Sve naše proslave osmoga marta započinjale su kao češke komedije, a završavale kao opore balkanske drame.
U boljestojećim poduzećima odgovorni čimbenici zagrabili bi u sindikalni fond, kasu uzajamne pomoći ili neki treći samoupravni resurs, pa kolegice obradovali prigodnim ručkom u osrednjem, ali dovoljno prostranom restoranu nekog velikog HUTRO-a (za mlađe čitatelje: hotelsko-ugostiteljsko-turističke radne organizacije). Naravno, drugovi drugaricama ne bi samo rezervirali stolove i dogovorili jelovnik, nego bi ih počastili i osobnim sudjelovanjem na fešti.
Oni bi stigli u odijelima za svadbe, sprovode, svečane akademije i važne partijske sastanke, a one u haljinama kupljenima za posebne prigode koje su beznadno kasnile u polasku. Počelo bi suzdržano i dostojanstveno, bićerinom vinjaka za muškarce i čašicom kruškovca za žene, a onda bi se iznijela krepka podvorba. Toliko krepka da je poslije obroka trebalo satima gasiti žeđ koja je, ne biste vjerovali, uglavnom pogađala samo muški dio društva. Lijepo namočen i vedra raspoloženja, mnogi je samoupravljač u tim trenucima poželio izraziti kolegijalne simpatije spram dama u formi žovijalnog drpanja (za publiku sa sjevera Hrvatske: šlatanja).
Revanje i svađa
Kad bi najtrezniji u društvu shvatio kako vrag polako ali sigurno odnosi šalu, pokušao bi okupljenima staviti do znanja kako je vrijeme za fajront.
Tada bi, međutim, započela duga agonija oproštajnih odnosno putnih bićerina, čaša i krigli, koja bi se obično zaključila revanjem popularnih napitnica i nesuvislom, svađalačkom galamom. Sirotice koje su satima trpjele prostačka nabacivanja i pipkanja, ponižene i zlovoljne vratile bi se tada doma. Sat, dva, tri... prije svojih oblokanih muževa koji su večer također proveli nalijevajući se alkoholom i drpajući kolegice iz radnog kolektiva, ali u nekom drugom restoranu.
Koliko mi je poznato, danas toga više nema. S padom socijalizma, urušila se i tradicija poslovnih proslava Dana žena. Ne znam, doduše, kako stvari stoje u tijelima lokalne samouprave i javnim poduzećima, nitko blizak tamo mi ne radi, pa se nemam gdje raspitati. Poznato mi je, međutim, da je u privatnim tvrtkama taj običaj uglavnom izumro. Valjda ga vlasnici doživljavaju kao nepotreban luksuz. Uostalom, danas, kome je do oblokavanja i drpanja, taj pohodi team buildinge.
Dan žena vratio se tako u intimu naših domova, gdje, ruku na srce, nikad ozbiljno nije ni zaživio. Osmi mart u pravilu se slavio vani, bila je to pokazna fešta, predstava za javnost, kojom smo jedni druge pokušavali uvjeriti kako smo bolji i velikodušniji ljudi nego što ustvari jesmo.
Predrasude prema ženama, koje su bile široko rasprostranjene i duboko ukorijenjene, ne bi nestale čak ni na ta 24 sata, samo bi ih nadglasale emancipatorske parole o jednakosti spolova. Već sljedećega jutra na te bi se plemenite slogane zaboravilo, to lakše što je mamurluk bio veći.
Upitate li danas muškarce zrele dobri (ili je ipak primjerenije reći prezrele?) kakve uspomene nose na davne proslave Dana žena, kladim se da će većina kazati: mučne. Logično, jer na tim su feštama kočnice obično otkazivale, pa bi se popilo preko svake razumne mjere, a onda sljedećega jutra patilo od glavobolje, mučnine i proljeva.
To, naravno, znači da bi dan poslije fešte položaj žena bio čak i gori nego užežin praznika. Gori utoliko što su ionako predugačkome popisu svojih obveza tada morali pribrojiti i babinanje razvaljenih muževa.
Svi rođendani, spomendani, jubileji, praznici i blagdani imaju u sebi ugrađenu jednu razmjerno neugodnu "tvorničku grešku".
Jedan dan i 364 dana
Čim izabereš jedan dan predviđen za slavljenje neke osobe ili cijele društvene skupine, ti makar i nehotice poručuješ da taj čovjek odnosno ti ljudi zapravo nisu nimalo važni preostala 364 dana u godini.
Želiš li nekoga izgurati na marginu i trajno ga fiksirati kao autsajdera, samo izaberi datum koji ćeš proglasiti njegovim: dvadeset i četiri sata mu se klanjaj da bi ga dvanaest mjeseci ignorirao. Zato meni baš i nije mrsko što je Dan žena, nekoć nezaobilazan i važan datum naših kalendara, prestao biti značajan i obvezujući nadnevak. Uostalom, nisam siguran da nam je on donio ikakvo dobro. Jer da jest, položaj žena bi se u zadnjih nekoliko desetljeća valjda makar malo popravio.
A nije, samo je dodatno unazađen, jer je kod nas odavno rašireni, primitivni mačizam u novije vrijeme dobio i svoje institucionalno pokriće u katoličkoj mizoginiji koja je tlapnjom o drugotnosti žene zakucala na dno društvene piramide. Visoko obrazovanje danas ima značajno više žena nego muškaraca, a službene statistike tome dodaju i znakovito upozorenje kako one više čitaju te češće pohode galerije, kazališta, koncertne dvorane, druge kulture priredbe...Jezikom neumoljivih brojki, nema nikakve sumnje da su one, "drugotne", u svim mjerljivim parametrima obilato prešišale nas, "prvotne".
Unatoč svemu, na svim su razinama društvenog prestiža obilato podzastupljene, od politike (pogledajte samo koliki je njihov udjel u Saboru) do biznisa, jer rukovodeća mjesta većinski (i to nadmoćno) osvajaju muškarci (čak i očigledno potkapacitirani). Da zlo bude još i veće, i dandanas, 2021. godine, (pre)čest je slučaj da su manje plaćene od muškaraca za isti posao.
U takvim okolnostima, slaviti osmi mart čini mi se umjesnim koliko i veseliti se na sprovodu. Uostalom, kome je do fešte, neka je malo odgodi. Recimo do 16. svibnja, kad će se održati lokalni izbori. Umjesto da tada popijete vinjak ili kruškovac, vi se opredijelite za listu s najviše žena. One su, to je neporeciva činjenica, u prosjeku kompetentnije od muških kolega. Dakle, s njima nam gore, zajamčeno, ne može biti. A hoće li nam biti bolje, ionako možemo samo jalovo nagađati.
Pa što i ako izaberete krivo, ako se na koncu pokaže da su kandidatkinje kojima ste poklonili svoje povjerenje jednake lopine kao i muškarci? Uvijek ćete se moći utješiti činjenicom da su vam se te hipotetičke lupežice ljepše smijale u lice od muških razbojnika na koje ste se navikli, jer vas deru već desetljećima.