Budući da Slobodna Dalmacija ovih mjeseci afirmativnim pričama osnažuje žensku ulogu u društvu, ciklus priča o inspirativnim damama bilo bi nemoguće zaokružiti bez onih koje se svakodnevno brinu o našoj sigurnosti. Ako spadate u skupinu koja smatra kako žene u policiji rade manje zahtjevne, uredske poslove, ova reportaža otkrit će vam sasvim novu perspektivu.
Dakle, proveli smo radno jutro s dvije splitske policajke: Anitom Vuletić (38), voditeljicom Sektora za sigurnost cestovnog prometa, te kontakt policajkom Viktorijom Vuco (32).
Planove nam je, pogotovo našem fotoreporteru Boži Vukičeviću, dobro pomrsila bura, koja je puhala u snažnim udarima, no i Anita i Viktorija navikle su na terenski rad i sve vremenske uvjete. U Policijskoj upravi splitsko-dalmatinskoj, otkrivaju nam, 30 posto zaposlenih čine žene, no, to je, kažu naše sugovornice, manje bitno.
- U policijskom radu ključno je povjerenje, čuva li vam leđa muškarac ili žena, nebitno je. Iznimno je važno imati dobrog partnera - odmah su poentirale. A one dobre partnere, nadodale su i to, imaju.
Policijski posao, to bi barem svima trebalo biti jasno, nije uvijek med i mlijeko. Svaki dan je popriličan izazov, kada dođu u smjenu, ne znaju što ih čeka. I Anita i Viktorija završile su policijsku akademiju, osposobljene su za sva zakonom propisana postupanja, samim tim nose i oružje.
Ima u njihovu pozivu, svjedoče, krasnih dana i iskustava, no i trauma. Nagledaju se prometnih nesreća, smrti, nesretnih sudbina... Sa svim tim, naglašavaju, podjednako se hrabro nose i muškarci i žene...
Anitu Vuletić posjetili smo u postaji Prometne policije, policajka je punih 15 godina. Prve četiri godine radila je u Makarskoj, kao službenica na terenu, nakon čega se zbog studija prebacila u Split. Ljubav prema policijskom pozivu, vjerovali ili ne, kod nje se rodila - slučajno.
- Vidjela sam natječaj i htjela sam pokušati. Danas ne mogu zamisliti da bih se bavila nekim drugim poslom. Jednostavno, to je to! Prva iskustva odmah su bila pozitivna, krenula sam s terenskim radom. Zatim sam bila voditeljica za kontakt policiju, a danas vodim Sektor za sigurnost cestovnog prometa - otkriva nam.
- Jedan od mojih poslova je nadzor, odnosno kontrola policijskih službenika na terenu, tako da mi terensko iskustvo mnogo znači. Upravljam smjenama u kojima radi od 12 do 15 ljudi, no obilazim i prometnice na postajnom području, bavim se uočavanjem nedostataka u prometnoj signalizaciji, provođenjem preventivnih akcija koje su svakodnevne u prometu, osiguranjem težih prometnih nesreća, ali i javnih okupljanja...
Odrađujem i sastanke, tempo je intenzivan. Jedna od dražih akcija svakako je i posjet osnovnim školama i podučavanje malenih o sigurnosti u prometu i svakodnevici - govori nam Anita. Naglašava kako prometna policija drži četiri sektora koji pokrivaju grad Split, Kaštela, Solin, Podstranu, Dugopolje, Muć, Prugovo, Zagoru, pa i dio autoceste...
- Nikad nisam imala negativno iskustvo, od kolega sam uvijek imala potporu i pomoć. Što se tiče voditelja sektora, tu su još trojica kolega, ja sam četvrta... Potpuno sam ravnopravna.
- A kako reagiraju građani?
- Mislim da je toliko žena danas u policiji da je to gotovo postalo normalno. S druge strane, komunikacija s građanima jako je dobra. Javljaju se s raznim problemima, a mi se trudimo, izlazimo na svaku intervenciju.
Život u uniformi nije joj problem.
- Navikla sam se - uvjerava nas kroz smijeh. Opisuje svoj radni dan.
- Ujutro imamo sastanke sa svim policijskim službenicima i šefom smjene, čitaju se zadaci, a onda idemo na teren. Nema kod nas praznog hoda - odlučna je.
I dok iz razgovora s Anitom razaznajemo kako je riječ o vrsnoj operativki koja jasno zna što i kako treba, Viktorija Vuco ostavila nam je dojam osobe koja zaista uživa u svom poslu te je, čini nam se, uvijek spremna za akciju.
Policajka je u Drugoj policijskoj postaji punih 12 godina. Prvih sedam godina radila je u ophodnji, što je poprilično zahtjevan zadatak.
- U policiju se nisam prijavila spontano, stvarno sam to htjela, smatrala sam da ću moći nešto promijeniti u društvu nabolje. Krenula sam s ophodnjom, dakle radi se u smjenama, dnevna, pa noćna. To je zaista bio jak tempo, ali s vremenom se navikneš.
Uspjela sam posao organizirati sa svojim privatnim životom, sve sam lijepo uskladila. Kada sam počela raditi kao kontakt policajka, trebalo mi je određeno vrijeme da se priviknem na to da radim svaki dan. No, sada sam na raspolaganju građanima. U patroli uglavnom postupaš po dojavama građana, trenutno „gasiš požar“, a ovdje već imaš vremena posvetiti se detaljnije svakom problemu i pronaći dugotrajnije rješenje - pojašnjava.
- Rad u patroli je živopisno iskustvo, sigurno ste se nagledali svega? - pitamo je.
- Pa, jako lijepo iskustvo, rekla bih. Naučiš puno o sebi, o građanima, kolegama i u biti to je dobra podloga za sve. Čak i za privatni život. Promijeni vam pogled na svijet. Izloženiji ste nekim stvarima nego obični građani, vidite okolinu iz druge perspektive.
Naravno, ima tu dana kada je teže, govorim o intervencijama koje ostave traga i daju vam misliti i razmišljati, ali u svakom slučaju važno je kako osoba to procesuira i ide dalje.
- Dakle, potreban je i popriličan rad na sebi?
- Definitivno.
Njezino radno okruženje, ulice Splita 3, kaže nam, specifične su. Naziva ga mladim kvartom jer je baš u njezinu kotaru većina fakulteta, nekoliko srednjih škola, ali i jedna osnovna škola, koja je, zadovoljna je, na jako dobroj poziciji što se prometa tiče.
Splićani, pojašnjava, uglavnom prijavljuju komunalne probleme, iako to nije domena rada policije.
- Usko surađujemo s komunalnim redarima, nastojimo građanima pomoći. Najbitnije im je da ih usmjerimo na pravu adresu. Kad ne znaju što bi, zovu policiju. Odmah da kažem, meni to ne smeta. Dapače. Tako stvaramo odnos povjerenja.
A priznajem, imam tu profesionalnu deformaciju, na terenu odmah skeniram i procjenjujem osobu - pogađamo, Viktorijina ljubav prema policijskom pozivu nije došla slučajno. Njezin tetak je policajac.
- Meni je to uvijek djelovalo "wow". Impresioniralo me, tata je bio vojnik, pa su mi uniforme bile simbol zaštite. Još uvijek me to ispunjava, dokad će, ne znam. Ali mislim da hoće još dugo. Ovaj posao jednostavno uđe u krv - Viktorija jednostavno živi svoj poziv. U njezinoj pratnji cijelo vrijeme je mladi policajac. Konačno doznajemo kako mu je Viktorija mentorica!
- E, to je polaznik policijske akademije, mjesec dana je sa mnom na terenu, uči, gleda. Prvi je na papiru za kojeg sam baš ja zadužena. To je odgovornost, od mene će vidjeti kako stvarni posao izgleda, nadam se da ću mu dobro pokazati, a on dobro učiti - gledamo put mladog policajca, pitamo ga što kaže na šeficu. Klima nam glavom, kaže: nisam mogao bolje proći.
Zanimalo nas je i kako se cure postavljaju prema tome da u svom radu nekada moraju primijeniti fizičku snagu. Kao i ostale kolege, prošle su sve potrebne obuke koje obuhvaćaju i postupanja vezano uz uporabu sredstava prisile odnosno uporabu tjelesne snage, sredstava za vezivanje ali i ostale ovlasti policije iz Zakona o policijskim poslovima i ovlastima
Kao i svaki policajac, i Anita i Viktorija raspolažu tim vještinama. Pitanje o strahu tako se samo nametnulo.
- Strah je prirodan osjećaj. Da ga nemam, smatrala bih da nisam normalna. No, posao je takav. U tom trenutku vas nosi adrenalin, jednostavno ne razmišljate o strahu. Poslije vam prolazi kroz glavu što bi bilo kada bi bilo... - složne su.