Činjenica da svako smeće, pa i tzv. komunalno, smrdi, osobito ljeti, kad zagrije, čovjeku lako ulazi u glavu, naravno i u nos. Ali, to da se brzo usmrdi i svaka politika u vezi s reguliranjem toga smeća, te da rečenoj temi treba (iz higijenskih razloga) prilaziti sa zaštitnom maskom – e, to već nije, ili bar ne bi trebalo biti, obavezno, premda je u našim prilikama i našem okruženju – misli se prije svega na Splitsko-dalmatinsku županiju – postalo uobičajenim slučajem koji se malo-pomalo pretvara u tradiciju pred kojom nosnice valja stisnuti štipunicom.
No, da se razumijemo, nije problem u tome što je smeće, iliti otpad (njegovo prikupljanje, zbrinjavanje, sortiranje, prerađivanje, naplaćivanje, uklanjanje s ulica, reciklaža…), veoma važna tema kojom se, jednostavno, mora baviti i politika – tako je svuda u svijetu i nema razloga da u nas bude drukčije – nego je stvar u tome što je ovdje, u našem sokaku, odnosno u našoj kaleti, taj politički „miomiris“ često i neugodniji od onoga koji nas, primjerice u Splitu, guši s Karepovca. O tome, da ne duljimo, pouzdano svjedoče i najnovije strofe iz balade „Makarska u smeću, trava oko nje…“.
Sa željom da se Makaranima ne upropasti sezona izišlo im se ususret, a bio je i dogovor da će i ostala okolna odlagališta priskočiti u pomoć, no osim Sinja ostali se nisu ni javili. Županija je nešto pokušala, ali ništa nisu konkretno riješili, na njima je red…“
Potom je na potezu bio, dakako, gradonačelnik Makarske Tonći Bilić, koji kaže da je odlukom Splita iznenađen (nije rekao – i uvrijeđen), ali da njemu nema druge – pošto zadah škovaca boga ne moli – nego tražiti nova rješenja, makar je pronađeno staro: smeće se, naime, svakog trećeg dana iz Makarske (po već utabanoj stazi) odvozi u Varaždin, što košta kao svetog Petra kajgana.
Kako su „otpust s Karepovca“ u roku od 30 dana dobile i ostale općine Makarskog primorja (u nekima od njih, recimo u HDZ-ovoj Baškoj Vodi, tvrde da je stvar sa smećem tek SDP-ov politički scenarij na liniji sa „svojim ministrom“), nastala buka nije mogla proći bez političke intervencije ministra Zmajlovića. „Jedino rješenje (i) za makarsko smeće vidim u gradnji i svršetku do 2018. Centra za gospodarenje otpadom u Lećevici.
Splitsko-dalmatinska županija treba dotle osigurati održivo odlaganje otpada, s obavezom župana da organizira taj sustav. Centar u Lećevici nije izgrađen iako mu je prije 7 godina imenovan direktor, plaće su cijelo vrijeme stizale, Fond za zaštitu okoliša dao je novac za dokumentaciju koja nije izrađena i sad smo tu gdje jesmo… a na dovršenju projekta i osobno inzistiram.“
Županija je, inače, 2009. osnovala Regionalni centar čistog okoliša d.o.o. sa šest zaposlenika i obvezom rada na projektu Lećevica; na nedavnoj sjednici Županijske skupštine župan Zlatko Ževrnja govorio je o „ozbiljnim pripremama Županije za gradnju Centra“ te najavio detaljno izvješće o tome, ali to nimalo nije zasmetalo njegova dožupana Antu Šošića da se nakon Zmajlovićeve intervencije napravi Englez i ustvrdi – očito s političkim primislima – kako je rješavanje „pitanja smeća“ stvar općina i gradova te da Županija s tim zapravo nema ništa (nego joj se, tobože, podmeće) …
I sve tako, red politike, pa red „smeća kao takvog“:„Ni pod koju cijenu nećemo dopustiti da se centar za gospodarenje otpadom gradi u Lećevici, svim mogućim silama spriječit ćemo taj pogubni naum kojim se želi zagaditi rijeku Jadro i koji bi služio isključivo za izvlačenje novca i zapošljavanje podobnih kadrova“ - grmi na „pressici“ Anđelko Parčina, čelnik ekološke udruge „Rast“. „Mi smo za gradnju centra, s tim da okoliš ne smije biti ugrožen“ - stav je načelnika Lećevice Ante Barana! Ni Ante Božić, predsjednik Općinskog vijeća susjednog Unešića, također nema dileme oko smeća, ali sa skroz suprotnim predznakom: „Centar u Lećevici nikad neće ugledati svjetlo dana“!
U očekivanju konsenzusa oko smeća bit će, izgleda, najpametnije - začepiti nos.