabrost. Baka je uz mene bila do moje četvrte godine i svaki dan mi fali. Bez bake ništa više nije bilo isto… Moja druga životna muza je majka. Majka jednako obitelj, toplina, sigurnost… Ali i žrtva, davanje, očekivanja. Treća životna muza mi je sestra, moja moralna vertikala, moja dobra vila, put prema vrijednostima i dobroti. Na fakultetu u Zagrebu upoznajem svoju četvrtu životnu muzu, najbolju prijateljicu Marijanu, sestru po duhu, čisti „joy of life“, od tada do danas soul mate“, priča u jednom dahu.

Umjetnost oslobađa

Didi se danas se umjetnošću bori protiv rodnih stereotipa, ali i pronalazi vlastiti identitet i kako sama kaže, oslobađa se demona vlastite podsvijesti i uloga koje joj je konzervativno društvo nametnulo.

Portrete najčešće slika uljem, a špatulama impasto tehnikom apstrakcije oblika i linija, pojačavajući tako ritmičnost slike. Osim ulja, slika akrilom, ponekad akvarelom u maniri apstraktnog realizma.

Slikala je oduvijek, samouka je slikarica, a talent je – kaže – naslijedila od bake koja je bila skulptorica. Educirala se na nekoliko radionica, u njezinim djelima osjeća se utjecaj starih majstora, osobito Gustava Klimta i Claude Moneta te Edgara Degasa, ali i novijih modernih slikara, poput Kerry J. Marshalla, Kehinde Wiley, Mare Light, Jeremyja Manna i Geoffreya Johnsona.

Tek su pedesete…

Danas u pedesetima svjesnija je sebe nego ikad prije.

„Slobodna sam od utjecaja, rasterećena od očekivanja, u vjeri, radujem se novim izazovima. Opet sam pronašla dijete u sebi.. Igram se i veselim. Didi tek su pedesete... Još štošta dobroga je pred nama...“, poručuje umjetnica svojim vršnjakinjama.

Svaki od njenih portreta poželjet ćete na svom zidu, a ako ste propustili izložbu pogledajte ih ovdje.